Argentinski redatelj Damián Szifrón voli raditi filmove o ljudima koje se iznenada nađu u situacijama koje ih stavljaju pod veliki psihički napon ili pak imaju određene opsesije koje ih proganjaju. Prvi njegov dugometražni film El fondo dal mar (2003) bavi se seciranjem stanja psihe patološki ljubomornoga dvadesetpetogodišnjega mladića, koji iznenada u stanu svoje djevojke otkriva da ona pod krevetom skriva ljubavnika. Sljedeće djelo Tiempo de valientes (2005) sadrži više akcijskih i humorističnih elemenata, što je bitna razlika u odnosu na komoran i mračan prvijenac. Priča je usredotočena na psihologa, koji i sam ima problema, čiji je zadatak da pruži pomoć depresivnom policajcu koji je upravo otkrio ženinu nevjeru. Divlje priče (2014) dalje su bavljenje i razvijanje netom naznačene tematike i problematike. Film dolazi s bogatom poputbinom filmskih nagrada – ove je godine bilo nominiran za Oscara u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja te je osvojio čak deset nagrada, uključujući i onu za najbolji film, koje dodjeljuje Academia de las Artes y Ciencias Cinematográficas de la Argentina, kao i nagradu za najbolji film Argentinskoga udruženja filmskih kritičara. Priznanja sama po sebi ne moraju puno značiti jer smo svjesni da u dobrom dijelu slučajeva mnogi izvanfilmski čimbenici imaju presudan utjecaj na odabir dobitnika. Međutim, u razmatranom slučaju posrijedi je vrlo solidno ostvarenje koje podjednako vodi brigu da bude prijemčivo publici, ali i da propituje određene složenije probleme prisutne u argentinskom društvu.
Divlje priče djelo su koje se sastoji od niza priča, točnije njih šest, koje se sukcesivno nižu i tvore cjelinu. Svaki segment ima različite protagoniste i zaplet koji ih povezuje te bi naoko mogli stajati kao samostalni, kratkometražni filmovi. Prvi dio Pasternak ujedno je i svojevrsni prolog, koji se odvija u avionu. Putnici iznenada shvaćaju da su svi u jednom dijelu života poznavali čovjeka koji se preziva Pasternak i kojem su učinili nešto nažao te da nije slučajnost što su se našli na istom mjestu i deset tisuća metara iznad Zemlje. Uvodni segment gotovo ima strukturu skeča, no pokazujen neke od karakteristika koje će kasnije biti zamjetne: izrazita humornost i vrckavi dijalozi, koji na trenutke podsjećaju na verbalne duele Almodóvarovih protagonista (španjolski je redatelj potpisan na filmu kao producent), često tragični i nasilni ishodi peripetija, opterećeni protagonisti i motiv osvete koji se provlači cjelinom.
Naredni dijelovi nešto su duži i kompleksniji. Las ratas (Štakori) odvija se u neuglednom restoranu u koji dolazi bivši gangster i budući kandidat za gradonačenika. Konobarica ga prepoznaje kao čovjeka koji je zlostavljao njezinu obitelj, no nije dovoljno hrabra da izvši osvetu. Umjesto nje to će učiniti postarija društveno ogorčena kuharica koja smatra da je ionako bolje živjeti u zatvoru nego u uvjetima u kojima se trenutno nalazi. El más fuerte (Najjači) odvija se na cesti u argentinskim pustopoljinama i prati borbu na život i smrt između gradskoga poslovnoga čovjeka i lokalnoga muškarca. Bombita prati stručnjaka za eksplozive na rubu živčanog sloma kojega izluđuje gradska administracija. La propuesta (Prijedlog) prikazuje dobrostojeću i uglednu obitelj čiji sin pregazi trudnicu i pobjegne s mjesta nesreće, a obitelj nagovara vrtlara da preuzme krivicu na sebe uz izdašnu novčanu naknadu. Hasta que la muerte nos separe (Dok nas smrt ne rastavi) odvija se na vjenčanju koje kreće neočekivanim tijekom kada mladenka saznaje da ju je novopečeni suprug varao netom prije stupanja u brak.
Iako su priče, kako se može vidjeti, prostorno i fabulativno različite, Szifrón ih je suptilno uspio složiti u konciznu cjelinu. Same po sebi one možda i nisu pretjerano originalne, ali su zanimljivo inscenirane te međusobno povezane, čemu također pridonosi stilizirana fotografija Javiera Julije. Kako to obično biva u djelima takve strukture, neki su segmenti bolji, neki slabiji. Primjerice, La propuesta ne uspijeva nadvladati opća mjesta klasnih propitivanja, a Hasta que la muerte nos separe, možda najbolji dio, pretvara se u gotovo makabričnu viziju vjenčanja koje se krenulo krivim putem, s izvrsnim glumačkim ostvarenjem Erice Rivas te odlično napisanim dijalozima.
Svi redateljevi protagonisti pritom se nalaze pod određenim pristikom koji ih dovodi do situacije da pucaju po šavovima pa njihov stres i psihička preopterećenost katkada rezultiraju neslućenim posljedicama i nerijetko nasilnim ishodima. Neuroze protagonista često su duhovito intonirane, što se očituje u njihovim reakcijama i dijalozima, što je dodatno podcrtano vrlo dobrom i razigranom glumačkom postavom, no ispod humornoga plašta često se krije složenija i tragičnija problematika. Klasne podjele, primjerice, primjetne su u većini priča te se često javljaju likovi buržujske pozadine koji dolaze u suodnos s likovima niže klasne pripadnosti. Prvi često griješe, a drugi moraju snositi posljedice njihova djelovanja pa Divlje priče sadrže i vrlo zanimljiv društveno-satirični sloj koji ne smijemo zanemariti jer daje dubinu onome što se na prvi pogled čini kao niz humorističnih skica iz argentinske suvremenosti.
filmovi
