Hajrudin Hromadžić o nedavno objavljenoj "Medijskoj politici": U praktičnom smislu ovaj je dokument teško tretirati kao strategiju, jer vlast uskoro ulazi u posljednju godinu mandata. Možemo ga dijelom čitati kao predizborni dokument. Možemo ga čitati i kao podršku nekim frakcijama unutar pozicije, koje su orijentirane malo više lijevo. On vrijednosno dolazi iz pozicije otvorene, jasne ljevice unutar SDP-a i njegovih partnera.
Tijekom srpnja i kolovoza, tjednik "Novosti" objavio je sažetak "Radnih materijala Ministarstva kulture za raspravu o medijskoj politici Republike Hrvatske 2015. – 2020." Serijal je išao u šest nastavaka koji su pokrivali, ugrubo govoreći, slijedeće tematske cjeline: stanje u medijima i njegove uzroke; modele potpore medijima; perspektive HRT-a i HINA-e; perspektive komercijalne televizije; lokalne radio stanice i neprofitne medije.
Premda je serijal zaključen prije petnaestak dana, javne reakcije na ovaj dugo najavljivani strateški tekst – za neke neočekivano, za druge očekivano - gotovo posve su izostale.
O ponuđenom materijalu razgovaramo sa sociologom medija dr. Hajrudinom Hromadžićem. Naš sugovornik radi na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci, a u svojstvu vanjskog suradnika predaje na Odsjeku za sociologiju Filozofskog u Zagrebu. Ove godine mu, u izdanju zagrebačkog nakladnika AGM, izlazi knjiga "Medijska konstrukcija društvene zbilje; socijalno-ideološke implikacije medijske produkcije spektakla", u kojoj se bavi temama bliskim ovima koje su predmet našega razgovora.
Hromadžić je (bio) i povremeni "H-Alterov" suradnik: 2007. i 2008. godine na ovome portalu objavio je zapaženu seriju članaka o "društvu znanja" i Bolonjskom procesu.
Sažetak "Medijske politike" započinje skiciranjem glavnih obilježja krize u kojoj se nalaze mediji i novinarstvo: pad tiraže, pad zarada od oglasa, pad zaposlenosti, gašenje velikog broja glasila… kao mjere zaštite radnog statusa novinara predlaže se osnivanje fonda za sufinanciranje sadržaja koje bi predlagale pojedine redakcije, te oslobađanje od poreza u visini 50 posto iznosa plaća za novinare. Kako biste prokomentirali predložene mjere?
Ovaj dokument korektno pokazuje što se s medijima dogodilo u kontekstu tranzicije, i da je unatrag desetak-dvadeset godina došlo do rapidnog pogoršanja uvjeta rada u njima.
Pozdravljam svaku mjeru koja će ići u smjeru poboljšanja toga teškoga stanja i koja će pledirati za javno dobro i društvene vrijednosti. Teško mi je ipak reći koliko predložene porezne olakšice mogu polučiti uspjeha i koliko je ta mjera primjerena. O tome bismo trebali nešto čuti od strane ekonomista i pravnika, dakle ljudi koji iz praktičnih perspektiva mogu reći koliko je to uopće izvedivo. Druga instanca predložene mjere jest – kako kontrolirati da sredstva na koja se tu misli doista dopru do svojega cilja, dakle da pridonesu plaćama novinarki i novinara, a ne da se profit u medijima usmjerava u nemedijske aktivnosti. Jer znamo da su u medijskom "biznisu“ završili ljudi kojima su mediji i njihov razvoj namanje na pameti. Prvenstveno ih zanima ekstrakcija profita iz medija i njegovo pretakanje u druge sfere, poput mešetarenja na tržištu nekretnina..
"Sažetak" analizira nekoliko mogućih modela potpore medijima, između ostaloga i podjelu "građanskih novinskih vaučera“ građanima, kako bi oni sami podupirali medije za koje smatraju da ih treba podupirati. Čini se da je pritom implicirana visoka razina osviještenosti građana, da se opredjeljuju za "teške" teme i sadržaje. Možemo li, recimo, zamisliti da većina građana Hrvatske ulaže u npr. medije koji zastupaju suočavanje s prošlošću i etničko izmirenje – premda je očito da su te teme među onima koje nedostaju? Ili – iz H-Alterova iskustva znamo da ekonomsko-radno-socijalne teme pobuđuju slab interes, što nipošto ne znači da bi trebalo prestati pisati o njima…
Termin "vaučer“ je osjetljiv, vrlo lako izaziva asocijacije na neoliberalne fridmanovske ideje iz sedamdesetih godina, prema kojima bi se visoko obrazovanje trebalo vaučerizirati. Takve mjere prouzročile su učinak ravan pošasti, visoka kreditna zaduživanja studenata i permanentno stanje života u dužničkom ropstvu... Bez obzira na to, neki misionari fridmanovske ideologije u Hrvatskoj još i danas prizivaju vaučerizaciju. Dakle, taj termin je loše odabran i nije u duhu ovog dokumenta.
Sama ideja da građani sami financiraju sadržaje koji ih zanimaju je dobra u smislu građanske participativnosti i aktivizma, ona vraća povjerenje u medijske publike. Te publike često podcjenjujemo, a naročito u domeni pojačane komercijalizacije medija i njezinih popratnih pojava: spektakularizama, medijskog žutila i šunda. Floskula "ljudi to naprosto žele“, koja se često pojavljuje od strane mainstreamovskog tipa medija, nije istinita; ono što znamo iz perspektive medijskih studija jest da ljudi uče nešto željeti, odnosno da u samoj želji nema ništa biološkog. Ona je rezultat i konstrukt cijelog spleta društvenih, obrazovnih, pa i medijskih politika. Ne bih, stoga, podcjenjivao publike i njihovu sposobnost da sudjeluju u odabiru sadržaja koje žele konzumirati.
Smatrate li da bi lepezi svih mogućih sadržaja trebalo biti omogućeno sudjelovanje u tom izboru, ili bi izbor trebalo suziti – npr. na sadržaje koji promoviraju vrednote ustavnog poretka Republike, poput ljudskih i socijalnih prava, demokracije, rodne ravnopravnosti, mira, nenasilja, zaštite prirode…?
Kada bi se publici dalo na izbor "sve i svašta“, ideja njihove participacije u odabiru sadržaja bi se možda rasplinula i završila u sferama koje su ionako hiperproducirane. Kada bi se izbor tema suzio na ono što bismo mogli odgovorno i promišljeno definirati kao "javni interes“ ili "opće dobro“, možda bismo značajniji dio stanovništva doveli do toga da promišljeno odgovori na tu ponudu. Uostalom, ta bi mjera mogla polučiti učinak kada bi bila povezana i s nekim drugim, paralelnim procesima, poput pojačane medijske edukacije u srednjim školama.
Za HRT se u dokumentu tvrdi da bi trebala biti oslobođena komercijalnog imperativa, te da ne bi uopće trebala ostvarivati prihode od oglašavanja. Dobro je što je uočeno da javna radiotelevizija mora biti posvećena svojoj javnoj funkciji; no nije li zabrana oglašavanja ipak suviše radikalno rješenje?
U tekstu se ispravno aludira da je HRT ušla u negativan proces konkuriranja komercijalnom medijima, prije svega komercijalnim televizijama, te da se uplela u negativnu spiralu koja je vodi u pad kvalitete i u institucionalnu degradaciju. Kritika je u ovom tekstu išla upravo u tom smjeru: HRT ne može, niti treba biti konkurencija velikim komercijalnim kućama na medijskom tržištu. Ona ima svoju vlastitu agendu i genezu, kao i nominalno propisanu javnu funkciju i značaj, i toga bi se trebala držati.
U posljednjem dijelu serijala o medijskoj politici pojavljuje se mjesto na kojem se povlači pitanje profita: "Nema nikakvog razloga koji bi mediju namijenjenom ili odgovornom zajednici, po definiciji ukidao mogućnost ekstrakcije profita.“ Premda je ova rečenica posvećena alternativnim, neprofitnim medijima, ovo razmišljanje moguće je aplicirati i na klasične/tradicionalne medije. Nisam shvatio da je pitanje profita i zarade putem oglašavanja apsolutno isključeno iz razmišljanja u sferi "javnih“ medija; radi se ustvari o pokušaju balansiranja. To bi značilo, primjerice, da reklame koje prekidaju filmove i degradiraju ih kao umjetničko djelo, što može biti svojstveno komercijalnim televizijama, na javnoj TV ne bi smjelo biti dopušteno. Projekti koji su uslijedili u posljednje vrijeme, poput Trećeg HTV-ovog programa, vratili su vjeru u mogućnost toga medija da bude nešto više od komercijalno-oglašavačkog portala.
Hajrudin Hromadžić: "HRT ne može, niti treba biti konkurencija velikim komercijalnim kućama na medijskom tržištu. Ona ima svoju vlastitu agendu i genezu, kao i nominalno propisanu javnu funkciju i značaj, i toga bi se trebala držati."
Dakle, radi se, po vašem mišljenju, o potrebi za usklađivanjem tržišta i javnog dobra?
Radi se o uspostavi odnosa između jednog i drugog. To je tipično polanyjevsko pitanje, što je čemu podređeno – društvo tržištu, ili tržište društvu, i kako između njih uspostaviti ravnotežu. Kada se radi o javno-medijskoj instituciji, mislim da dileme ne bi smjelo biti. Tržište i profit imaju svoju agendu, ali ovdje bi neke druge vrijednosti trebale biti u prvom planu.
Podrazumijeva li posvećenost javne radiotelevizije javno relevantnom sadržaju potpuno prepuštanje naglašeno komercijalnih sadržaja, poput sapunica, jeftne zabave ili sportskog spektakla, komercijalnim programima?
Ne bih stvari postavio toliko radikalno. Ti sadržaji, koji su neizostavan dio današnje medijske i društvene produkcije, trebali bi dobiti svoje mjesto, ali na vodećoj javnoj medijskoj instituciji oni bi možda trebali biti u manjoj mjeri forsirani. HRT, kao javna institucija koja ostvaruje značajan prihod iz budžeta, a ne komercijalnim djelatnostima, ni u kojem slučaju ne bi smjela upasti u konkurentski speed u kakav se zadnjih godina upustila s komercijalnim televizijama.
Smatrate li prihvatljivom iznesenu viziju HRT-a kao politički i ekonomski autonomne javne radiotelevizije koja kao platforme aktivne demokratske i kulturne participacije građana proizvodi … obilje kvalitetnih i za publike besplatnih medijskih sadržaja koji zadovoljavaju komunikacijske interese mnogobrojnih javnosti"?
To je gotovo udžbenička definicija, koja navodi sve ključne vrijednosne paradigme koje bi trebale biti u fokusu javno-medijske institucije. Možda bi trebala biti u kamenu uklesana na ulazu u HRT-ovu zgradu.
U dijelu teksta koji se odnosi na HRT zamjetljiv je polemički ton u odnosu na rad njezina sadašnjeg menadžmenta: favoriziranje menadžerskih prioriteta nad proizvodnjom, spor oko toga je li medijska djelatnost u osnovi tehnološka ili društvena, prigovor za udaljavanje HRT-a od njegove javne zadaće… Zanimljivo je da ta polemičnost dosad nije izazvala nikakve bitne reakcije.
To nije iznenađujuće. Znamo da je šutnja "najbolja“ reakcija onih koji su prozvani, a aktualno rukovodstvo HRT-a dosljedno primjenjuje tu taktiku. Tko se još sjeća ne tako davne afere s neprijavljenim vlasništvom ravnatelja Gorana Radmana i njegovim nekretninama u Sloveniji, ili informacija koje su pružile Novosti o njegovim vezama s predsjednikom Republike? Te teme se prešute i prepuste zaboravu. Ne smijemo zaboraviti niti oštre i potpuno neprimjerene napade iz 2012. godine na kreatora medijske politike Milana F. Živkovića, koji u Ministarstvu kulture vodi Odjel za medije. On je bio izložen javnom linču i harangi od strane komercijalnih medija i ljudi koji su interesno i poslovno vezani uz HRT, poput privatnih producentskih kuća. Na osnovu neslužbene korespondencije koja je procurila, izgradili su paranoičnu konstrukciju da se sprema "komunistički udar“ na medijski sektor i da se radi o nečemu što je posve izvan konteksta našeg vremena. Možda su ti napadi uzrok oprezu koji se može iščitati iz ponuđenog teksta radnog materijala Medijske politike.
HINA bi, po viziji koju iznosi taj radni materijal, također trebala biti konstituirana non-for-profit. Pretpostavljam da se i na nju može primijeniti tumačenje iz poglavlja o neprofitnim medijima koje ste već naveli u vezi "neprofitnosti“ HRT-a?
Da, pitanje o HINA-i nas vraća na temu uspostavljanja odnosa profita i javne funkcije koju bi ona trebala imati. Pitanje je vrijednosnog, pa u neku ruku i ideološkog karaktera. U ovom, kao i u bilo kojem drugom polju, nemoguće je bitno mijenjati stvari ukoliko se ne promijeni cjelokupan društveni horizont. U ovom mi se tekstu posebno dopada to što je on svojevrsna "kritika pozicije od strane same pozicije“, to jest od strane jednog njezinog marginaliziranog dijela. Ta kritika između redaka, ali dovoljno jasno, ukazuje da dominantan trend liberalne tehnokracije, odjeven u ruho socijaldemokracije na vlasti i njezinih partnera, nije prijemčiv politički i ekonomski model za tip ideja koje su prezentirane u radnom materijalu Medijske politike.
Doista, radi se o "kritici pozicije iz pozicije same pozicije“. Nije li to pomalo apsurdna rečenica, koja odgovara apsurdnosti situacije u kojoj se nalaze autori ovog dokumenta?
U praktičnom smislu, ovaj je dokument teško tretirati kao strategiju, jer vlast uskoro ulazi u posljednju godinu mandata. Ustvari, možemo ga dijelom čitati kao predizborni dokument. Možemo ga čitati i kao podršku nekim frakcijama unutar pozicije, koji su orijentirani malo više lijevo. On vrijednosno dolazi iz pozicije otvorene, jasne ljevice unutar SDP-a i njegovih partnera. Ako pomogne da se takav tip politike profilira i u drugim poljima, on time ispunjava svoju funkciju.
Taktiziranje koje ste spomenuli vidljivo je i u dijelu u kojem se bavi komercijalnim medijima, konkretno: televizijama i lokalnim radijima. "Sažetak" se, naime, ne dotiče njihove javne funkcije i obaveze spram javnosti. Naime, i komercijalni nakladnici mogu ostvarivati javni interes, ali pod pretpostavkom osiguranja novinarskih sloboda unutar tih kuća.
Premda je njihov osnovni cilj ostvarivanje zarade, komercijalni mediji su i dalje segment društva: konstruiraju njegovu zbilju i iz njega crpe profit. Kao takvi, oni imaju društvenu odgovornost. Linija podjele na javne i nezavisne/neprofitne medije, za koje bismo rekli da imaju pojačanu društvenu odgovornost, i komercijalne, kojima "možemo malo progledati kroz prste“, nije mi baš bliska. Komercijalne medije tretirao bih kao tržišne igrače koji zbog te činjenice nemaju ništa manju javnu odgovornost.
Napomenuo bih da njima pripadaju različiti oblici javnih privilegija na osnovu njihove pretpostavljene važnosti za informiranje, obrazovanje i razvoj demokracije: od koncesija za emitiranje programa, preko budžetskih potpora do oslobađanja od PDV-a.
Može nas zabrinjavati to što komercijalni mediji koriste različite trikove, i pod "javni interes“ prijavljuju određene tipove komercijalnog sadržaja. Još nismo našli adekvatan odgovor na pitanje kako stvoriti učinkovit, ekonomski i politički posve neovisan mehanizam koji bi mogao prosuditi koji tip sadržaja u svojoj konačnoj formi odgovara onome što je propisano određenim natječajem, koji u svojem prvom planu ima javni interes ili društvene vrijednosti. Ako bi se to postiglo, ne bih imao nikakvih problema s dodjeljivanjem koncesija određenih javnih sredstava namijenjenih takvim sadržajima i komercijalnim medijima. No, oni prije toga moraju dokazati da doista prepoznaju svoju društvenu funkciju i da otvoreno priznaju kako su dio ove javnosti, zajednice i društva. Tržište ne može biti nikakav katapultirani, odvojeni segment, "svijet za sebe“; po mojem dubokom svjetonazorskom i političkom uvjerenju, tržište je subsumirano pod društvo.
Kao jedan od ciljeva medijske politike navodi se formiranje "održivog sustava komercijalnih i komunalnih, neprofitnih radija kao komunikacijskih središta društveno-kulturnog života lokalnih i drugih zajednica". Stječe se dojam da u dokumentu nedostaje metodološka razrada za postizanje tih ciljeva?
S obzirom da se radi o dokumentu koji sebe deklarira kao "strategija“, on pokušava zacrtati platformu mogućeg djelovanja. Zanimljivo je pritom da se radio, i to lokalni, stavlja u prvi plan. Razlozi su vjerojatno u tome što je on u usporedbi s drugim komercijalnim medijima relativno jeftin, te što još uvijek ima veliki značaj za lokalne zajednice.
Pretpostavljam da se na tragu takvih promišljanja pojavila teza da bi se mali, lokalni, neprofitno orijentirani radio, subvencioniran javnim sredstvima, mogao pojaviti kao medij revitalizacije društvenih vrijednosti zajednice. Moramo biti svjesni i činjenice da segment novih medija zajednice, prvenstveno internetskih portala, u Hrvatskoj još uvijek nije u velikoj mjeri prisutan, već je kvantitativno ograničen na dio obrazovanije populacije u većim gradovima. Značajan dio stanovništva ostaje vezan uz tradicionalne mainstream medije, pri čemu, u uvjetima komercijalizacije televizije, radio ostaje kao "otočić nade“.
Lokalni radiji su danas daleko od zadovoljavanja svoje informativne i obrazovne funkcije, a s druge strane svjedočimo vrlo snažnim lobijima lokalnih radija i televizija. Nisu li to sile koje će ova (ili neka buduća) vlast teško moći slomiti?
Da, vidljiv je politički utjecaj na njih, kao i direktna ovisnost o lokalnoj vlasti. Zbog konstantnog manjka sredstava oni su izloženiji komercijalnim djelatnostima. Ukoliko bi lokalni radio doista bio u fokusu ovakve medijske politike, definitivno bi morao proći kroz svoju temeljitu rekonstrukciju.
Što po vašem mišljenju najviše nedostaje tekstu sažetka radnog materijala Medijske politike? O "taktičkom" izbjegavanju sučeljavanja s nositeljima medijske moći već smo govorili.
Kao što sam rekao, prisutan je oprez. On za posljedicu ima i to što se "Medijska strategija“ toliko dugo čeka, pa su mnogi izgubili nadu da će se ikada i pojaviti. Zbog tog oklijevanja, sada je definitivno prekasno da bismo ovaj dokument mogli promatrati kao strategiju koju bi slijedilo ovo Ministarstvo kulture i sadašnja vlada. Prisutan je oprez i u stilu pisanja, koji je na nekim mjestima dosta esejističan, a ponegdje je i neobično metaforičan. Pojedine reference na ikone pop-kulture meni su osobno simpatične, ali ne znam koliko odgovaraju ovakvom tipu dokumenta. Možda se tim tipom mjestimičnog diskursa željela spriječiti eventualna birokratsko-administrativna suhoparnost stila koja često karakterizira "strateške“ dokumente pisane od strane izvršne vlasti... Da, u njemu se izbjegava direktna konfrontacija, premda se spomenuta kritika "između redaka“ ipak može jasno prepoznati. Taj oprez rezultat je osjetljivosti teme, iskustva onoga što se već dogodilo 2012. godine, kao i interesa koji se ovdje vrte, a koji daleko presežu samo medijsko polje. Moramo biti svjesni da će sve mjere koje sugeriraju smjer dodatnog oporezivanja nositelja tih interesa ili redistribucije sredstava prema naglašenijem financiranju javnog interesa, od poslovnih igrača i komercijalnih krugova itekako biti dočekane na nož.
Sažetak "Medijske politike“ objavljen je u tjedniku Novosti tijekom kolovoza, a pojedini glasovi iz Ministarstva kulture najavljuju da bi on u cijelosti mogao, u dogledno vrijeme, biti objavljen na njegovim službenim stranicama. I sami kažete da je prekasno očekivati da to doista i bude strategija ovog Ministarstva, te da ga možemo promatrati kao "predizbornu“ platformu za neke buduće političke okršaje. Mislite li da je tajming za "strategiju“ definitivno promašen?
Tako bi se moglo interpretirati sa stanovišta političke pragme. Sama strategija je naslovljena kao "Radni dokument 2015. - 2020.“, pa već iz toga vidimo da se odnosi na "novu petoljetku“. Tajming objavljivanja izvoda iz Radnog dokumenta u jednom od tjednika, u vrijeme godišnjih odmora, doista je pomalo neobičan. Mjesto objavljivanja mi je razumljivije, jer radi se o tjedniku koji unatrag nekoliko godina svojim profilom najviše zadovoljava javnu kritičku funkciju u hrvatskom tisku. Posebice me zbunjuje vremenski odabir; ukoliko se željelo pustiti probne balone kako bi se dobile reakcije onih igrača koji reže na svaki pokušaj temeljitijeg rekonstruiranja odnosa interesa moći i financija na medijskom tržištu, ne znam da li se moglo očekivati da će takav efekt biti polučen objavljivanjem teksta u drugoj polovici srpnja i u kolovozu.
Zanimljivo je, doista, da nikakvih pažnje vrijednih reakcija na "Sažetak“ dosad nije bilo. Kako biste protumačili to potpuno odsustvo reakcije?
U duhu onoga što sam već rekao u vezi uprave HRT-a: radi se o ignoranciji koja u smislu političke i poslovne pragmatike polučuje najveći uspjeh. Ako su veliki igrači procijenili da ih ovakav tip dokumenta ugrožava, pored toga što u ovom mandatu vjerojatno neće biti ni prostora ni vremena za njegovu konkretnu realizaciju, odsustvo reakcije može se protumačiti na taj način. Kako nema direktnih prozivanja ljudi i institucija, nitko se vjerojatno nije niti osjetio direktno prozvanim. Strahovi neoliberalnih krugova su 2012. godine, u vrijeme prozivki koje sam spomenuo, zasigurno bili veći, jer tada se još nije točno znalo kuda će ova vlada ići. Danas je dosta jasno da od nje, budući da u suštini predstavlja liberalnu tehnokraciju, opasnosti za poslovne krugove niti nema.
"U ovom mi se tekstu posebno dopada to što je on svojevrsna 'kritika pozicije od strane same pozicije', to jest od strane jednog njezinog marginaliziranog dijela" - Hajrudin Hromadžić u razgovoru s H-Alterovim urednikom.
Ring ispod bogate trpeze
Čini mi se da poglavlje o neprofitnim medijima ne odgovara na bitna pitanja njihova opstanka, već se iscrpljuje u terminološkim raspravama za koje smo mislili da su već prevladane... Bitna pitanja danas bila bi – definiranje javnog očekivanja od neprofitnih medija, tip scene kakvu je potrebno izgraditi i podržavati (s obzirom na njihovu brojnost, utjecaj, tematski, vrijednosni i tehnološki diverzitet), modeli sistemske podrške njihovu radu.
Vjerujem da rad neprofitnih medija otežava to što nema horizonta sigurnosti koji bi djelovao barem u periodu od nekoliko godina. Bez toga, njihov se rad svodi na permanentnu borbu za preživljavanje, na ring ispod bogate trpeze na koji padaju mrvice. Tu se nalazi sve veći broj aktera koji žele biti u tom segmentu djelovanja, ili su se stjecajem okolnosti našli u njemu.
Međutim, jasan horizont funkcioniranja medija zajednice niti na globalnoj razini nije točno profiliran. U vremenu pojačane digitalizacije očekivano je da se mediji tog tipa profiliraju najviše kao portali. Osobno mi je žao tiska, kao medija koji je u povijesti odigrao ogromnu prosvjetiteljsku ulogu, a koji će, čini mi se, u sadašnjim procesima promjene platformi i rekonstruiranja velikih medija, najviše ispaštati i bit će gurnut na marginu. U perspektivi bih volio vidjeti strategiju koja bi uspjela povezati kvalitetan i društveno odgovoran tisak, koji baštini tradiciju istraživačkog novinarstva i koji je prijemčiv razmjerno malom, ali značajnom broju ljudi koji imaju sklonost prema tom mediju.
Novosti su, recimo, neprofitan tiskani medij koji dobrim dijelom ispunjava kriterije o kojima govorite. Taj tjednik ustvari ilustrira kolike su mogućnosti neprofitnih medija, pod uvjetom da imaju stabilnu financijsku nišu.
Da, takvi bi "recepti“ možda mogli biti preneseni i u domenu portala. Tu se pojavljuju poteškoće koje proizlaze iz činjenice da je pokretanje portala, u usporedbi s drugim vrstama medija, daleko jednostavnije i jeftinije. Moramo imati u vidu da lakoća kojom se može ući u proizvodnju portala često za posljedicu ima odsustvo novinarske profesionalnosti, pa čak i elementarnu nepismenost. Trebalo bi ustanoviti jasne parametre i kriterije za uspostavu razlikovne stratifikacije unutar toga bujajućeg polja. Uspostavom takvih kriterija ubrzo bismo došli do važne vrijednosne varijable – a ta bi bila da je na portalima moguće njegovati istraživačko novinarstvo, kao i kritički javni stav s društvenom odgovornošću. Vrlo brzo bismo došli do zapažanja da u Hrvatskoj možemo dijagnosticirati tek nekoliko kvalitetnih portala, uz mnoštvo "portalčića“ koji više nalikuju na blogove. U uspostavi takvih kriterija vidim putokaz za javnu podršku neprofitnim portalima. No, problem s utvrđivanjem kvalitativnih mjerila leži u (ne)pristranosti tijela koje bi odlučivalo o distribuciji sredstava, a koje uvijek završi pod nekim tipom pritiska određenih pozicija moći.
h-alter
