Mimikrija

I Stevo Culej aktivno se uključio u Europsku prijestolnicu kulture izloživši u Saboru fotografiju jugoslavenske zastave koju gazi crna čizma s bijelim vezicama, inače simbol pronacističkog dijela skinheads pokreta.

U tom umjetnikovom osobnom obračunu s mrskom mu crvenom zvijezdom samo je nedostajala crno-bijela fotografija mladog jugoslavenskog milicajca Steve Culeja s tim istim simbolom na šapki koji bi dobro ispendrečio onoga tko bi ju pokušao zgaziti čizmom.

Ne, nije Stevo Culej nikakav naci skinhead, sve ovo trebalo mu je samo kao mimikrija jer se ipak nije usudio kontra crvene zvijezde u Saboru postaviti simbol koji mu je draži. U načelu, mimikrija je i reagiranje HVIDR-e »zbog postavljanja zloglasnog simbola propale komunističke države pod kojim je vojska bivše JNA i paravojnih srpsko-četničkih postrojbi izvršila agresiju na hrvatsku državu« koje potpisuje Josip Đakić.

On bi valjda htio učiti riječku djecu o povijesti grada i odgajati ih u domoljubnom duhu, dok njegov sin veliki kršćanski praznik Božić susjedima čestita fotografijom ustaše koji drži odrezanu glavu u rukama. Zna se čiju.

Mimikrija je i pisanija nekadašnjeg ađutanta propalog predsjedničkog kandidata i adoranta, sada već bivšeg ministra zdravstva kojeg je njegov kolega Andrija Hebrang javno prozivao zbog dezerterstva.

Njemu baš sve u Rijeci smeta, možda najviše što će na neboder biti podignut »simbol koji su na svojim šapkama nosili Šljivančanin i Mladić dok su razarali Vukovar i Škabrnju«.

Da je tomu tako, onda bi i zvijezda kojom se u partizanskim danima i kao general kitio Franjo Tuđman, baš kao i zvijezda koju je nosio mladi milicajac Culej, bila po sadržaju i značenju ista onoj koju su nosili Šljivančanin i Mladić. Što bi značilo da su Tuđman i Mladić isti, ili barem pod istom kapom.

A nisu, i ne mogu biti, jer je zvijezda velikosrpskih ratnih zločinaca bila tek mimikrija ispod koje se vrlo brzo pokazalo ono što je stvarno u i na tim glavama – kokarda.

Vrhunac bijede filozofije »double face« novinara je tvrdnja kako Riječani i nisu ginuli u oslobođenju grada, i nisu jer su ginuli oslobađajući Trst, već je današnja »luka različitosti« pod zvijezdom potjerala autohtoni talijanski živalj ne bi li se uselili u njihove stanove!?

Kome to kao stanokradicama popuje osvjedočeni crnokošuljaš? Riječanima, Primorcima i Goranima, njih oko pedeset tisuća, koji su branili svoju domovinu na ličkom i drugim hrvatskim bojištima dok je ova »luka različitosti« istodobno zbrinula oko 40 tisuća različitih izbjeglica i prognanika?

Je li to mimikrija za vlastito dezerterstvo i ono s Pavelićevog groba pa se »crvenim revizionistima« 2020. proglašava grad i kraj gdje je odaziv na mobilizaciju 1991. godine bio 96 posto, među najvećim u Hrvatskoj?

– Moramo zahvaliti Bogu, ali i mudrosti i odvažnosti Josipa Broza Tita koji se odupro engleskom generalu Alexanderu i njegovim nastojanjima da Istra ne pripadne Hrvatskoj.

I ovo je mimikrija jer prepisujem blagopokojnog riječko-senjskog nadbiskupa Josipa Pavlišića koji je preživio dva svjetska rata, fašizam i komunizam te Domovinski rat, a koji je s pedesetak istarskih svećenika predvođenih Božom Milanovićem najzaslužniji što su ovi krajevi na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1946. godine pripali Jugoslaviji. Kada su Milanovića pitali zašto se kao katolički svećenik radije priklanja komunističkoj Jugoslaviji nego katoličkoj Italiji, on je odgovorio: »Državne granice određuju se za stoljeća, dok se režimi mijenjaju, a pod Italijom je u opasnosti život našeg naroda«.

Unatoč tome, mons. Pavlišić bio je proganjan u Jugoslaviji, čak su ga pokušali i ubiti za krizme u Čabru, jer nije pristao na mimikriju svjedočeći istinu, ma kakva ona bila.

I kome sada treba objašnjavati da je u kontekstu Rijeke i Istre ta crvena zvijezda simbol slobode i hrvatstva bez koje ni Rijeka ni Istra danas ne bi bili Hrvatska. Onima kojima smeta jugoslavenska, a ne smetaju talijanska, nacistička i D’Annunzijeva zastava, nose crne košulje i zatežu bijele vezice?

novilist