Knjige s mirisom ćevapa

Interliber je oduvijek bio mamac za posjetitelje. Kad vidiš da je 150.000 ljudi prodefiliralo kroz 5. i 6. paviljon imaš osjećaj da su svi tržili dovoljno knjiga za cijelu godinu. Istina je daleko bolnija; ljudi dolaze s papirićem u ruci i kupe dvije do tri željene knjige. Kompulzivna kupnja svedena je na nulu. U pravilu, sajam više djeluje kao vašarište po kojem se besciljno luta da se ubije vrijeme ili susretne nekog poznatog književnika.

Na Interliberu sam bio u srijedu. Gužva, mrmor, guranje i redovi ispred pečenjari iz kojih su dopirali mirisi hot-doga, lepinja, somuna. Knjiga kao da je u drugom planu. Kao književnik susreo sam se s prijateljima koji su ujedno i nakladnici. Nema euforije, više potištenosti. Tajana mi veli da nitko nije kupio knjigu taj dan. Slična je situacija i na drugim štandovima izdavača. Idu kuharice, poneka knjiga za samopomoć, stručna literatura za studij te krimići i ljubići za 10 do 15 kuna. Ljudi se guraju oko štandova velikih nakladnika koji si mogu dozvoliti takav damping. Prijatelj kupuje knjigu za poklon i željeni naslov nalazi kod jednog novinarskog nakladnika za dvadeset kuna jeftinije nego kod matičnog izdavača. Sve nam to ukazuje na koji način se gura male nakladnike iz igre.

Mali nakladnici su prisiljeni imati visoke cijene knjige da bi mogli dati rabat od 40% velikim prodavačima koji imaju odličnu distribuciju. Silvano me upozorava da nije vrijeme za knjigu. U Hrvatskoj se malo čita, još manje kupuje. Oni koji pročitaju dvadesetak knjiga godišnje dižu hrvatski prosjek ili ga održavaju u fiktivnoj spoznaji da pedesetak posto Hrvata pročita samo jednu knjigu godišnje. Stvaran rezultat bi bio još porazniji. No, situacija sa slabom prodajom je identična svugdje u regiji glede sajmova knjiga. Književnici nude svoje romane za autorske primjerke knjiga i pokoju kunu. I to je uspjeh jer u pravilu trebaju biti sretni ukoliko im uopće žele tiskati knjigu.

Danas mnogi pišu, a gotovo nitko ne čita. Susrećem se s Brunom Šimlešom. Zadovoljan je sajmom, ima brojnu publiku i zadovoljavajuću prodaju. Hvali me pred mojim potencijalnim nakladnikom s kojim pregovaram za izdanje jednog svog romana. Susrećem i Gorana, mog dragog šulkolegu i prijatelja koji radi u AGM-u. Nažalost, iako je 266 izlagača na ovogodišnjem sajmu, mnogi su odustali ili nestali kao nakladnici. Velike ribe gomilaju dugove i ne plaćaju malim nakladnicima ili autorima njihove provizije. Bratić je po tko zna koji put zatražio ovrhu nad jednim velikim izdavačem za dugove od prije četiri godine.

Interliber ima lažan sjaj. Činjenica je da se većina izdavača bori za goli život. Više da se i ne tiskaju domaći autori. Prevode se hitovi, ponekad s lošim prijevodima, kopa se po internetu i traže potencijalni bestseleri iako to i nije garancija neke velike prodaje. Većinu dobrih naslova objavit će novinski nakladnici u svojim roto-romanima. Tu i tamo zabljesnu mali nakladnici poput OceanMora, koji su poznati po lovu na buduće nobelovce. No takvi istinski ljubitelji dobre, duboke književnosti su rijetki i rijetko opstaju jer je riječ o naslovima koji imaju zahtjevno štivo i probranu čitateljsku publiku.

Poneki domaći autor uspješno se probije u tom moru knjiga, poput Ede Popovića, Sanje Pilić ili nadolazeće književnice Suzane Majcenić Bosnić sa svojih hitom ''Tolba''. Nažalost, domaća književnost gotovo da i nema potporu medija, posebice HRT-a koji je u pravilu inertan i ''otkriva'' samo otkrivene stvari. Jedini istraživački duh ogleda im se u adrenalinskoj potrazi za pravim hodnikom na Prisavlju da stignu do kamera glumeći sveznajuće intelektualce nesvjesne da im se njihov mali svijet vrti u krug s bezličnim repeticijama lišenim inovativnosti. Njima je ljepše snimiti prilog pred bogataškim štandovima, nego prošetati malo i odraditi posao tražeći autore koji zaslužuju pažnju usprkos novinarskoj osornosti i ekskluzivitetu.

Interliber tako postaje nužno zlo jer je svjetlucavo vašarište na kojem bogati skupljaju dugove, a siromašni plaču. Prava stvarnost nakladništva ogleda se u nekad pozitivnom i uvaženom Sa(n)jam knjige. Kiklopa više nema, no zato imamo jeftinu literaturu, ispraznu, površnu. Onakvu kakvu narod želi i s kakvom se može nositi. Stoga i ne čudi da umjesto sajma imamo vašar na koje nam knjige vonjaju po ćevapima.