Karamarko na anketaminima

Prvi ovogodišnji novinski intervju Tomislava Karamarka nije naišao na onakav javni odjek kakav takvo slojevito štivo zaslužuje. Mediji su se manje-više zadovoljili prenošenjem naslova pod kojim je razgovor novinarke Ive Puljić-Šego s predsjednikom HDZ-a najavljen na prvoj stranici Večernjeg lista: »Podržavam Reinera da promijeni ime parlamenta u Hrvatski državni sabor«.

A ako je negdje i citirano nešto od svega što je Karamarko izgovorio u tom intervjuu, uglavnom su to bile njegove doskočice i mudrovanja na temu pokrivenu naslovom. Dakle: »Podržavam sve što je rekao akademik Reiner, od prve do zadnje rečenice.

To je bio izvanredan govor. Žao mi je što je izvučen samo Hrvatski državni sabor jer je to spomenuo, uzgred u fusnoti, ali da, podržavam da se u naziv Sabora vrati 'državni'… Neka mi netko objasni zašto bi ikome smetalo da se vrati naziv Hrvatski državni sabor?!

Hoće li sutra netko predložiti da mijenjamo naziv valute, možda i glavnog grada, jer se naš glavni grad za vrijeme NDH zvao Zagreb? Možda najbolje da ukinemo vlastitu državu jer se nekad zvala NDH i ponovno osnujemo Jugoslaviju. Kad ćemo zbog nečijih promašenih asocijacija na NDH prestati voditi bespredmetne rasprave?«

Kao što vidite, ništa neočekivano od Karamarka: već opjevana neusmenost i pasivno vladanje hrvatskim jezikom (akademski građanin takvog kalibra bi, naime, trebao znati ono što je poznato čak i diplomiranome Milijanu Brkiću: da se u fusnotama ne govori, nego samo piše, te da stoga ni Željko pl. Reiner nije mogao govoriti »u fusnoti«), zatim standardno zamagljivanje stranačkih ustašluka uz uobičajenu promašenu asocijaciju na jugoslavenstvo svakoga kome, njegovu čuđenju usprkos, smeta oživljavanje endehazijskog nazivlja, pa onda još i uvriježeno pozivanje na vlastitu državnost, na kunu kao valutu dviju hrvatskih država i na Zagreb kao glavni grad NDH i RH…

Naravno, povjesničaru Tomislavu Karamarku je poznato da je Zagreb bio glavni grad i NRH i SRH, ali te nenarodne tvorevine iz razumljivih razloga nije želio spominjati u ovom kontekstu, kako se netko od Zagrepčana ne bi našao uvrijeđenim. Isto tako je Karamarku kao dugotrajno i mukotrpno školovanom historičaru poznato – kad nas već poteže za Zagreb – da je poglavnikova žarka želja da glavnim gradom NDH umjesto Zagreba proglasi Banja Luku ostala neispunjena.

I da su ustaški prvaci onih nepunih 49 mjeseci od travnja 1941. do svibnja 1945. u Zagrebu stolovali stisnuta nosa, jer su smatrali kako »podneblje tog kraja u kojem leži Zagreb pogoduje razvoju jednog tipa našeg čovjeka, koji nije prikladan za nošenje i čuvanje državne samostalnosti, jer je preblag i mekan, te posjeduje neke negativne osobine za državni život«.

Štoviše, propovijedali su kako »sva tragika naše prošlosti, obilježene stalnim značajkama vječnih nagodaba i beskrajnih sporazuma, izvire dijelom i iz činjenice da je težište narodnog otpora počivalo na kraju i ljudima, koji su ljudski shvaćeno divan materijal, ali u političkom smislu svojom mlitavošću nisu bili dorasli teretima užasne i beznadne borbe, svih onih napora, koji se zahtijevaju od narodnog i političkog središta«.

Ništa od toga Karamarko nije htio spominjati, valjda zato da ne ostavi pogrešan dojam kako se razmeće vlastitom stručnošću. Zato je, skroman kakav već jest, govorio o stručnosti novoga mandatara Tihomira Oreškovića. Pritom je posegnuo i za argumentima na čiju validnost do prekjučer ne bi dao ni pet lipa. Šteta je stoga što hrvatski mediji iz tog intervjua Večernjaku nisu prenijeli Karamarkovu rečenicu da »već po prvim rezultatima anketa vidimo da je Orešković stekao povjerenje građana«.

Da, drage čitateljice i dragi čitatelji, izjavio je to isti onaj Karamarko kojemu još prije samo četiri mjeseca novinarska molba da prokomentira rezultate CRO-demoskopove ankete – po kojoj je SDP bio na oko dva posto zaostatka za HDZ-om – zagorčala posjet Međunarodnom sajmu pršuta u Drnišu. Sjećate se, naravno, što je sve tom zgodom izgovorio o »falsificiranim anketama« i o onima koji takva ispitivanja javnoga mnijenja provode. Sjećate se i njegove prijeteće poruke: »Ne znam s kime će ti ljudi raditi u uređenom društvu kada mi dođemo na vlast.«

A eto vidite kako su sada, čim je Karamarko došao na vlast, i ankete postale toliko vjerodostojne da se čak i šef HDZ-a poziva na njihove rezultate. Ta kako i ne bi kad je u jednoj od njih 56 posto od 600 anketiranih punoljetnih građana Republike Hrvatske na pitanje »Jeste li zadovoljni izborom Tihomira Oreškovića kao nestranačkog mandatara?« odgovorilo potvrdno?!

Istinabog, u istoj je anketi 63 posto ispitanika kazalo kako bi im bilo važno da mandat za sastav Vlade dobije osoba izabrana na izborima, dok je čak 95 posto anketiranih vidjelo nekakav problem, veliki ili mali, u tome što je aktualni mandatar dugo izbivao iz zemlje kojom će izvršno vladati.

Ali budući da čak ni Tomislav Karamarko zbog potonjih rezultata nije zaprijetio da će anketari ostati bez posla, ima biti da već živimo u uređenom društvu. U kojemu će se i sva ona, do sada nerješiva, svjetonazorska pitanja rješavati – kako nam je obećao u intervjuu Večernjaku – »lijevom rukom, u tišini«.

Jednaku tišinu Karamarko, podrazumijeva se, očekuje i od građana. Da pred njim budu tiši i od Tihe.

novilist