SUZE OD SMOLE
Zamisli da si vjetar
A ja da sam drvo
I reci mi...koji list
Dodirnula bi prvo
Jer budeš li lahor
Što svoju krošnju išće
Znat ću da si tu
Kad zatreperi mi lišće
Bude li tad jesen
A moje grane gole
Pusti me da plačem
Suzama od smole
ANTIREVOLUCIONARNA
(izvodi se kao koračnica)
jednog davnog ljeta
na plaži u Vrsaru
na majici je nosila
Ernesta Che Guevaru
ljubomoran bijah
na bradatoga tipa
nevino ju snivah
a on joj grudi pipa
''budi samo čovjek
i nać' ćeš svoje mjesto''
tješio sam sebe
želeć' bit Ernesto
još se dobro sjećam
mada bješe davno
skrenula je lijevo
ja nastavih ravno
i sretoh ju danas
nakon mnogih ljeta
s bogatim mužem
uz istu plažu šeta
prolazeći mimo
oko joj zabljesnu
a onda se privije
uz njegovu desnu...
... koju on tad pruži
mekanu ko tijesto
''buongiorno ragazzo,
io sono Ernesto''
OBLAK
Onog dana kad mi je umro otac,
moja mater stara s dna ormara
izvadi bijelu bluzu od popelina.
''To sam čuvala za ovaj dan'', kaže,
''Pa neka on, koji je svoj radni vijek
i umirovljeničke dane proveo u
plavom trližu, danas bude svečan''.
Sjetio me na to jedan bijeli oblak
koji je jutros na plavom nebu
boje trliža izgledao tako svečano,
a i tih par kapi kiše koje su mu se otele,
… bile su moje suze.
MOJ OTAC I JA PUTUJEMO VLAKOM
Moj otac i ja putujemo vlakom
Kasnim noćnim, jedne davne zime
Vlakom od nade, vlakom od snova
Odredište Ljubljana, cesta Linhartova
Moj otac i ja putujemo vlakom
Kupe je prazan, vani se već mrači
Dva je mala kruha mat' ispekla svakom
Jest ćemo ih nakon presjedanja u Divači
Moj otac i ja putujemo vlakom
U veliki grad u kojem nikoga ne znamo
Al' tebe Oče još jedan problem muči
Kako meni reći da ostat ću sam tamo
Moj otac i ja putujemo vlakom
I dok se našim dahom hladan prozor vlaži
Kao milijun krijesnica iskre lete zrakom
Mi šutimo i gledamo kako promiču pejzaži
Moj otac i ja putujemo vlakom
Zrcale se zvijezde u snijegu duboku
Kad je nad Postojnom jedna zvijezda pala
Još je dugo, dugo sjala, Oče, u tvom vlažnom oku
STARI KAPUT
Taj je stari kaput koji je Milan M. dobio poštom
od svoje sestre iz Amerike, a koja je otišla tamo
još neke poslijeratne godine da bi pod stare dane
izjedana što krivicom, a što staračkom demencijom
i iz umišljaja da je tu još onakva bijeda od kakve
je bježala, zakasnio četrdeset godina na odredište.
Taj ću stari kaput usporediti s neostvarenom
ljubavlju i nemogućnošću da se ona ostvari u
sadašnjosti jer im sličnost čini određena demodiranost.
Taj je stari kaput Milan M. rasjekao na komade da bi
s njima pokrio pseću kućicu te tako čuvara zaštitio od zime.
S ljubavlju koja zakasni na odredište ne može se ništa.
Od ljubavi neostvarene u jedinom stvarnom vremenu
zauvijek ostaje hladno pri srcu.