Dok cijela znanost, publicistika, javnost i svakodnevno iskustvo idu u jednom smjeru, Vladimir Paar korača, usamljen, u drugom. Svi tvrde da se zemlja zagrijava. On tvrdi da ulazimo u novo ledeno doba. Na kraju smo saznali da će ledeno doba doista doći – ali za deset do pedeset tisuća godina
Raširena legenda kazuje kako je Roman Abramovič prije nekoliko godina posjetio vizbadensku kockarnicu u kojoj je Fjodor Mihajlovič Dostojevski ostao dužan, upitao koliko, platio dug i nakon toga ostavio spomen-ploču na kojoj piše: ‘Fjodor Mihajlovič više nikome ništa ne duguje…’ Ekipa ‘Oko magazina’ razgovarala je s pet-šest sugovornika na tu temu, pa smo doznali da je Dostojevski u nekom trenutku očaja prokockao čak i vjenčani nakit svoje žene, da bi njegov dug danas mogao iznositi oko 150.000 eura, da u pet njemačkih gradova postoje spomen-table koje čuvaju uspomenu na njegove posjete Njemačkoj, i mnoge druge trice. No nismo čuli je li Roman Abramovič doista podmirio dugove Fjodora Mihajloviča. Ekipa nije otišla do kockarnice, nije nazvala hotel, niti se potrudila provjeriti. Ekipu stoga pogrđujemo, nalazeći opravdanje za ovaj grijeh propusta jedino u misli genijalnog Johna Forda iz filma ‘Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea’: kad legenda postane stvarnost, tiskaj legendu…
Kad god vidiš da se masa valja cestom, kreni u suprotnom smjeru, kaže poljska pjesma. Jedna od najpoznatijih fotografija ljudske povijesti prikazuje neki njemački stadion, 1930-ih godina, dupkom pun. Na njemu sva publika, svaki živi čovjek, drži visoko uzdignutu desnicu, a jedan jedini, očito rezigniran čovjek, drži ruke prekrižene na grudima. Njegova nijema gesta, antologijski prizor bunta, savršeno odražava nemoć nad spoznajom da je povijest skrenula u slijepu ulicu. Albert Camus započinje poznati esej o pobuni riječima: ‘Pobunjeni je čovjek onaj koji kaže ne.’ U našoj zemlji, gdje se proizvode masovni odljevi, jedan jedini lik ima sva ta spomenička obilježja – to je akademik Vladimir Paar. Dok cijela znanost, publicistika, javnost i svakodnevno iskustvo idu u jednom smjeru, on korača, usamljen, u drugom. Svi tvrde da se zemlja zagrijava. On tvrdi da ulazimo u novo ledeno doba. I ne da se. Ušetao je u studio odjeven u debeli vuneni džemper, kao da ga snimaju u hladnjači. Simpatičnom zanesenjaku sjajno je kontrirao prof. dr. Mirko Orlić, znanstvenik s obje noge na zemlji, koji je pokazao grafikone zagrijavanja planete. Izgledaju strašno. Na kraju (odlične, zabavne i informativne) emisije saznali smo da će ledeno doba doista doći – ali za deset do pedeset tisuća godina. Da se smrzneš!
Vojno učilište ‘Franjo Tuđman’ mnogi uspoređuju s američkim West Pointom, kaže prpošno voditeljica Dnevnika. Kako da ne, ta se usporedba spontano nameće. Šalu na stranu, HTV je objavio i vijest godine: ukidaju se sankcije Iranu, Iran naručuje stotinjak Airbusa, jedna je zemlja skinuta s tapete. Američka politika prema Iranu i Kubi zaslužuje pohvale, kao što izvoz franšiznih revolucija, od Ukrajine do Tunisa i Sirije, izaziva goli užas. Zašto Amerikanci ne zavedu sankcije krvoločnom i agresivnom saudijskom režimu? Samo dan nakon objave ove vijesti Amerika je uvela nove sankcije Iranu, zbog balističkih projektila. Prijatelj Erdogan uhapsio je 22 akademika, ali taj potez ostao je nezapažen.
Skupina skijaša izgubila je život, javlja reporter, nakon što su otišli na zatvorenu stazu (kojom se ne smije skijati), pa ih je zatekla lavina. Skijaši su izgubili život jer se nisu pridržavali pravila… Vrag će ga znati kako se fraza ‘izgubio je život’ uopće uvukla u naš jezik, jer je očito besmislena. Ono što je izgubljeno, načelno se može opet naći. Izgubiti se može dio nečega, a život nije dio nas, on znači sve. Povrh toga, ta fraza zvuči tehnički, šuplje, kao neka obavijest iz ureda za izgubljene i nađene stvari. Puno životnije, da zakoračimo u sferu paradoksa, od te fraze zvučala bi riječ ‘poginula’, pa čak i ‘smrtno stradala’. Pisati bi trebalo tako da riječima bude tijesno, a mislima široko, rekao je jedan učitelj stila, i time vrlo efektno opisao ideal prema kojemu se škrtim, promišljenim, odmjerenim korištenjem riječi i stilskih sredstava maksimalan prostor ostavlja mašti, imaginaciji.
To je pravi užitak – sjedneš u TV vremeplov, noćnu emisiju RTS-a ‘Trezor’, koja prikazuje arhivske emisije, i guštaš. U noći s utorka na srijedu, iza ponoći, trezordžije su posjeli tri režisera, veterana TV Beograd, i pustili ih da komentiraju snimku kultne emisije ‘Hit meseca’ iz 1985. Pred nama se vrte izbori za najboljeg rock pjevača te godine. Vidimo Bajagu, Tifu i Milana Mladenovića. Sjajna konkurencija, veliki pjevači. Bajaga ima beskonačno smiješnu fudbalerku, vitak je kao hrt. On osvaja nagradu. Voditeljica emisije je legendarna Duca Marković. U konkurenciji za nagradu pop-pjevačice godine su Neda Ukraden, Marina Perazić i Zorica Kondža. Kompozitora godine bira se između Gorana Bregovića, Jure Stublića i Momčila Bajagića… Sve takva imena. Sve što su napravili, odnosno ono najbolje, živo je i dan-danas i izaziva silne emocije. U emisiji – koja je izvorno prikazana za Novu godinu, o 30. obljetnici nastanka – vidjeli smo i jugoslavenski Band Aid, formiran prema uzoru na identičnu akciju Boba Geldofa. Bila je to akcija pomoći za gladne u Africi… Tada smo bili muzička kopija Engleske, u zemlji su se razvijali sloboda i nacionalizam, a samo pet godina kasnije Jugoslavija je umrla u strašnom ratu koji smo si sami složili, a danas se tješimo da su nam u tome pomagali sa strane. Ako i jesu, nikakva nam pomoć nije bila potrebna.
Čudan sastav gostiju Mislava Togonala: tri hrvatska stručnjaka za sigurnost (Vlatko Cvrtila, Igor Tabak i mogući ministar obrane, diplomant West Pointa Nikola Brzica) i sijeda glava Miroslava Lazanskog! Tema emisije bila je navodna utrka u naoružanju, fiktivni srpsko-hrvatski rat u kupnji raketnih sustava, balističkih raketa dometa 300 kilometara… Riječ je, evidentno, o koreografiji: dvije demografski stare nacije, hrvatska i srpska, čiji su vitalni prostori u surovom i beznadnom izumiranju, nacije koje ne mogu modernom industrijom i poljoprivredom popuniti ni prostore unutar državnih granica – sad nabavljaju moderno ofanzivno oružje. Za koji novac? S kojim ciljem? Hrvatska je članica NATO-a i ne može biti napadnuta a da na to ne odgovori cijeli savez. Ne može, dakako, ni napasti bez NATO-a. Zašto bi Hrvatska napadala Niš? Ili Beograd? Sve su to besmislice i treba vjerovati stručnjacima koji tvrde da je sve to akcija Amerike koja Srbiju, koja je već jednom nogom u NATO-u, nastoji nekako uvjeriti da bi trebala ući i drugom. Tome valja pridodati i izborni kontekst u Srbiji. Čini se da će regija uskoro postati predmet još jednog preslagivanja i da je na dnevnom redu paket-aranžman ulaska u Europu, upravo u trenutku kad ona puca po svim šavovima. Baš kao što je rekao glasoviti Protega kad su ga pitali za HPB: ‘Da je to nešto valjalo, ne bi ga meni dali…’
portalnovosti
Oko magazin, RTS
Raširena legenda kazuje kako je Roman Abramovič prije nekoliko godina posjetio vizbadensku kockarnicu u kojoj je Fjodor Mihajlovič Dostojevski ostao dužan, upitao koliko, platio dug i nakon toga ostavio spomen-ploču na kojoj piše: ‘Fjodor Mihajlovič više nikome ništa ne duguje…’ Ekipa ‘Oko magazina’ razgovarala je s pet-šest sugovornika na tu temu, pa smo doznali da je Dostojevski u nekom trenutku očaja prokockao čak i vjenčani nakit svoje žene, da bi njegov dug danas mogao iznositi oko 150.000 eura, da u pet njemačkih gradova postoje spomen-table koje čuvaju uspomenu na njegove posjete Njemačkoj, i mnoge druge trice. No nismo čuli je li Roman Abramovič doista podmirio dugove Fjodora Mihajloviča. Ekipa nije otišla do kockarnice, nije nazvala hotel, niti se potrudila provjeriti. Ekipu stoga pogrđujemo, nalazeći opravdanje za ovaj grijeh propusta jedino u misli genijalnog Johna Forda iz filma ‘Čovjek koji je ubio Libertyja Valancea’: kad legenda postane stvarnost, tiskaj legendu…
Uvijek kontra
Kad god vidiš da se masa valja cestom, kreni u suprotnom smjeru, kaže poljska pjesma. Jedna od najpoznatijih fotografija ljudske povijesti prikazuje neki njemački stadion, 1930-ih godina, dupkom pun. Na njemu sva publika, svaki živi čovjek, drži visoko uzdignutu desnicu, a jedan jedini, očito rezigniran čovjek, drži ruke prekrižene na grudima. Njegova nijema gesta, antologijski prizor bunta, savršeno odražava nemoć nad spoznajom da je povijest skrenula u slijepu ulicu. Albert Camus započinje poznati esej o pobuni riječima: ‘Pobunjeni je čovjek onaj koji kaže ne.’ U našoj zemlji, gdje se proizvode masovni odljevi, jedan jedini lik ima sva ta spomenička obilježja – to je akademik Vladimir Paar. Dok cijela znanost, publicistika, javnost i svakodnevno iskustvo idu u jednom smjeru, on korača, usamljen, u drugom. Svi tvrde da se zemlja zagrijava. On tvrdi da ulazimo u novo ledeno doba. I ne da se. Ušetao je u studio odjeven u debeli vuneni džemper, kao da ga snimaju u hladnjači. Simpatičnom zanesenjaku sjajno je kontrirao prof. dr. Mirko Orlić, znanstvenik s obje noge na zemlji, koji je pokazao grafikone zagrijavanja planete. Izgledaju strašno. Na kraju (odlične, zabavne i informativne) emisije saznali smo da će ledeno doba doista doći – ali za deset do pedeset tisuća godina. Da se smrzneš!
Dnevnik, HTV
Vojno učilište ‘Franjo Tuđman’ mnogi uspoređuju s američkim West Pointom, kaže prpošno voditeljica Dnevnika. Kako da ne, ta se usporedba spontano nameće. Šalu na stranu, HTV je objavio i vijest godine: ukidaju se sankcije Iranu, Iran naručuje stotinjak Airbusa, jedna je zemlja skinuta s tapete. Američka politika prema Iranu i Kubi zaslužuje pohvale, kao što izvoz franšiznih revolucija, od Ukrajine do Tunisa i Sirije, izaziva goli užas. Zašto Amerikanci ne zavedu sankcije krvoločnom i agresivnom saudijskom režimu? Samo dan nakon objave ove vijesti Amerika je uvela nove sankcije Iranu, zbog balističkih projektila. Prijatelj Erdogan uhapsio je 22 akademika, ali taj potez ostao je nezapažen.
Dnevnik, Nova TV
Skupina skijaša izgubila je život, javlja reporter, nakon što su otišli na zatvorenu stazu (kojom se ne smije skijati), pa ih je zatekla lavina. Skijaši su izgubili život jer se nisu pridržavali pravila… Vrag će ga znati kako se fraza ‘izgubio je život’ uopće uvukla u naš jezik, jer je očito besmislena. Ono što je izgubljeno, načelno se može opet naći. Izgubiti se može dio nečega, a život nije dio nas, on znači sve. Povrh toga, ta fraza zvuči tehnički, šuplje, kao neka obavijest iz ureda za izgubljene i nađene stvari. Puno životnije, da zakoračimo u sferu paradoksa, od te fraze zvučala bi riječ ‘poginula’, pa čak i ‘smrtno stradala’. Pisati bi trebalo tako da riječima bude tijesno, a mislima široko, rekao je jedan učitelj stila, i time vrlo efektno opisao ideal prema kojemu se škrtim, promišljenim, odmjerenim korištenjem riječi i stilskih sredstava maksimalan prostor ostavlja mašti, imaginaciji.
Trezor, RTS
To je pravi užitak – sjedneš u TV vremeplov, noćnu emisiju RTS-a ‘Trezor’, koja prikazuje arhivske emisije, i guštaš. U noći s utorka na srijedu, iza ponoći, trezordžije su posjeli tri režisera, veterana TV Beograd, i pustili ih da komentiraju snimku kultne emisije ‘Hit meseca’ iz 1985. Pred nama se vrte izbori za najboljeg rock pjevača te godine. Vidimo Bajagu, Tifu i Milana Mladenovića. Sjajna konkurencija, veliki pjevači. Bajaga ima beskonačno smiješnu fudbalerku, vitak je kao hrt. On osvaja nagradu. Voditeljica emisije je legendarna Duca Marković. U konkurenciji za nagradu pop-pjevačice godine su Neda Ukraden, Marina Perazić i Zorica Kondža. Kompozitora godine bira se između Gorana Bregovića, Jure Stublića i Momčila Bajagića… Sve takva imena. Sve što su napravili, odnosno ono najbolje, živo je i dan-danas i izaziva silne emocije. U emisiji – koja je izvorno prikazana za Novu godinu, o 30. obljetnici nastanka – vidjeli smo i jugoslavenski Band Aid, formiran prema uzoru na identičnu akciju Boba Geldofa. Bila je to akcija pomoći za gladne u Africi… Tada smo bili muzička kopija Engleske, u zemlji su se razvijali sloboda i nacionalizam, a samo pet godina kasnije Jugoslavija je umrla u strašnom ratu koji smo si sami složili, a danas se tješimo da su nam u tome pomagali sa strane. Ako i jesu, nikakva nam pomoć nije bila potrebna.
Otvoreno
Čudan sastav gostiju Mislava Togonala: tri hrvatska stručnjaka za sigurnost (Vlatko Cvrtila, Igor Tabak i mogući ministar obrane, diplomant West Pointa Nikola Brzica) i sijeda glava Miroslava Lazanskog! Tema emisije bila je navodna utrka u naoružanju, fiktivni srpsko-hrvatski rat u kupnji raketnih sustava, balističkih raketa dometa 300 kilometara… Riječ je, evidentno, o koreografiji: dvije demografski stare nacije, hrvatska i srpska, čiji su vitalni prostori u surovom i beznadnom izumiranju, nacije koje ne mogu modernom industrijom i poljoprivredom popuniti ni prostore unutar državnih granica – sad nabavljaju moderno ofanzivno oružje. Za koji novac? S kojim ciljem? Hrvatska je članica NATO-a i ne može biti napadnuta a da na to ne odgovori cijeli savez. Ne može, dakako, ni napasti bez NATO-a. Zašto bi Hrvatska napadala Niš? Ili Beograd? Sve su to besmislice i treba vjerovati stručnjacima koji tvrde da je sve to akcija Amerike koja Srbiju, koja je već jednom nogom u NATO-u, nastoji nekako uvjeriti da bi trebala ući i drugom. Tome valja pridodati i izborni kontekst u Srbiji. Čini se da će regija uskoro postati predmet još jednog preslagivanja i da je na dnevnom redu paket-aranžman ulaska u Europu, upravo u trenutku kad ona puca po svim šavovima. Baš kao što je rekao glasoviti Protega kad su ga pitali za HPB: ‘Da je to nešto valjalo, ne bi ga meni dali…’
portalnovosti
