Kakva je moć književnosti i ima li ona veze sa stvarnošću? Evo što kažu finalisti književne nagrade tportala

Jurica Pavičić

Kao čitatelj, volim ‘antropološke’ pisce. Volim kad je proza koju čitam ujedno i dokumentarac o svijetu i kulturi koju (ne) poznajem, kad sa stranica knjige mogu saznati kako i od čega likovi žive, što jedu, kako se ophode, kako stanuju. Takvu prozu volim kao čitatelj. Logično je onda da takvu prozu volim i pisati.

Zato je socijalni kontekst u kojem likovi obitavaju strašno važan za moju prozu. Nastojim ga rekonstruirati do detalja, nastojim da bude bogat nijansama. Upravo zato nisam siguran da bih ikad mogao napisati povijesni roman, jer o prošlosti ne znam onoliko koliko o sadašnjosti. Također, takav me prozni metod osuđuje da budem ‘zavičajni’ pisac - odnosno, da se bavim vlastitim najužim okružjem.

Istodobno, strašno zazirem od toga da proza - moja ili tuđa - postane oruđe sociološke ekspertize, da šalje ‘poruke’ i ‘tumači’ društvo. To nije samo loše po prozu. Još gore, to je besmisleno, pogotovo za nekog tko kao ja ima pristup novinama. Ako želim nešto reći o društvu, mogu to puno brže, efikasnije i izravnije učiniti u članku.

Može li književnost mijenjati svijet? Može - ali samo ako je loša. Samo su loše knjige imale u povijesti moć da potpiruju masovna gibanja. Dobre to ne mogu, jer dobre imaju svojstvo da zbunjuju, pomućuju, zamagljuju obrise, usložnjuju ono što je naoko jednostavno. Da bi knjiga pokrenula društvena gibanja, mora ono što je složeno prikazivati jednostavnim, a to je svojstvo loših knjiga, ne dobrih.

Što onda književnost može mijenjati? Može mijenjati - čitatelja. Može ga, ako je dobra, navesti da svijet oko sebe gleda drugim očima, da uočava neuočene nijanse i razlučuje kompleksnost koja mu je ranije izmicala. Ta moć - da na kapaljku mijenja čitatelja po čitatelja – jedina je moć književnog teksta u odnosu na stvarnost.

Dubravka Ugrešić

Književni posao ne sastoji se u pukom prevođenju konteksta u književni jezik. Posao književnika ne sastoji se u otkrivanju istina, u iskrenosti, u političkoj korektnosti, u vjerodostojnosti, u moralnom ‘vertikalitetu’, nego u vještini ‘organizacije materijala’. Književni tekst je umjetnički konstrukt, koji u čitaocu može proizvesti osjećaje istinitosti, iskrenosti, vjerodostojnosti i moralnosti. Književnost na kraju ipak pripada ‘majstorima’.

Književnost nije u stanju mijenjati svijet. Knjige, međutim, mogu utjecati na pojedine čitaoce. Unutar globalnog književnog polja postoje centri kulturne moći. Ti centri kulturne moći mijenjaju samu književnost. Cijelim dvadesetim stoljećem (a pretpostavljam da će tako biti i u 21.) dominira američka kultura i književnost. Notorna je činjenica da je engleski jezik lingua franca suvremenog globalnog sela: konzekvenca te činjenice je dominacija američke kulture. Sve vrijednosti dolaze i prolaze kroz američki raster; velika američka kultura je filter, medijator, prenosilac i prevodilac drugih kultura i jezika. Statistički odnosi u izdavaštvu, na primjer, pokazuju da nekih 40 posto književne produkcije u Njemačkoj pokrivaju prijevodi američke književnosti, dok prijevodi njemačke književnosti u Americi ulaze u onih famoznih tri posto sveukupno prevedenih djela. Nema, dakle, reciprociteta. Književnom produkcijom vlada tržište. Ono je ujedno arbitar književnih vrijednosti. Kako je kultura kritičkog mišljenja, pa tako i književnoga, na opasno niskoj razini, onda je i mogućnost vrijednosnih manipulacija dostigla opasno visoku točku. U jednom trenutku cio književni svijet trese književnik X. Svi se kunu, kolege, kritičari i mediji, da je autor briljantan. Nitko nam pritom nije u stanju objasniti zašto je X. briljantan, i po čemu se izdvaja od drugih književnika. Na kraju popuštamo, prihvaćamo većinsko mišljenje i kupujemo X-ovu knjigu. Knjiga se svela na simboličkog medijatora, na oblik socijalizacije. Čitamo knjigu zato što je drugi čitaju, zato što ćemo komunicirati (ne s knjigom nego preko knjige) s drugima, zajednički je lajkati (ili ne lajkati), uvjereni pritom da mi biramo, a ne da smo izabrani.

Zoran Roško

U najširem smislu, stvarnost je droga, ono što izaziva intenzivna iskustva o kojima postupno postajemo ovisni. Za nekoga su to traume iz djetinjstva i društveno-politički odnosi, za nekoga snovi, knjige, filmovi, bogovi, ideje, mirisi… Ako govorimo o drogi koja se dila na svakom uglu i zove se naša ‘svakodnevna stvarnost’, ta stvarnost je zatucani, fundamentalistički terorist koji nas stalno napada, vrijeđa, ponižava i ucjenjuje. Kao i mnogi drugi, osjećam uglavnom sram, prezir i gađenje, no, srećom, ‘društveni i politički kontekst u kojem živimo’ nikada ne doživljavamo izolirano, jer je on uvijek samo element u ukupnom miksu. Dok pišeš, samo pisanje je jedina stvarnost koja te zanima, i sve je dopušteno, anything goes. Sve ti stiže distorzirano, izobličeno samim činom pisanja, a svakodnevna stvarnost vidljiva je po alergijskoj reakciji koju izaziva na samom tekstu. Točno je da tzv. veliki pisci znaju od svakodnevice napraviti mit, no mene ne zanimaju takve iz daleka vidljive građevine (kod kojih se unaprijed vodi računa i da lijepo izgledaju kad postanu ruševine), mene zanima naći svoj ‘stil’, svoju književnu žilu, i tu ‘esenciju’ skupljati u skupocjenim bočicama. Ne želim da moji čitatelji ‘progledaju’, nego da na fascinantan način odjednom više ništa ne znaju. Ne želim da se izgrade, nego da se uruše.

Možda je prije bilo drukčije, no književnost danas ne može promijeniti svijet, zato što se svijet mijenja brže od književnosti, i neovisno o njoj (ne čeka na njezino mišljenje), te zato što književnost nije ništa ‘bolja’ od svijeta. Kad je zaista snažna i pametna, gotovo je nitko ne čita, kad je osrednja ili barem zadovoljavajuća, inferiorna je smartphoneu, kapitalizmu, svjetskom nogometnom prvenstvu, bakterijama i kvartovskoj mafiji.

Korana Serdarević

Odgovor o odnosu društva i teksta sličan je onom o autobiografskom u tekstu. Kao što ne pišem o sebi, ne ispovijedam se, ali pišem iz sebe, tako ne pišem o današnjoj Hrvatskoj, ne ispisujem dijagnoze i ne nudim recepte, ali su moji likovi proizašli iz stvarnosti koja je oko nas, s nekim obilježjima ovog prostora i vremena. Irena Tot je, primjerice, zamišljena kao lik koji proživljava neku vrstu zakašnjelog sazrijevanja, pa je i roman psihološki, egzistencijalistički. No njezino spoznavanje same sebe moralo je uključiti prepoznavanje utjecaja okoline na vlastiti identitet – što je uočila, prema tome se odredila, pa je i društvo ušlo u roman. Iz te perspektive, vrlo osobne i pomalo slomljene prizme, vidimo društvo u kojem živi i politiku koja ga modelira.

Književnost ne smatram zrcalom stvarnosti, kao što su to navodili realisti, već je vidim kao neku vrstu povećala. Kroz njega vidimo komadić, ali ga vidimo jasno, začuđuje nas ljepotom ili ružnoćom, ne ostavlja ravnodušnima. Potiče nas na misao da smo kraj tog detalja prolazili, ali nismo ga nikad tako doživjeli. Umjetnik, stoga, ne stvara potpuno novu stvarnost, već postojeću pokazuje na nov način. Takav tekst može promijeniti svog čitatelja. Namjerno kažem čitatelja, a ne svijet, jer čitatelja ima malo, a ‘svijeta’ je puno, puno više. Dobra književnost uvijek potresa pojedince, one koji možda nesvjesno traže i odgovore na tzv. velika pitanja. Da bi književnost mijenjala svijet, trebala bi biti u rukama pojedinca koji ga želi i može mijenjati, ili u rukama tolikog broja pojedinaca da masa promijeni vlastita obilježja. Iako vjerujem da je svaka dobra književnost na neki način angažirana, ne vjerujem da je uloga književnosti da mijenja svijet.

Moć književnosti je, ipak, nemjerljiva jer iskazuje umijeće talentiranog pojedinca da svom sadašnjem, ali i nekom budućem čitatelju poljulja svijet koji naziva fakcijom, stvarnošću, i da to čini bilo ljepotom, bilo idejom. Takva moć ne ovisi ni o vještini autora, ni o detalju prema kojem je usmjerio svoje povećalo, ni o čitatelju koji se zgraža ili divi. Ona je, dakako, u prožimanju navedenog.

Ivica Prtenjača

Prije trideset godina, pun mladalačke naglosti i snage, istovremene naivnosti i silne želje da pišem poeziju, našao sam se pred vrlo visokim, tvrdim i neprelaznim zidom. S moje strane bilo je suviše vrele krvi, pravi prolom osjećaja i stavova (sad vidim da je to samo vječni pubertet), a nasuprot meni uspravljao se zid nemoći, neznanja i neslobode da se sve to prevede u jezik, da se u jeziku rodi i nastane. Ono što sam pisao nije me oslobađalo, trebala je vježba. I tako sam počeo ispisivati jedan ciklus automatske poezije koji sam nazvao Pisanje oslobađa. Nakucao nekoliko stotina pjesama od kojih nisam očekivao ništa, kojima nisam želio reći ništa osim onoga što je u tom automatizmu i brzini nastajalo. I tako sam se, kad sam premašio brojku od šest stotina, oslobodio. Kasnije sam sve te pjesme bacio i pisao bez onog zida, bez nemoći da se svijet moga srca ili nekog drugog strateškog organa pretače u tekst.

I danas, kad više ne pišem poeziju, taj osjećaj oslobađanja je ostao, pa je upravo ta sloboda i pisanja kao procesa i pisanja kao samog čina za mene vrlo važna. U tom smislu sve što ja želim poručiti tom velikom svijetu oko sebe, nalazi se u mojim rečenicama. Skoro da je to i jedini kontakt koji me suštinski zanima. Sve je postalo jasnije i očitije otkad pišem prozu, s velikim žaljenjem moram priznati da gotovo posvuda nalazim veću ili manju apokalipsu. Nekako se i pribojavam da ta osvojena sloboda neće imati sutra, premda ime jednog filma govori kako sutra nikad ne umire. Ma to se već dogodilo. Sutra je mrtvo. Rečenice koje kuckam u svojoj sobici, samo su znakovi da još postoje oaze smisla i pokoji znak da ljudi pišu i da ljudi čitaju. Na potpuno mračnom nebu, padne pokoja zvijezda i osvijetli preostalu pustoš. S vrlo visokim zidovima.