Što znamo o socijalnoj strukturi političkih stranaka? I o tome kako one reprezentiraju interese svoga članstva? Pa i o tome ima li više zaduženih u švicarcima u SDP-u ili HDZ-u, među glasačima jednih ili drugih? Ili to sve skupa nema veze?
Nastavak teme o sukobu i slaganju interesa puno je zabavniji od njenoga početka. Podsjetimo, počelo je, a mi smo ovdje pisali, propitivanjem vijesti da ministar financija Boris Lalovac operativno vodi akciju konverzije stambenih kredita u švicarskim francima u one eurske, a da je i sam korisnik takvoga kredita. Pa da je zatim i dobar dio saborske Komisije za ispitivanje sukoba interesa također na isti način zadužen. U međuvremenu su članovi te Komisije otklonili mogućnost da je ministrova pozicija materijal za njihovo interveniranje i prosuđivanje. No grudva je zakotrljana i ide dalje. Hoće li proizvesti i lavinu? Teško. Ipak, događaj je za naše političke prilike značajan.
Jer i nakon što su zakonske izmjene kojima se ublažava položaj dužnika u švicarskim francima prošle kroz saborsku proceduru, još se uvijek, dok ovo pišemo, ne zna službeni stav HDZ-a o ovome problemu. Kronologija izbjegavanja očitovanja bila je sljedeća: na sjednici saborskog Odbora za zakonodavstvo, koji je prvi zasjedao, predstavnik HDZ-a Davor Miličević podržao je – da li svoj stranci usprkos? – ovaj Vladin prijedlog! No zabavnije od eventualnog neposluha je njegovo obrazloženje. On je to učinio ‘iz osobnog uvjerenja jer je franak veliki problem’. A kako je on do tog svog uvjerenja došao? Pa tako što je, između ostalog, ovaj saborski zastupnik i gradonačelnik Županje ujedno i sam korisnik, pogodili ste, kredita u švicarcima. Podigao ga je 2004., s rokom od dvadeset godina otplate, a u visini od 75.000 franaka. Sve to piše u njegovoj saborskoj imovinskoj kartici, čije postojanje napokon postaje smisleno i relevantno. Dakle dotični je u svojim najboljim dužničkim godinama, nasred srijede svoje otplate života, te nije mogao protiv svoga uvjerenja. A on je očito uvjeren da mu trebamo pomoći. Pa makar koliko jučer, a da li i sutra, mi bili i komunistički i jugoslavenski vragovi. Jer kako se to skamenilo u ovdašnjoj medijskoj ideologiji granice ideologije: ovo su životna, a ne ideološka pitanja. Uostalom, ničiji novac ne smrdi. Ili, ako smrdi, onda smrdi sav! Što mu realno politički dođe na slično. Jer tu dokazivati preširoko, znači ne dokazati ništa. Muke višestruke lojalnosti ili, u sve zastarjelijem obliku govoreći, ‘sukoba interesa’ ovoga hadezeovca iz srednjeg ešalona, njegovi su vodeći kolege dobro razumjeli. Pa tako barem medijima izjavljuju kako zbog ovoga svima razumljivog ponašanja zastupnika i gradonačelnika Miličevića za njega neće proizaći nikakve sankcije. Doduše, argumentacija je skrenuta u floskulu kako je Odbor za zakonodavstvo nebitno mjesto za ovu problematiku. Jer tu se ‘samo’ daje mišljenje je li neki zakon u skladu s Ustavom i ostalim zakonima (!). Dakle riječ je o pukom formalizmu. Onda je valjda Odbor za financije ona sadržajna instanca čije mišljenje o ovoj materiji ima težinu?
No sada dolazi najzabavniji dio. A on glasi kako hadezeovski članovi tog Odbora, prva liga njegovih specijalista za financijske teme, koju čine potpredsjednik Odbora Goran Marić, bivši ministar financija Ivan Šuker i saborska zastupnica Branka Juričev Martinčev, na sjednicu Odbora nisu uopće došli. Nisu imali vremena jer su ih spriječile već dogovorene stranačke obaveze. Primjerice ona da se ne pojave jer o ovoj stvari stranka ne može lako i brzo donijeti jedinstveno mišljenje. Nema veze što to stranački vođe, i esdepeov i hadezeov, naravno mogu. Pa, kao što svi znaju, Zoran Milanović optužuje Tomislava Karamarka da je on osobno agent banaka u stranom vlasništvu, a ovaj njega da je poludjeli Djed Mraz (a ne Božićnjak!). Usput, Djed Mraz nije Robin Hood, pa u njegovom dječjem svijetu nema klasa, grupa ni slojeva kojima bi pogodovao, već samo dobre i loše djece. A i ona će se, kad dobiju darove, popraviti. Za razliku od toga, Robin Hood bi možda bio pogođena metafora za samorazumijevanje SDP-a. On je naime bio osiromašeni plemić koji se, kad je vidio da mu u okviru vlastitog klasnog položaja, a pod uzurpacijskom vlašću tadašnjeg HDZ-a, nema budućnosti, odmetnuo u šumu. Onda i tamo počeo je da pljačka bogate i uzima dio sebi, a dio dijeli potrebitima. Ali cijelu tu situaciju shvaćao je kao privremeno, izuzetno i pomalo izvanredno stanje. Dopustivo samo do povratka dobrog kralja, koji je zaglavio u križarskim ratovima na Bliskom istoku. Ovdje ćemo stati s analogijama, jer nekako sumnjivo predobro odgovaraju onome što se sada događa.
Cijeli ovaj slučaj uzeli smo u razmatranje ne samo zbog zabave, već i zbog pouke. On govori o povratku svima vidljivog i neposrednog materijalnog interesa u politiku. Istina je da magluštine kao što su nacionalna svijest, pa možda čak i klasna svijest, ne mogu doseći atmosfersku jasnoću fenomena kao što je novac. Iako, kad govorimo o novcu, mi govorimo skoro o svemu! Kako stvarno ili materijalistički izgleda naše društvo, koje su njegove klase, grupe i slojevi te u kojim su kvantitativnim omjerima oni prisutni – to ne znamo jer o tome socioloških istraživanja gotovo da i nema (sociologija se bavi identitetima!). Spekuliramo o 200 bogatih familija, o radnom i neradnom stanovništvu, jedan i devedeset i devet posto. A što onda tek znamo o socijalnoj strukturi političkih stranaka? Pa onda o tome kako one reprezentiraju interese svoga članstva? Znači li to što ljudi ‘uvijek iznova’ biraju HDZ i SDP da su oni njima zadovoljni? Ne na kraju, ima li više zaduženih u švicarcima u SDP-u ili HDZ-u, među glasačima jednih ili drugih? Ili to sve skupa nema veze? Jer danas su sve parlamentarne stranke populističke, u smislu da ciljaju na cjelokupno stanovništvo kao svoju potencijalnu izbornu bazu. Ali one su sve danas i elitističke! Sada u smislu da sve do zadnje uistinu rade u interesu vladajuće, povlaštene manjine. Je li to pretjerivanje? Pa zar još ima netko tko negira da je ovo društvo sada klasno? Da su pripadnici vladajuće klase manjina? I da je sva vlast – svoj liberalnoj demokraciji usprkos ili za volju – u njihovim rukama? Stranke nisu, uči nas teorija, ili barem ne bi trebale biti, interesnim grupama (ako nisu manjinske). A njih ćemo definirati kao one grupe koje se formiraju radi promicanja i zaštite posebnih interesa u političkom sistemu. Znači li to da su one građanski klubovi, čiji članovi se okupljaju samo zbog toga što im se bezinteresno sviđa baviti društvenim problemima? Kad bi toga i bilo, taj kantovski pristup bio bi dobar put u sadizam političara, koji ionako ne nedostaje.
Ali interes u politici danas se uglavnom shvaća kao usmjerenost subjekta da svojim djelovanjem postigne neku korist. To u nekih ide čak dotle da se cijela svrhovita djelatnost ljudi pokušava (ipak uzaludno) utemeljiti kao interesna. Još su korisna pojašnjenja kako je interes oznaka usmjerenosti djelovanja koja proizlazi iz osviještene potrebe i mogućnosti njezine realizacije, u odnosu s drugima. Neutralno shvaćen, interes je samo socijalno posredovana svijest o potrebi. A njegovo rimskopravno porijeklo (id quod interest), zavodljivo reaktualizirano, označava ono što je između stanja prije i stanja poslije neke štete. Primjerice zaduživanja u švicarcima jednih. To su oni koji trpe gubitak i štetu. Ali i kao korist vjerovnika, odnosno masne kamate drugih! Nagradno pitanje glasi: gdje je više (bitnih) hadezeovaca?
portalnovosti
Nastavak teme o sukobu i slaganju interesa puno je zabavniji od njenoga početka. Podsjetimo, počelo je, a mi smo ovdje pisali, propitivanjem vijesti da ministar financija Boris Lalovac operativno vodi akciju konverzije stambenih kredita u švicarskim francima u one eurske, a da je i sam korisnik takvoga kredita. Pa da je zatim i dobar dio saborske Komisije za ispitivanje sukoba interesa također na isti način zadužen. U međuvremenu su članovi te Komisije otklonili mogućnost da je ministrova pozicija materijal za njihovo interveniranje i prosuđivanje. No grudva je zakotrljana i ide dalje. Hoće li proizvesti i lavinu? Teško. Ipak, događaj je za naše političke prilike značajan.
Jer i nakon što su zakonske izmjene kojima se ublažava položaj dužnika u švicarskim francima prošle kroz saborsku proceduru, još se uvijek, dok ovo pišemo, ne zna službeni stav HDZ-a o ovome problemu. Kronologija izbjegavanja očitovanja bila je sljedeća: na sjednici saborskog Odbora za zakonodavstvo, koji je prvi zasjedao, predstavnik HDZ-a Davor Miličević podržao je – da li svoj stranci usprkos? – ovaj Vladin prijedlog! No zabavnije od eventualnog neposluha je njegovo obrazloženje. On je to učinio ‘iz osobnog uvjerenja jer je franak veliki problem’. A kako je on do tog svog uvjerenja došao? Pa tako što je, između ostalog, ovaj saborski zastupnik i gradonačelnik Županje ujedno i sam korisnik, pogodili ste, kredita u švicarcima. Podigao ga je 2004., s rokom od dvadeset godina otplate, a u visini od 75.000 franaka. Sve to piše u njegovoj saborskoj imovinskoj kartici, čije postojanje napokon postaje smisleno i relevantno. Dakle dotični je u svojim najboljim dužničkim godinama, nasred srijede svoje otplate života, te nije mogao protiv svoga uvjerenja. A on je očito uvjeren da mu trebamo pomoći. Pa makar koliko jučer, a da li i sutra, mi bili i komunistički i jugoslavenski vragovi. Jer kako se to skamenilo u ovdašnjoj medijskoj ideologiji granice ideologije: ovo su životna, a ne ideološka pitanja. Uostalom, ničiji novac ne smrdi. Ili, ako smrdi, onda smrdi sav! Što mu realno politički dođe na slično. Jer tu dokazivati preširoko, znači ne dokazati ništa. Muke višestruke lojalnosti ili, u sve zastarjelijem obliku govoreći, ‘sukoba interesa’ ovoga hadezeovca iz srednjeg ešalona, njegovi su vodeći kolege dobro razumjeli. Pa tako barem medijima izjavljuju kako zbog ovoga svima razumljivog ponašanja zastupnika i gradonačelnika Miličevića za njega neće proizaći nikakve sankcije. Doduše, argumentacija je skrenuta u floskulu kako je Odbor za zakonodavstvo nebitno mjesto za ovu problematiku. Jer tu se ‘samo’ daje mišljenje je li neki zakon u skladu s Ustavom i ostalim zakonima (!). Dakle riječ je o pukom formalizmu. Onda je valjda Odbor za financije ona sadržajna instanca čije mišljenje o ovoj materiji ima težinu?
No sada dolazi najzabavniji dio. A on glasi kako hadezeovski članovi tog Odbora, prva liga njegovih specijalista za financijske teme, koju čine potpredsjednik Odbora Goran Marić, bivši ministar financija Ivan Šuker i saborska zastupnica Branka Juričev Martinčev, na sjednicu Odbora nisu uopće došli. Nisu imali vremena jer su ih spriječile već dogovorene stranačke obaveze. Primjerice ona da se ne pojave jer o ovoj stvari stranka ne može lako i brzo donijeti jedinstveno mišljenje. Nema veze što to stranački vođe, i esdepeov i hadezeov, naravno mogu. Pa, kao što svi znaju, Zoran Milanović optužuje Tomislava Karamarka da je on osobno agent banaka u stranom vlasništvu, a ovaj njega da je poludjeli Djed Mraz (a ne Božićnjak!). Usput, Djed Mraz nije Robin Hood, pa u njegovom dječjem svijetu nema klasa, grupa ni slojeva kojima bi pogodovao, već samo dobre i loše djece. A i ona će se, kad dobiju darove, popraviti. Za razliku od toga, Robin Hood bi možda bio pogođena metafora za samorazumijevanje SDP-a. On je naime bio osiromašeni plemić koji se, kad je vidio da mu u okviru vlastitog klasnog položaja, a pod uzurpacijskom vlašću tadašnjeg HDZ-a, nema budućnosti, odmetnuo u šumu. Onda i tamo počeo je da pljačka bogate i uzima dio sebi, a dio dijeli potrebitima. Ali cijelu tu situaciju shvaćao je kao privremeno, izuzetno i pomalo izvanredno stanje. Dopustivo samo do povratka dobrog kralja, koji je zaglavio u križarskim ratovima na Bliskom istoku. Ovdje ćemo stati s analogijama, jer nekako sumnjivo predobro odgovaraju onome što se sada događa.
Cijeli ovaj slučaj uzeli smo u razmatranje ne samo zbog zabave, već i zbog pouke. On govori o povratku svima vidljivog i neposrednog materijalnog interesa u politiku. Istina je da magluštine kao što su nacionalna svijest, pa možda čak i klasna svijest, ne mogu doseći atmosfersku jasnoću fenomena kao što je novac. Iako, kad govorimo o novcu, mi govorimo skoro o svemu! Kako stvarno ili materijalistički izgleda naše društvo, koje su njegove klase, grupe i slojevi te u kojim su kvantitativnim omjerima oni prisutni – to ne znamo jer o tome socioloških istraživanja gotovo da i nema (sociologija se bavi identitetima!). Spekuliramo o 200 bogatih familija, o radnom i neradnom stanovništvu, jedan i devedeset i devet posto. A što onda tek znamo o socijalnoj strukturi političkih stranaka? Pa onda o tome kako one reprezentiraju interese svoga članstva? Znači li to što ljudi ‘uvijek iznova’ biraju HDZ i SDP da su oni njima zadovoljni? Ne na kraju, ima li više zaduženih u švicarcima u SDP-u ili HDZ-u, među glasačima jednih ili drugih? Ili to sve skupa nema veze? Jer danas su sve parlamentarne stranke populističke, u smislu da ciljaju na cjelokupno stanovništvo kao svoju potencijalnu izbornu bazu. Ali one su sve danas i elitističke! Sada u smislu da sve do zadnje uistinu rade u interesu vladajuće, povlaštene manjine. Je li to pretjerivanje? Pa zar još ima netko tko negira da je ovo društvo sada klasno? Da su pripadnici vladajuće klase manjina? I da je sva vlast – svoj liberalnoj demokraciji usprkos ili za volju – u njihovim rukama? Stranke nisu, uči nas teorija, ili barem ne bi trebale biti, interesnim grupama (ako nisu manjinske). A njih ćemo definirati kao one grupe koje se formiraju radi promicanja i zaštite posebnih interesa u političkom sistemu. Znači li to da su one građanski klubovi, čiji članovi se okupljaju samo zbog toga što im se bezinteresno sviđa baviti društvenim problemima? Kad bi toga i bilo, taj kantovski pristup bio bi dobar put u sadizam političara, koji ionako ne nedostaje.
Ali interes u politici danas se uglavnom shvaća kao usmjerenost subjekta da svojim djelovanjem postigne neku korist. To u nekih ide čak dotle da se cijela svrhovita djelatnost ljudi pokušava (ipak uzaludno) utemeljiti kao interesna. Još su korisna pojašnjenja kako je interes oznaka usmjerenosti djelovanja koja proizlazi iz osviještene potrebe i mogućnosti njezine realizacije, u odnosu s drugima. Neutralno shvaćen, interes je samo socijalno posredovana svijest o potrebi. A njegovo rimskopravno porijeklo (id quod interest), zavodljivo reaktualizirano, označava ono što je između stanja prije i stanja poslije neke štete. Primjerice zaduživanja u švicarcima jednih. To su oni koji trpe gubitak i štetu. Ali i kao korist vjerovnika, odnosno masne kamate drugih! Nagradno pitanje glasi: gdje je više (bitnih) hadezeovaca?
portalnovosti
