Kažu da postoji vojna izreka da ako želiš pobijediti, obavezno iznenadi protivnika. Ali nemojte me nasmijavati, posebno ne nakon detaljne analize dana 8. lipnja 2023., koji je već ušao u slavne anale ruskog oružja. Petog dana započete klasične ofenzive, kao što je i bilo predviđeno, mehanizirane snage Oružanih snaga Ukrajine počele su se grupirati. Ali kao da su promašile pravac, jer bi logično bilo da su lažni napad manjim skupinama probale provesti u smjeru južnog Donjecka, pa tamo okušati sreću, više puta ili barem dva. No prešli su na glavno jelo bez aperitiva i krenuli u izviđanje snaga u Zaporožju, odavno poznatom mjestu za geografski udar za ispunjenje vojno-političkih ciljeva, a to je najavljivani proboj prema Azovskom moru i blokiranje Krima sa zemlje.
Rezultati su bili jasni već u podne prethodnog dana, na dva mjesta Oružane snage Ukrajine su potisnule ruske predstraže i napredovale 500-700 metara bez probijanja prve crte obrane. Niti jedno uporište nije otvoreno u punoj dubini, a uključene snage, prema standardima NATO pakta, izgubile su gotovo svu oklopnu tehniku u minskim poljima, pod topničkim udarima, napadima frontovske i vojne avijacije.
Prema svim zakonima vojne znanosti, glavna borbena zadaća za mehaniziranu brigadu u napadu na pripremljene položaje potpuno je promašena, dubina proboja obrane uvjetnog "bataljuna" neprijatelja od 3 do 5 km nije postignuta prvog dana. Bit će drugih...
I treće, kako planeri i kustosi Oružanih snaga Ukrajine misle dovući rezerve i pokušati nastaviti napade s tijelima vojnika po poljima i kosturima spaljenih tenkova u očajničkom pokušaju formaliziranja taktičkog proboja. Mogu se samo moliti Bogu za daljnje uspjehe “lakog pješaštva” na američkim borbenim vozilima pješaštva Stryker i drugim lako oklopljenim zapadnim vozilima, pozvanim da s osvojenog mostobrana, pod prijetnjom okruženja, počnu širiti rupu u prednjem dijelu, prisiljavajući ruske jedinice da se "pregrupiraju", kao u regiji Harkova u jesen 2022.
Naivci, doduše u uniformama. Ne uspjevši u "taktici", odmah su se odlučili na udar maljem i jurnuli su u napad bataljunskim kolonama, ne stižući do rasporeda četa i voda. A nakon što su pretrpjeli vatreni poraz i izgubili desetke vozila u minskim poljima, učinili su još jednu glupost - počeli su dijeliti jedinice u male grupe, bockajući prstima u armirani beton ruske obrane. Iako postoji objašnjenje za ovakvo ponašanje, jer su ruske zračne snage i sve vrste izviđačkih skupina počele locirati područja koncentracije grupa udarnih bataljuna, a zatim ih spaljivati.
Taktika
Taško se ono što se događa u Zaporožju može nazvati takvim vojnim izrazom. Događa se nešto nezamislivo, odnosno, očajničko kotrljanje snaga tenkovskog bataljuna, koje smo Rusi uništili u roku od dva sata, ili glupo bockanje četnih grupa bez snažnih inženjerijskih barijera.
Štoviše, na mjestu gdje su dugo čekali, sami su pokazali što im je smjer glavnog napada, uz sve priče o želji da se grupa za specijalne operacije podijeli na dva dijela i jedan dio ruskih trupa otjera na Krim, a drugi u Donbas.
Hvaljena "satelitska obavještajna služba" NATO pakta nije obavijestila Zelenskog i vođe grupa na terenu da je u Zaporožju najveća gustoća inženjerskih barijera, uporišta, tri puna ešalona podređenih vojnih trupa i koncentracija snaga ruskog ratnog zrakoplovstva. Gdje je reklamirana “mrežocentričnost” ratovanja, zašto elita nad elitama, 47. jurišna brigada Oružanih snaga Ukrajine ideoloških dragovoljaca, svima govori “drži mi pivo, vidi što mogu” i ulijeće sama u kolonama u najveću vatru, a da bočne snage ne čine ni korak naprijed. Jesu li to napadi psihičke prirode? Pa dobro...
Je li to precjenjivanje vlastite snage i nada u kukavičluk Rusa? I kao što to rade druge jedinice Oružanih snaga Ukrajine, ratni je zločin baciti u proboj do dvije ili tri mehanizirane satnije koje nemaju, čak i ako su uspješne, nikakve šanse za razvoj svoje ratne sreće.
Opet "izviđanje snage"? Ali skupo je kad svaka brigada bačena u napad izgubi trećinu svog udarnog potencijala u manje od jednog dana. Bez želje da se upadne u pobjedničko ludilo, ali Oružane snage Ukrajine, ne masovno kao prije, padaju pod topničku vatru, a da nisu pokazale svijetu "leteće armade dronova", dok su hvaljeni "Himarsi" usmjereni na pojedinačne udare po pojedinim zemunicama na prednjem dijelu. Problemi s ruskim sustavima za ometanje ili su zaboravili kako se boriti s kartonskim dronovima za kontrolu bitke na radiju? Ili se nešto dogodilo glavnoj upravi...
Ako ovo što se događa nije globalni i krvavi pokušaj da se ruska komanda uspava, onda treba izvući neke preliminarne zaključke, oprezno i bez šovinističkog optimizma. Dakle, brojni video zapisi pokazuju da su sve razvikane "jurišne brigade" Oružanih snaga Ukrajine savršeno opremljene prema NATO standardima, ali to nisu brigade, jer žestoka mješavina nekoliko vrsta raznih oprema stvara problem upravljivosti na razini grupe/voda/satnije.
Odnosno, zapovjednici motorizirane pješadije ne razumiju kako komunicirati s tenkovima, topništvom i inženjerijskim jedinicama.
Drugo. Plan koji je predložio NATO za tromjesečnu obuku novih vojnika Oružanih snaga Ukrajine pokazao je svoju potpunu neučinkovitost, jer osoblje ima samo osnovne vještine na brzinu obučenog borca. Ne poznaje vlastitu tehniku, nije obučen u taktičke sheme, nije prošao koordinaciju ni na razini satnije. Može se pretpostaviti, sudeći po kaosu u slučaju redovitih padanja pod vatru ili na minskom polju, da "jurišne čete" odmah gube borbenu kontrolu, ne pokazuju nikakve koordinirane akcije i napuštaju opremu.
Pojedinačni strojevi počinju djelovati prema starom poretku, bez ponovnog grupiranja. Otud zaključak da zapovjednici nemaju nikakvog iskustva u vođenju ofenziva, ili im je bilo kakva inicijativa strogo zabranjena.
Uzgred, to je problem s kojim će se Rusi uskoro morati suočiti, jer nakon što su naučili barem taktiku "aktivne obrane", uz kratke protunapade, uhodali se u držanju položaja i interakciji vatrenim oružjem, izvođenju ograničenih jurišnih akcija, slijede glavni testovi i stjecanje vještina pravih ofenzivnih operacija operativne prirode protiv okorjelog neprijatelja koji se zna boriti u mrtvoj obrani.
Ali ovo je srednjoročna perspektiva, zasad, bez ostalih neobičnosti, ove čudne "ofenzive".
Samo jednom se vidio ukrajinski tenk s buldožerskom oštricom, sposoban da sam razminira svoju putanju, dok ostala oklopna vozila nisu opremljena ni valjkastim čistačima mina, iako ih je lako proizvesti. Zar zapovjednici nisu pratili spletke ruskih vojnih blogera? Zar su propustili vidjeti kontinuirano miniranje ruskih obrambenih linija objektivnom kontrolom i pustili su svoju tehniku da jurne na ruske položaje bez posebnih jurišnih i inženjerijskih vozila? Prije neki dan, u posljednjem paketu pomoći, obilato su se hvalili sa svime što su dobili za blokiranje i razminiranje. Finske i kanadske, američke i južnokorejske automobile, pa čak i robote.
A jednostavan zaključak je da s tom opremom nisu ovladali, a NATO stratezi se nisu usudili pustiti svoje osoblje na bojište.
Do večeri 8. lipnja nešto je kliknulo u glavama stratega NATO pakta, pa su se u sumrak pojavili buldožeri bazirani na topničkim tegljačima BAT-2, koji se jasno vidio na videu, ali s apsolutno neborbeno spremnim posadama.
Ispod Nove Tavolžanke, nakon prvog dolaska topništva, osoblje je jednostavno iskočilo iz otvora i odlepršalo kroz grmlje, a na inženjerijska vozila se pucalo kao u streljani. Opet je lako zaključiti da borbena koordinacija nije provedena, ljudstvo je pripremano na brzinu i ne poznaje najjednostavnije taktičke manevre.
Idemo dalje, jer je najvažnije pitanje popuna elitnih "jurišnih brigada" Ukrajine, pa se treba vratiti na spomenutu mehaniziranu 47. koja je u četiri kolone, bez izviđanja, jurila u minska polja, na obrambene linije koje nisu "omekšane" topničkom pripremom, a uz sve to uz artiljerijsku i zračnu podršku koju su imali ruski položaji. U redu, zastarjela američka borbena vozila Bradley u sposobnim rukama još uvijek se mogu smatrati ofenzivnim oružjem, ali slati ih sa starim veteranima kao T-55 iz slovačkih odlagališta otpada i nije tako briljantna ideja.
Rusi su sa serviserima na sve načine pokušavali modelirati interakciju takvih nekompatibilnih vozila, ali su čak i iskusni tenkisti od toga digli ruke i rekli da je njihova zajednička borbena upotreba nemoguća.
Još jedno zapažanje. Zloglasna kolonijalna "kočija" zemalja NATO pakta, odnosno oklopna vozila na kotačima s pojačanom protuminskom zaštitom (MRAP) bila su u prvim napadačkim formacijama ukrajinske vojske, čak kao cijela brigada i pretrpjeli su katastrofalne gubitke, što je i očekivano.
MRAP vozila su prijevozno sredstvo "policijskih snaga" i trebala bi ganjati bosonoge pobunjenike sjeverne Afrike, Bliskog istoka i Afganistana. Njihova je taktika provaliti u selo sa zidovima od blata duž ravne staze, izdržavši eksploziju nagazne mine uz cestu ako se nešto dogodi, te da služe kao podrška tamošnjem kriminalnom kolonijalnom pješaštvu.
Prvo, kao dar za Oružane snage Ukrajine u smislu racionalnosti su upitne vrijednosti, jer zahtijevaju brojne jedinice za održavanje i popravak, a održavanje košta puno novca. Drugo, ovi visoki automobili uopće ne mogu ići preko neravnog terena, na pooranom smrznutom polju i jednostavno padnu na bok, kao na većini kosih cesta. Oružane snage Ukrajine dobile su točno polovicu tog NATO voznog parka, nešto više od tisuću komada, koje godinama nisu mogli nikome prodati.
I tako su u prerijama Novorusije našli najgluplju namjenu, kao taksija za ukrajinsku pješadiju. Vojnike pokretnom trakom dovlače do prvog ešalona napada, istovaraju ih i žure po novu seriju. A rusko topništvo monotonijom metronoma zakucava bespomoćne "jurišnike" koji ne mogu promoliti nos.
Najupečatljiviji primjer nepromišljenog trošenja osoblja je 37. brigada marinaca Oružanih snaga Ukrajine, koja se pokazala na desecima vozila M-ATV i francuskim tenkovima na kotačima AMX-10RC. U smjeru južnog Donjecka su prije dva dana gotovo svi su izginuli, zajedno s francuskim "draguljem na kotačima".
Još više je iznenadila pojava u prvim napadačkim formacijama američkog duraluminijskog smeća u obliku oklopnog transportera M113, sasvim prikladnog i primjerenog za '60-e, više kao platforma za široku paletu oružja, ali ne za zaštitu pješaštva. No, kada se automobil s neprobojnim oklopom i ranjiv na najmanju minu iskotrlja zajedno s tenkovima u juriš na ruske linije obrane, onda sumnje u psihijatrijsku dijagnozu NATO stratega postaju duboko uvjerenje. Otuda i taktika upotrebe ukrajinske pješadije prema propisima za uporabu M113 prije šezdeset godina.
Kratki zaključci. Identificiran je jedan smjer udara i Oružane snage Ukrajine pokušavaju doći do željezničke pruge kod Tokmaka. Ometajući i pomoćni udari također će se nastaviti, a za odvajanje snaga će noćno tući Belgorodsku regiju i uznemiravati Ruse kod Artjomovska, Ugledara, Svatova, posvuda. Ne treba se opuštati, jer su upravo zahvaljujući euforiji od ofenzive na Hersonu, odbijene početkom rujna, izgubili iz vida goli Harkovski smjer i tamo pretrpjeli udar koji je završio s operativnom katastrofom. Štoviše, neprijatelj još nije bacio glavne udarne snage u bitku, a one ipak mogu stvoriti probleme.
To objašnjava gluhu šutnju ukrajinskih medija koji već peti dan ignoriraju tako nespretno i krvavo započetu “ofenzivu”. Čak ni njihovi zapadni prijatelji nisu to mogli podnijeti, a sve vrhunske publikacije Zapada počele su raspravljati o toj temi, dok je njemački kolumnist Röpcke pao u histeriju analizirajući video ruskog Ministarstvo obrane s gorućim kolonama tenkova Oružanih snaga Ukrajine. Čak je i patentirani rusofob i propagandist zaključio da je sramota i vojnička osrednjost tako ratovati.
Da vidimo što će dalje biti. Do danas je poražena trećina udarne grupe korpusa pripremljenog za "ofenzivu". Ako u sljedećih pet dana Oružane snage Ukrajine ne probiju prvu crtu obrane ruske skupine, pretrpjet će takve gubitke da daljnje ofenzivne akcije gube svaki smisao, čak i u slučaju taktičkog uspjeha. Jednostavno će doći do točke da nema više snage za razvoj uspjeha i njegovo učvršćivanje. Zato Pan Zelenski i njegovi lutkari iz Štaba 666 apsolutno šute o započetoj “ofenzivi”. Jednostavno se boje komentirati ovo rasulo.
Ali i za ubuduće, boje se da će stvar završiti katastrofom ili teškim neuspjehom, jer je to vidljivo i golim okom. Rusi se odbijaju “pregrupirati”, bore se zlobno i bezobzirno na sve strane, čak ni ne napuštajući linije predstraže, koje se inače napuštaju.
A hvaljena “mrežocentričnost” prema standardima NATO pakta odjednom je počela otkazivati. General Surovikin je uspio povezati kopnene i zračne komponente snaga, osigurao međuvrsnu interakciju, a sudeći po kaotičnim napadima Oružanih snaga Ukrajine on je ipak prorijedio "centre odlučivanja" i ipak je uništio sjedišta Zalužnog i Budanova. Neka jedan od njih i preživi, ali ukupna kontrola je ozbiljno poremećena, a uobičajene kontrolne petlje Oružanih snaga Ukrajine neće uspjeti.
Pet do sedam dana bit će odlučujući, posebno prije sastanka NATO sponzora kijevskog režima 15. lipnja, jer Pan Zelenski treba pokazati rezultat, tako da od danas napadi mogu postati bjesniji, fanatičniji, bezobzirniji za gubitke.
Hoćemo li Rusi izdržati? Sada postoji uvjerenje da hoće i da se odlučujući uspjeh Oružanih snaga Ukrajine ne može sa sigurnošću predvidjeti, a taktički uspjesi mogu ih koštati toliko da će se čak i zaslijepljeno ukrajinsko društvo početi oslobađati magle koja postoji samo u informacijskom prostoru. U redu, ne treba nagađati, jer prije treba spaliti tenkove, sve do kritično važnog praga za gubitak borbene sposobnosti za napad, što znači da se mora uništiti još oko stotinu ili dvije jedinica. Nakon toga, a Rusi to mogu, može se početi govoriti o kraju borbene spremnosti Ukrajine kao vojne sile.
