Strasti i razum


Posljednjih dana, možemo reći i godina, vidimo kako smo emotivan, strastven, velikodušan i osjećajan narod. Bilo da se radi o pobjedama sportaša, o bolesnoj djeci, o ugroženima obiteljskim nasiljem ili prekrasnim akcijama humanog karaktera poput Fondacije Ane Rukavine. Naravno, to bi se moglo reći da je normalno, da naša ljudska emotivna inteligencija ni ne dozvoljava nešto drugo.
Međutim, znamo da se događaju i drugačije stvari i da nije uvijek i svuda tako.

Mali pomaci koji se godinama događaju, pomaci u osvješćivanju ljudi da mogu donijeti promjene, da su jaki i na koncu, oni ti koji odlučuju. Svaki put se povećava broj ljudi koji protestiraju, koji pomažu, koji pokazuju osviještenost. Vedrana Rudan je u pravu kada kaže da je najlakše ići linijom manjeg otpora, spakirati kofere i otići. Za razliku od Francuza, Grka, Španjolaca, pa i Srba, koji izađu na ulice u ogromnom broju i ne odustaju, mi rijetko protestiramo. Na žalost, to je očito jedini način. Naravno, mora biti pokrenuto nečijom inercijom, a ne vidim tko bi to kod nas mogao. Zato se i pakiraju koferi! Ipak, sve nas je manje, a sve veći su prosvjedi, bilo koji, pa to ipak govori da napredujemo.

Veći problem je što nam vladajući činom „ ne činjenja“, a često skoro i otvoreno, pokušavaju na moralnu vertikalu postaviti ljude i događanja koja su u totalnoj suprotnosti sa moralom i humanizmom. Ali nije naš narod još davno bez razloga smislio onu :“ Čega se pametan stidi, budala se time diči!“. Netko reče da smo zbilja došli do dna kada herojima moramo zvati ljude koji pokušaju prekinuti predavanje jednog ratnog zločinca studentima. Problem je što je on uopće imao publiku! Znam da je bio i kod nas prije par godina u Velikoj crkvi i da su, čim su najavili tko je došao, Kordić, moj prijatelj sa suprugom i još netko, ustali i izašli iz crkve. Na žalost, ne većina, ne svi, a trebali su. Jer nisu svi vjernici ovce, neki razmišljaju i svojom glavom.

Tako je i sa svim dvoličnim izjavama i ponašanjima predsjednice i vladajućih. Pokušavaju stotinu puta ponoviti laž u nadi da će postati istina. Pokušavaju reći ono što publika želi čuti, kao da ne znaju da se sve sazna. Tako su u Parizu, Izraelu, Njemačkoj i po potrebi kod kuće, antifašisti. Kada treba neko pokroviteljstvo, na pr. za Sutjesku, 75.god. i najviše poginulih Hrvata, posebno Dalmatinaca u jednoj bitci, ne može. Kada treba pokroviteljstvo neka fašistička misa i zabava, to može. S njima se pije i veseli. Onda ih čude svjetske osude i naslovi. Pa kao, išli bi u Jasenovac, ali zamislite, nisu poželjni! Samo se oni čude.

Oni samo govore ono što pojedinci žele čuti, ne vide u tome problem. Većina njih nije ni fašista niti imaju nešto protiv drugih nacija ili homoseksualaca ili drugačijih, oni su samo kukavice koje se boje reći svoj stav, jer onda se možda nekome ne bi svidjeli. Onoj većini koja za njih glasa, a koja nas svrstava u zemlje sa nižim dvoznamenkastim IQ-om. Zato „pale“ narod, prodaju sve što vrijedi u državi, gledaju sitne interese i podilaze kome treba. Za male ljude, bolesne, pretučene, školstvo i kulturu, manjine i ugrožene skupine nemaju vremena, ne zanimaju ih. Puste ih da slušaju govore mržnje sa oltara i vlastitih simpatizera, baš prema tim ugroženim. A baš to „ ne činjenje“ i prešutno dozvoljavanje je najgore.
Žalosno, a to najbolje pokazuje simpatična „fora“ koju sam danas pročitala:
„ Ako vjerujete da će vam dijete postati peder gledajući gej paradu, pokažite mu fotografiju Billa Gatesa. Možda postane milijarder“. A. K.   hahahhahhaha

Urnebesno, zar ne?

Zato se nadam, da će ovo veliko srce koje naš narod ima, dovesti do nečega (krv do mozga 😉), pa da će pametnije birati i svojom glavom razmišljati (iako je izbor, trenutno, očajan).

A sad da smislim što da kuhamo 😊 Nešto jednostavno i brzo, a prigodno u ove dane kada mnogi jedu manje mesa.

Pašteta od tune


Jedna od omiljenih domaćih pašteta. Ima ih par varijacija, ja rijetko pravim onu s kuhanim jajima, ali inače varira ovisno imam li kapare ili ako nemam, stavim žličicu senfa. Sve je stvar ukusa i spremnosti da isprobavate novo.

Jednostavno.

SASTOJCI:

2 konzerve tune

100 g majoneze

pola žličice kapara ili senfa

7- 10 manjih krastavčića

70 g maslaca sobne temperature

50 ml maslinovog ulja

desetak zelenih maslina

mala glavica crvenog luka sitno isjeckati

ako volite jači ukus ribe možete dodati 1-2 slane srdele

malo soli po potrebi

bijeli papar

1 žlica sjeckanog lista peršina.

PRIPREMA:

Postoji dva načina spravljanja ove paštete, ovisno kako volite. Možete staviti u blender da dobijete glatku paštetu, naravno morate krastavce i masline također sitno nasjeckati. Isprobajte pa začinite još po želji. Ako volite da pašteta kude s komadićima možete dio tune ostaviti pa poslije vilicom umiješati. A možete isto sve sitno isjeckati i na kraju vilicom dobro umiješati. Kako god napravili, sa svježim pecivom ili prženim buggetima izvrsna je.

Da ne zaboravim, neki vole i češnjak u ovoj pašteti, to je stvar ukusa, ne mijenja ništa na kvaliteti, samo ako volite, izvolite. Jedan režanj, protisnuto kroz presu za češnjak je dovoljno.

Pivske kiflice


Jednostavne kiflice kojima nećete moći odoljeti.

Traže malo truda.

SASTOJCI:

500 g brašna + brašno za razvaljati kiflice

250 ml piva

175 ml ulja

2 vanil šećera

1 prašak za pecivo

Za premaz:

marmelada po izboru, što gušća

Za okolo:

250 g šećera

voda

mljeveni orasi

PRIPREMA:

Zamijesite tijesto od svih sastojaka, dodajte dio po dio i razvaljajte u manje krugove, koristeći brašno da se previše ne lijepi. To tijesto se topi kad malo stoji, pa je malo teže napraviti uredne kiflice kao od dizanoga tijesta, ali to se poslije ne vidi, a vrijedi ih napraviti jer su odlične. Znači, razvaljate u krug i režete kao tortu , na svaki dio u širem dijelu stavite marmeladu i uvaljate kiflicu. Stavite na papirom obložen lim i pecite na 200°oko 20 min.

U međuvremenu prokuhajte šećer sa onoliko vode koliko je potrebno da pokrije šećer. Napravite agdu, tj. nešto kao sirup. Pečene kiflice uronite u sirup i uvaljajte u mljevene orahe. Pustite da se osuše i prohlade pa servirajte i uživajte.