Otkako je prije dvadeset i već koju godinu završio rat u Bosni, naokolo izlaze knjige, knjižuljci, monografije i brošure o bosanskim varošima i čaršijama, o župama, parohijama i selima, za koja ste čuli i za koja niste čuli. Štampaju ih, te knjige, u nakladama nacionalnih kulturnih društava, u samizdatima, u izdanjima zavičajnih klubova naokolo zemaljske kugle, od Berlina i Hamburga do Dallasa i Phoenixa, katkad uz predgovore nacionalnih bardova i akademika, ali mnogo češće bez ikakvih predgovora i pogovora. Dijele ih, a rjeđe i prodaju, daleko od knjižara, u prodavnicama mješovite robe i restoranima nacionalne kuhinje, u pečenjarama s pravim sarajevskim ćevapčićima, obično negdje u blizini Hauptbahnhofa i kvarta sa sex-shopovima, ili u prostorijama folklornih društava, pri Crkvi ili pokraj mjesnog mesdžida.
Takve knjige onda godinama stoje u vitrinama općinskih kancelarija, dijele se gostima, prilikom posjeta službenih delegacija, ili samo onako, da se podijele i odu, jer su i one, te knjige, od nekih doba samo stari papir. Ono što je u njima zapisano u početku je neka velika i bolna zajednička povijest, nešto za što autor vjeruje da će protresti svijet i proširiti istinu o tom malom mjestu u kojemu se najednom ogleda sudbina svijeta. Ali kako vrijeme ide, a knjiga nikoga ne zanima, tako polako nestaje njezine aure, i knjiga se pretvara u stari papir.
U tom poslijeratnom vremenu barem mi je stotinjak ovakvih knjiga prošlo kroz ruke. Jedne sam počeo čitati, i odustao. Druge sam čitao i dočitao, a zatim zaboravio. Treće pamtim i čuvam na vidljivim mjestima mojih biblioteka, od one zahodske, preko nekoliko sobnih i hodničkih, do one najvažnije, naslagane u nekoliko piramida uz fotelju.
Odustao sam od onih knjiga u kojima se već u prvim rečenicama osjeti nedostatak dara i razloga za pisanje. I od onih koje počinju s lamentima nad vlastitim progonstvom i optužbom na komšije koji su u protjerivanju sudjelovali. Jest, bilo je tako, ali od toga nema kronike mjesta ni velike priče. Za dobru knjigu ove vrste potrebno je reći kakav je to bio gradić, tko ga je gradio, kako su se zvali brijač i električar, odakle je i kada došao liječnik, kada se otvorila prva ambulanta, kako su se zvali mjesni prosjaci, kako lude i ridikuli, tko je koga štitio u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kako se živjeli poslije i kakvo je bilo ono posljednje vrijeme prije novoga rata. Smisao je, i razlog, pojave svih tih kasablijskih i varoških kronika nakon ratova devedesetih, i te nikad i nigdje registrirane knjiške, a pomalo i književne mode, u potrebi da se na zgarištu jednoga svijeta i na kraju jednoga vremena ispriča cijela čovjekova priča. A takva priča, ako je prava i autentična, uvijek je po zahvatu lokalna, a po duhovnim i emocionalnim ambicijama globalna, svemirska, sveobuhvatna.
“Kronike travničke i dolačke” objavljene su ove, 2016. godine, u nakladi Studio Moderna d.o.o, a zapravo u samizdatu njezina autora. Naklada upisana na zalisnoj stranici knjige teško da bi mogla biti manja: 200 primjeraka. Pred početak knjige, na poleđini titularne stranice, ovako piše: “Objavljivanje ove knjige pomogli su: Moji učenici, maturanti travničke gimnazije, generacija 1976.” U potpisu: Zahvalan razrednik. I još je pomogao dr. Marko Kuliš, Dolačanin u Ljubljani. U potpisu: Zahvalan autor.
Janko Duić, a on je napisao “Kronike travničke i dolačke”, jedan je od onih legendarnih gimnazijskih profesora, o kojima se prenosi glas dok god je živih učenika, a ponekad i duže od toga, dok god je nekog mjesta i njegove usmene povijesti. Predavao je latinski, uz koji je još bio profesor engleskog i francuskog, bavio se planinarstvom, alpinizmom i gorskim spašavanjem. U Katalogu Knjižnica grada Zagreba uz njegovo se ime navodi i knjiga “Planine i planinarstvo u Srednjoj Bosni: putopisi, kronike i susreti”, koju je u vlastitoj nakladi objavio 2008. godine. A još davno, 1977. tiskana mu je i knjiga “50 godina Planinarskog društva Vlašić u Travniku”, ali nje, očekivano, nema u katalogu zagrebačkih knjižnica.
Nakon što se 1994. umirovio, profesor Duić doselio se u Zagreb. Bilo je to vrijeme kada nijedan odlazak iz Bosne, a pogotovu iz mjesta izravno zahvaćenih ratom – a Travnik se upravo tresao u hrvatsko-muslimanskom ratu, ljudi su odlazili, nestajala su sela, pustošili se franjevački samostani, lomili se džamijski minareti… – nije baš mogao biti sasvim dobrovoljan. Nešto od toga osobnog razloga za odlaženje, ali s mjerom i na margini drugih, Janku Duiću važnijih priča, naznačeno je i u “Kronikama travničkim i dolačkim”. Svaki odlazak i svako progonstvo zaslužuju knjigu, makar bila napisana u jednom jedinom primjerku i u jednoj jedinoj rečenici, ali ovo naprosto nije ta knjiga, nego je ona koja bi trebala sačuvati sjećanje na grad iz kojega je njezin pisac sve do Zagreba došao.
Nakon što je otišao, profesor je sakupljao i iščitavao literaturu o Dolcu i Travniku, a onda i putovao natrag u svoj svijet da bi prikupio priče i svjedočenja poznatih i nepoznatih ljudi na ona prošla vremena. I tako je počela rasti knjiga u kojoj će se naći svega: i geografskih, etnoloških i povijesnih podataka, i činjenica svakodnevice koji bi zgodno poslužili u nekom ambicioznijem turističkom priručniku, i anegdota, onih iz dalje povijesti i ovih iz sasvim nedavnih i doživljenih vremena, i slavnih Travničana – među kojima je i onaj najslavniji čije se ime uz Travnik, kao i uz Višegrad i Sarajevo nekako prirodno slije, tako da ga se ne mora glasno ni izgovoriti – ali ono što je u “Kronikama travničkim i dolačkim” najdragocjenije jesu kratke, precizno zaokružene priče, životopisi Travničana i Dolačana, lokalnih junaka i pregalaca (što je i sam Janko Duić: prije i više od svega drugog – pregalac), ali i sasvim običnih ljudi, košpicara, slastičara i ćevabdžija, koji su odživjeli svatko svoj vijek u jednome zajedničkom vremenu čiju kroniku ovaj pisac pokušava sastaviti. Kažemo pokušava, budući da je kronika nekoga mjesta, ili nekih mjesta, kako je Duić zamišlja i predstavlja sebi i svojim čitateljima, zapravo nedovršiva, i mogla bi se tako nadopunjavati do u beskraj ili barem do kraja jednoga očajno kratkog ljudskog života.
Duić svom čitatelju, po naravi lukavom a poput švrake kradljivom, nudi nevjerojatnu količinu materijala, gotove građe za ne jednu nego na desetine književnih priča, a da zauzvrat ne traži skoro ništa. Ili, zapravo, traži najviše što se uopće može zatražiti: sjećanje. Ono što je njega vodilo u ovu knjigu, što je njezin osnovni i veliki razlog, i od čega čovjek gubi zrak, jest ta velika životna operacija, taj nečuveni memorijski zahvat, i pokušaj da se život s kojim je čovjek izgubio kontakt – jer tko god je protjeran, ili je samo otišao po volji rata, sa životom je izgubio kontakt – sačuva tako što će se pretvoriti u knjigu, u kroniku koja se od one Andrićeve najviše razlikuje po tome što je Andrić svoju kroniku zidao od povijesti i prošlosti, dok je Duić svoju kroniku zidao od vlastitoga bivšeg života, svjestan da mu je takav, bivši, život ujedno i jedan jedini.
A sad vi zamislite starog profesora latinskog, koji na zagrebačkom kolodvoru sjeda u autobus, kojim putuje sve do Travnika. U Travniku ostaje nekoliko dana, skuplja materijal za svoje kronike, i opet sjeda u autobus, vraća se u Zagreb, gdje piše, i pišući kuje planove kada će i kako opet nazad, u Travnik, gdje će opet biti nekoliko dana, i opet će skupljati materijal za kronike… I tako dok je živ. Ne znam što vi mislite o tome, ali meni se čini da je to savršen predložak za roman o progonstvu, po kojemu bi zatim bio snimljen film. Profesora bi igrao ostarjeli Vittorio de Sica, veliki i slavni filmski redatelj, ali ništa manje veliki glumac…
“Kronike travničke i dolačke” nesumnjivo su jedna od najboljih – a možda i najbolja – knjiga od te čudne vrste, pisana kultiviranim stilom pisca koji mnogo drži do svoga najvećeg zemljaka i sugrađanina, koji onda njegovim travničkim i dolačkim opservacijama daje na sigurnosti i samouvjerenosti. Kojegdje Janko Duić u svojoj knjizi razgovara s Andrićem, obraća mu se, iako to ne kaže čitatelju, pomaže se njime i vodi nas, poput nekoga čudnog turističkog vodiča, niz travničku čaršiju i uz živote ljudi koji su u njoj proživjeli svoje. Nekoliko je strašnih i ganutljivih smrti u ovoj knjizi. Naročito onih manjinskih, gubitničkih. Pisac osjeća kako kroz ovu noć i kroz zaborav svega gorko plače jednina…
Profesoru Janku Duiću vjerojatno nije jasno kako se netko ne zainteresira za ovu njegovu, tek tristotinjak stranica veliku knjigu, za njezino pravo izdanje, a ne ovako, ispotiha, privatno i u dvjesto primjeraka. Kako nekoga nije briga za Travnik? Isto kao ni za sve one bosanske čaršije i varoši, za nestale župe i sasvim malena sela, iza kojih je ostalo povijesti i priče za nekoliko aleksandrijskih biblioteka. Profesor ne želi znati da ama baš nikoga nije briga. U tom je neznanju njegova plemenitost, u njemu je, u neznanju i sve njegovo znanje.
Na jednom mjestu u knjizi on citira pjesmu “Bosna”, pjesnika iz zagrebačkog Donjeg grada, Gustava Krkleca. Vrijedi te stihove i ovdje prepisati, tek da se zna kako su i koliko neki davni hrvatski pjesnici čeznuli i osjećali na bosanske teme:
S najvišeg minareta
tako mi dođe da kličem:
Bosno naša,
zašto su leđa tvoja kao leđa robijaša
išarana bičem?
jergovic
