Iskren razgovor čiju nesumnjivost potkrijepljuju govor tijela i lica, pokreti i pogledi, izraz je spontaniteta, gotovo refleksivnog osjećaja za situaciju, verbalni prostor i trenutak, on je “očitovanje duha”, otisak njegovih prstiju bez isljedničko-prisilnih tonova i zahvata. Iskren razgovor, što znači i ravnopravan, treba biti “kao polje u kome svako može šetati, a ne kao put koji vodi nečijoj kući”.
Ako je govor poseban jezik i opća sposobnost razumijevanja/shvaćanja značenja i smisla poretka svijeta u vremenu i prostoru, ako je govor “postvarivanje misli” sa svrhom da se neposredno dodirne prisutno i pokuša prodrijeti u njegovu bit da bi se, između ostalog, osvajala sloboda, onda je razgovor do sporazumijevanja “susret s drugim” u okvirima zajedničkih spoznajnih mogućnosti. Raz-govor je instrument povezivanja svijesti o sebi, svijeta stvari i drugih u cjelinu. Kao što je kisik uvjet bez koga nema gorenja, tako je i razgovor uvjet bez koga nema smislenog sjedinjenja ljudskog duha i prirode u vječnoj vatri života. Govor je “sam u sebi” izvorište informacija, on je prijenosnik različitih sadržaja, govor je umijeće (vještina), talent, zanat (profesija). Govor je, po M. McLuhanu, medij, i to hladan medij, nisko određen, nezasićen, neizoštren, raznolikog značenja, nesveden na jedno čulo. Sljedstveno tome živi razgovor je “hladan”, a, na primjer, telefoniranje je “toplo”; živi razgovor osigurava veću međusobnu povezanost i bolju, nezavisniju poziciju za zauzimanje slobode.
Na razini povjerenja i svjesnog (ne)ugrožavanja identiteta sugovornika razgovarati se može u rasponu od prijetvornosti do bezuvjetne otvorenosti i bliskosti. Prijetvorstvo u razgovoru je druga suprotnost formalnom razgovoru, prva je intimna otvorenost), u kome se emocije zatomljuju i isključuju; prijetvornost jednog ili oba sugovornika ide za izazivanjem emocija koje je moguće iskoristiti kao sredstvo (za)vođenja drugog, njegovog skretanja od ili prema sebi. Francis Bacon uči da ima tri vrste skrivanja ili stavljanja koprene preko svoje ličnosti. Prva je suzdržanost, pritajenost i skrovitost kada čovjek drugima ne daje priliku da saznaju kakav je on. Druga koprena je prijetvornost u odrečnom smislu kada čovjek razlozima i znacima pokazuje da nije ono što jeste. Treća koprena je prijetvornost u potvrdnom smislu kada se čovjek namjerno i izričito pretvara da jeste ono što nije. Prihvaćajući prva dva načina skrivanja kao mudra i moralna i odbacujući treću koprenu kao nerazboritu, Bacon zaključuje da najbolji spoj naravi jeste: “uživati ugled otvorena čovjeka, imati naviku skrovitosti; umjeti pokazati s obzirom na priliku da nisi ono što jesi; i imati moć pretvaranja ako nema drugog lijeka.” To bi bio prvi tip sugovornika kojeg možemo nazvati “superiornim”, a “pobijediti” bi ga u verbalnom ratu mogao odnosno koprene mu skinuti, jedino drski Schopenhauerovi erističari koji osim svih tih osobina vladaju umijećem prepirke – kako da se uvijek bude u pravu. Oni razgovaraju kao da oštre nož! Oni znaju da štap dopire do kože, a riječ do kosti. Postoji li takvo čudovište? Ako postoji, razgovara li itko s njim? Prema načinu na koji se razgovara, dogovara, pregovara, prigovara, nagovara, ugovara, ogovara, izgovara, zagovara i odgovara postoji barem još deset tipova sugovornika: impulsivni svađalica, dobrodušni konstruktivac, sveznalica, pričalica, bojažljivi, odiozni, indiferentni, zapitkivalo, formalno glavni i prijateljski.
Prijateljski sugovornik i njegova riječ spriječavaju da “pojedemo vlastito srce”, oni našu dušu hrane okrepljujućom, obnavaljajućom energijom. Razgovor sa sugovornikom-prijateljem, nezavisno od njegovog sadržaja, uzajamno potiče da budemo ono što jesmo, bez ikakve kamuflaže, on moćno i živo upravlja našim dobrim raspoloženjem, on katalizira razmjenu utisaka, duhovni moving i neprikrivanje strasti otkrivanja, ogoljavanja vlastitosti. Takav razgovor je uglađen, ali ne i uštogljen; on potiče našu pamet, ali ne i razmetanje; u njemu nema okolišanja, ali ni vulgarne direktnosti; on odmrzava led tjeskobe u nama, ali ne do isparavajućeg vrelišta razuzdanosti; on nas izvlači na čistac smisla, ali ne grubo, za kragnu; takav razgovor je vrtlog i poniranje u sebe same, ali ne i pad; takav razgovor mami smijeh, ali ne i cerek; on je mlin koji melje naše strahove, ali njegovi kamenovi ne pritišću strah od mogućnosti da si međusobno možemo nauditi; on je obilno, neisrpljivo mlazanje duhovnih i duhovitih boja, mirisa i okusa, ali ne i poplava; razgovor s prijateljskim sugovornicima jača naš psihološko-imunološko sustav, ali ne do izdeformiranog mutantstva; on je bubnjara u zimi našeg nezadovoljstva, lahor u sparini svakodnevice. Kao što alkemičari, uz pomoć kamena mudraca, pretvaraju olovo u zlato, tako i prijateljski sugovornici, djelovanjem svojih riječi, međusobno pretvaraju nataloženu tugu i tupost u živost i radost. Razgovor je razmjena užitka, a osjećaj sreće postignut ispunjavanjem već ponestalih zaliha strpljenja i razboritosti ne da se definirati terminima ekonomije i interesa. Iskren razgovor čiju nesumnjivost potkrijepljuju govor tijela i lica, pokreti i pogledi, izraz je spontaniteta, gotovo refleksivnog osjećaja za situaciju, verbalni prostor i trenutak, on je “očitovanje duha”, otisak njegovih prstiju bez isljedničko-prisilnih tonova i zahvata. Iskren razgovor, što znači i ravnopravan, treba biti “kao polje u kome svako može šetati, a ne kao put koji vodi nečijoj kući”.
Kada je Brechtov gospodin K. jednom čovjeku rekao da jedan s drugim više ne mogu razgovarati, ovaj ga je preplašeno upitao da zašto. K. mu se potužio da u njegovom društvu ne umije kazati ništa pametno. S namjerom da ga utješi sugovornik mu je rekao da je to njemu svejedno. Gospodin K. mu je ogorčeno odgovorio: “Vjerujem, ali meni nije.” Doista, najstrašniji žderači našeg vlastitog vremena su glupi, bespotrebni, prazni, verglasti, inertni razgovori u kojima se naš ego nagriza i obezvrjeđuje kao što hrđa nagriza i obesnažuje željezo, razgovori s ljudima koji pričaju zato što ne mogu i ne znaju misliti, razgovori sa sugovornicima čiji karakter nije složen od iskrenosti, oštroumnosti, mirnoće, dobroćudnosti, razgovori s ljudima koji, kako se kaže, imaju najmanje pameti, ali je imaju najviše za prodaju. A takvih je najviše. U manjini, kao dragocjena rijetkost, na krajevima koji se dodiruju u velikom luku odnosa ljudi sa samim sobom, prirodom i drugima, nalaze se prijateljski sugovornici i oni koji šute.Šutnja je, piše Andrić, posljednji izraz svih misli i najjednostavniji oblik svih nastojanja. Ona je prije i poslije svega.
I ako, dakle, nemamo s kim s užitkom razgovarati, ne treba očajavati, uvijek nam ostaje pouzdano, rezervno zadovoljstvo- šutnja.
Ako je govor poseban jezik i opća sposobnost razumijevanja/shvaćanja značenja i smisla poretka svijeta u vremenu i prostoru, ako je govor “postvarivanje misli” sa svrhom da se neposredno dodirne prisutno i pokuša prodrijeti u njegovu bit da bi se, između ostalog, osvajala sloboda, onda je razgovor do sporazumijevanja “susret s drugim” u okvirima zajedničkih spoznajnih mogućnosti. Raz-govor je instrument povezivanja svijesti o sebi, svijeta stvari i drugih u cjelinu. Kao što je kisik uvjet bez koga nema gorenja, tako je i razgovor uvjet bez koga nema smislenog sjedinjenja ljudskog duha i prirode u vječnoj vatri života. Govor je “sam u sebi” izvorište informacija, on je prijenosnik različitih sadržaja, govor je umijeće (vještina), talent, zanat (profesija). Govor je, po M. McLuhanu, medij, i to hladan medij, nisko određen, nezasićen, neizoštren, raznolikog značenja, nesveden na jedno čulo. Sljedstveno tome živi razgovor je “hladan”, a, na primjer, telefoniranje je “toplo”; živi razgovor osigurava veću međusobnu povezanost i bolju, nezavisniju poziciju za zauzimanje slobode.
Na razini povjerenja i svjesnog (ne)ugrožavanja identiteta sugovornika razgovarati se može u rasponu od prijetvornosti do bezuvjetne otvorenosti i bliskosti. Prijetvorstvo u razgovoru je druga suprotnost formalnom razgovoru, prva je intimna otvorenost), u kome se emocije zatomljuju i isključuju; prijetvornost jednog ili oba sugovornika ide za izazivanjem emocija koje je moguće iskoristiti kao sredstvo (za)vođenja drugog, njegovog skretanja od ili prema sebi. Francis Bacon uči da ima tri vrste skrivanja ili stavljanja koprene preko svoje ličnosti. Prva je suzdržanost, pritajenost i skrovitost kada čovjek drugima ne daje priliku da saznaju kakav je on. Druga koprena je prijetvornost u odrečnom smislu kada čovjek razlozima i znacima pokazuje da nije ono što jeste. Treća koprena je prijetvornost u potvrdnom smislu kada se čovjek namjerno i izričito pretvara da jeste ono što nije. Prihvaćajući prva dva načina skrivanja kao mudra i moralna i odbacujući treću koprenu kao nerazboritu, Bacon zaključuje da najbolji spoj naravi jeste: “uživati ugled otvorena čovjeka, imati naviku skrovitosti; umjeti pokazati s obzirom na priliku da nisi ono što jesi; i imati moć pretvaranja ako nema drugog lijeka.” To bi bio prvi tip sugovornika kojeg možemo nazvati “superiornim”, a “pobijediti” bi ga u verbalnom ratu mogao odnosno koprene mu skinuti, jedino drski Schopenhauerovi erističari koji osim svih tih osobina vladaju umijećem prepirke – kako da se uvijek bude u pravu. Oni razgovaraju kao da oštre nož! Oni znaju da štap dopire do kože, a riječ do kosti. Postoji li takvo čudovište? Ako postoji, razgovara li itko s njim? Prema načinu na koji se razgovara, dogovara, pregovara, prigovara, nagovara, ugovara, ogovara, izgovara, zagovara i odgovara postoji barem još deset tipova sugovornika: impulsivni svađalica, dobrodušni konstruktivac, sveznalica, pričalica, bojažljivi, odiozni, indiferentni, zapitkivalo, formalno glavni i prijateljski.
Prijateljski sugovornik i njegova riječ spriječavaju da “pojedemo vlastito srce”, oni našu dušu hrane okrepljujućom, obnavaljajućom energijom. Razgovor sa sugovornikom-prijateljem, nezavisno od njegovog sadržaja, uzajamno potiče da budemo ono što jesmo, bez ikakve kamuflaže, on moćno i živo upravlja našim dobrim raspoloženjem, on katalizira razmjenu utisaka, duhovni moving i neprikrivanje strasti otkrivanja, ogoljavanja vlastitosti. Takav razgovor je uglađen, ali ne i uštogljen; on potiče našu pamet, ali ne i razmetanje; u njemu nema okolišanja, ali ni vulgarne direktnosti; on odmrzava led tjeskobe u nama, ali ne do isparavajućeg vrelišta razuzdanosti; on nas izvlači na čistac smisla, ali ne grubo, za kragnu; takav razgovor je vrtlog i poniranje u sebe same, ali ne i pad; takav razgovor mami smijeh, ali ne i cerek; on je mlin koji melje naše strahove, ali njegovi kamenovi ne pritišću strah od mogućnosti da si međusobno možemo nauditi; on je obilno, neisrpljivo mlazanje duhovnih i duhovitih boja, mirisa i okusa, ali ne i poplava; razgovor s prijateljskim sugovornicima jača naš psihološko-imunološko sustav, ali ne do izdeformiranog mutantstva; on je bubnjara u zimi našeg nezadovoljstva, lahor u sparini svakodnevice. Kao što alkemičari, uz pomoć kamena mudraca, pretvaraju olovo u zlato, tako i prijateljski sugovornici, djelovanjem svojih riječi, međusobno pretvaraju nataloženu tugu i tupost u živost i radost. Razgovor je razmjena užitka, a osjećaj sreće postignut ispunjavanjem već ponestalih zaliha strpljenja i razboritosti ne da se definirati terminima ekonomije i interesa. Iskren razgovor čiju nesumnjivost potkrijepljuju govor tijela i lica, pokreti i pogledi, izraz je spontaniteta, gotovo refleksivnog osjećaja za situaciju, verbalni prostor i trenutak, on je “očitovanje duha”, otisak njegovih prstiju bez isljedničko-prisilnih tonova i zahvata. Iskren razgovor, što znači i ravnopravan, treba biti “kao polje u kome svako može šetati, a ne kao put koji vodi nečijoj kući”.
Kada je Brechtov gospodin K. jednom čovjeku rekao da jedan s drugim više ne mogu razgovarati, ovaj ga je preplašeno upitao da zašto. K. mu se potužio da u njegovom društvu ne umije kazati ništa pametno. S namjerom da ga utješi sugovornik mu je rekao da je to njemu svejedno. Gospodin K. mu je ogorčeno odgovorio: “Vjerujem, ali meni nije.” Doista, najstrašniji žderači našeg vlastitog vremena su glupi, bespotrebni, prazni, verglasti, inertni razgovori u kojima se naš ego nagriza i obezvrjeđuje kao što hrđa nagriza i obesnažuje željezo, razgovori s ljudima koji pričaju zato što ne mogu i ne znaju misliti, razgovori sa sugovornicima čiji karakter nije složen od iskrenosti, oštroumnosti, mirnoće, dobroćudnosti, razgovori s ljudima koji, kako se kaže, imaju najmanje pameti, ali je imaju najviše za prodaju. A takvih je najviše. U manjini, kao dragocjena rijetkost, na krajevima koji se dodiruju u velikom luku odnosa ljudi sa samim sobom, prirodom i drugima, nalaze se prijateljski sugovornici i oni koji šute.Šutnja je, piše Andrić, posljednji izraz svih misli i najjednostavniji oblik svih nastojanja. Ona je prije i poslije svega.
I ako, dakle, nemamo s kim s užitkom razgovarati, ne treba očajavati, uvijek nam ostaje pouzdano, rezervno zadovoljstvo- šutnja.
