“To je film koji se s prvim gledanjem duboko i zauvijek uvuče u vas. Kako sam odrastao na hororima, ‘Egzorcist’ je bio jedan od kamena temeljaca u analizi straha i utjecaja na publiku.
Najbolji opis mog dojma naspram tog filma je posjet Washingtonu prije nekih šest godina, kad sam se zaputio u dio grada gdje je sniman film. Traženje legendarnih stepenica iz filma u osunčanom kvartu gdje su sve škure zatvorene izazvalo je takvu jezu da je susret sa spomenutom lokacijom bio neka vrsta posjeta oltaru. A riječ je samo o lokaciji gdje je sniman film...”, opisuje mi Dalibor Matanić kakve je uplive kultni Friedkinov film imao na njegovo bavljenje žanrom horora. Naime, uskoro ćemo na sceni Istarskog narodnog kazališta - Gradskog kazališta Pula (premijera 15. listopada) vidjeti njegov novi provokativni autorski projekt “Egzorcizam”. Tim povodom razgovarali smo o užasima ovoga društva kojima ipak ima lijeka...
Ima li konkretnih tragova Friedkinova filma u predstavi ‘Egzorcizam’ i što vas je ponukalo da uđete u tu avanturu?
- ‘Egzorcizam’ je autorski projekt koji se ne naslanja na spomenuti film, no u samom procesu cijeli tim je odgledao niz uspješnih i neuspješnih filmova na tu temu i iz svakog se može naučiti ponešto. Namjera mi je analizirati pojam sotone u današnjem društvu, mislim da materijalni svijet apsolutno ide svome kraju, da je okretanje duhovnosti neophodno i tu se generira pojam sotone kao glavnog alata za uništavanje duhovnog, etičkog i humanog. Govorim o esencijalnim ljudskim vrednotama koje se izdižu iznad religije i crkvenih kanona. Kad pričam o sotoni, nitko nije imun na taj pojam, ni ateistički niti religijski svijet, točnije oba svijeta trebaju pročišćenje. Slučaj meksičkog svećenika zaraženog HIV-om koji je silovao 30 djevojčica u dobi od 5 do 10 godina i oslobođen je ultimativni je primjer sotonskog koje obitava unutar same Crkve. Na samom primjeru hrvatske Crkve možete primijetiti da postoji dio svećenstva koje definitivno zaslužuje svoj poziv, djeluju po visokim humanim i etičkim principima, ali s druge strane, u istoj toj maloj Hrvatskoj jedan dio svećenstva služi mise nacizmu, tu više ne možemo pričati ni o vjeri, niti o religiji, a definitivno ne o humanom. Tu možemo govoriti o slavljenju generiranja zla koje je uništavalo ljudske sudbine i takvom dijelu Crkve potrebno je apsolutno pročišćenje. Ateistički svijet ogrezao je u komformizam koji ne pronalazi nikakve alate u borbi sa zlom koje se manifestira kroz mržnju, sebičnost i bešćutnost. Zanimljivo je da oba svijeta, kad posegnu u ono najplemenitije u njima, mogu pobijediti iskonsko zlo. Cijelo društvo treba pročišćenje i tada se brišu formalne granice religije i ateizma i čovjek počinje djelovati po najvišim principima ne bi li pobijedio sotonu.
Određenih horor elemenata imali ste i u ‘Finim mrtvim djevojkama’ i u ‘Majci asfalta’, no ‘Ćaća’ je posve uronjen u taj žanr. Čini se da vas najviše intrigira horor koji izbija unutar naših obiteljskih zidova?
- Upravo tako, i u ‘Egzorcizmu’ su obračuni s tajnama, posezanje u podsvijest, pokajanje i oprost elementi potrebni čovjeku ne bi li bio human. Previše je tog skrivenog unutar obiteljskih zidova, nastaje horor onog nevidljivog koje okružuje ukućane, talog koji odvlači ljude da budu ljudi. Meni osobno najveća jeza ne dolazi od maski i specijalnih efekata već od ljudi koji su zaboravili djelovati humano.
’Samo uranjanjem u vlastitu iskrenost i davanjem ljubavi možemo pobijediti ono sotonsko u nama…’, napisali ste u programu predstave. Utopija ili održiva formula?
- Tu se vraćamo na početnu tezu o materijalnom svijetu koji je nagazio po duhovnosti. Razvili smo konzumerističku svakodnevicu koju spretno diktiraju strane korporacije, baziranu na svakodnevnom podgrijavanju straha. Bez obzira na sve što se događa, vjerujem u ljude i njihove najdublje plemenite porive tako da često zvučim kao idealist i utopist. Ali sve je to bazirano na zlu koje prečesto viđamo i potrebi da se ono pročisti. Bili smo svjedoci hrvatskog političkog eksperimenta koji je trajao pola godine, gdje se vidjelo kako sve lako može kliznuti u neki neofašizam blizak Mađarskoj i Poljskoj. Srećom, trajalo je relativno kratko, frustrirani ekstremisti su prošlost i sad je vrijeme za građenje Hrvatske kao mirne, tolerantne sekularne države u kojoj se ljudi osjećaju ugodno i imaju sva potrebna ljudska prava. Namjerno naglašavam pojam sekularna jer upravo u predstavi koja se bavi egzorcizmom koji je isključivo religiozni čin, pomalo zanemaren od strane moderne Crkve, u toj sekularnosti vidim međusobno poštovanje religijskog i ateističkog svijeta, štoviše, njihovo isprepletanje i pomaganje u borbi protiv sotone.
Sve češće ste i u kazališnoj režiji. To je rezultat stvaralačkog nemira ili...?
- Kazalište je živ medij i osjećam se jako dobro progovarati o temama koje me zanimaju, analizirati današnjicu na takav neposredan i aktivan način pred publikom. ‘Egzorcizam’ stvaram zajedno s ekipom i vrlo je iscrpljujuć i zahtjevan proces, no velika je hrana taj direktan prijenos ideje na ljude. A oduvijek je u mom slučaju jedino što me zanima borba za najviše ljudske principe, bez omalovažavanja i negiranja, ali s jasnom i britkom kritikom ne bi li naše društvo bilo što je moguće bolje.
Dok ‘Zvizdan’ i dalje obara rekorde s nagradama, kad se nadate započeti drugi dio najavljene trilogije?
- ‘Zvizdan’ ima svoju divnu putanju i u ovom trenutku se natječe s Jamesom Bondom za europsku nagradu publike. Nadam se da bismo iduće godine mogli početi raditi na ‘Zori’, nastavku trilogije sunca. Riječ je o nastavku konfrontiranja najviših i najnižih ljudskih principa, u slučaju ‘Zore’, duhovnog i materijalnog svijeta.
