Moćni ormarić

RTL danas

Hrvatska je postala zemlja oligarha, nalik na Rusiju Borisa Jeljcina. Novac i moć danas mogu srediti sve: napisati novu prošlost, srediti novu budućnost, poslužiti kao deterdžent, oprati mrlje, vratiti izgubljenu nevinost, poništiti sudske odluke, izvući Bandića iz zatvora, vratiti jamčevinu… RTL-ovi su se reporteri, u vrijeme ovoga čudnog prevrata, gradonačelnikova izlaska iz zatvora, dobro snašli i objasnili složen pravni proces onoliko koliko je to u danom trenutku bilo moguće.Milan Bandić uzeo je popis umjetnina koje je, za potrebe vještačenja, koncem 2014. i početkom 2015. sastavio Igor Zidić, i odnio ga Vidi Demarin s idejom da gospođa Demarin potpiše kako su umjetnine vlasništvo Zagrebačke zaklade za pomoć osobama oboljelima od cerebrovaskularnih bolesti, a ne njegovo. Kako slike uglavnom nisu imale imena, krstio ih je Zidić. Vida Demarin je odbila Bandićevu ponudu. Gradonačelnik je svejedno sastavio dokument prema kojemu su umjetnine vlasništvo Zaklade i prema kojemu ih je samo imao na čuvanju. Na dokument je stavio datum iz 2013. godine, kada te umjetnine pod tim imenima – nisu postojale.

Svinjarija je dakle s Marsa vidljiva. Za Ustavni sud to, međutim, nije utjecaj na svjedoke, krivotvorenje i antidatiranje. Samo budalama nije jasno o čemu se tu radi. Naša će budućnost, po svoj prilici, biti mračnija i, što je još gore, beznadnija od većeg dijela naše prošlosti.

Filozofski teatar

Filozofski teatar ovog je puta ugostio Thomasa Pikettyja, francuskog intelektualca opće prakse koji je za hrvatske gospodarske probleme savršeno irelevantan, ali je u modu došao onoga trena kad je premijer otkrio da njegov ‘Kapital’ drži na svom nahtkaslu. Nakon Tuđmanova priznanja da na svom noćnom ormariću drži Aralicu, ovo je najznačajniji noćni ormarić u novijoj povijesti nakladništva u Hrvata. U punom smislu riječi – moćni ormarić. Elem, Piketty je nama irelevantan kao bugarska književnost, da se poslužimo starom dosjetkom Stanka Lasića, a u Filozofskom smo teatru mogli vidjeti jednu reprizu koja je vrijedna dike ter hvaljenja. Uvodni prilog Igora Bezinovića (premijerno emitiran u ‘Trećoj rundi’) maštovit je, originalan, pronicljiv, inteligentan uradak o Pikettyju, modi, kulturi čitanja. Bezinović odlazi na ulicu, na Dolac, u Bogovićevu i razgovara s običnim hrvatskim građanima, slučajnim prolaznicima. Svi su ludi za Pikettyjem. Zagreb izgleda kao antička Atena. Bradati mladić u Bogovićevoj kaže reporterki: ‘Mislim da je Piketty dosta jasno objasnio kako je stopa povrata na kapital veća od stope rasta nacionalnog bogatstva.’ Bakica u ribarnici je kritična: ‘Po meni su njegove matematičke analize prejednostavne.’ Teta s placa dodaje: ‘Mislim da je redistribuciju bogatstva potrebno napraviti konfiskacijom imovine bogatih…’Riječ je, dakako, o triku: autori priloga su građanima na šalabahter napisali što trebaju reći, tako da zvuče učeno, načitano i upućeno. Svi su naturščici, osim jedne glumice, koja jedina zvuči neuvjerljivo i afektira prekomjerno. Ostali su tako dobri da je i Piketty načas povjerovao kako ga svi u Hrvatskoj znaju. Inventivnost ovoga priloga pokazuje koliko Hrvatskoj televiziji, zapravo, inventivnosti nedostaje – svi rade na kalup, po špranci, po defaultu. Treba malo uključiti maštu, ništa ne košta, a zna dati zanimljive rezultate. Pohvale Bezinoviću, autor bi trebao biti malo prisutniji na HTV-u.

Pola ure kulture

Slobodan Prosperov Novak ima iskošen pogled na stvari. U svojim komentarima u ‘Pola ure kulture’ on gleda uvijek dijagonalno desno ili dijagonalno lijevo, ali u objektiv, jedino mjesto na koje bi trebao fokusirati pogled, nije pogledao niti jednom otkako je serija njegovih čudnovatih komentara instalirana na nacionalnoj dalekovidnici. Kad bi forma u kojoj nastupa u ‘Pola ure kulture’ bila intervju, to bi bilo logično, s tim da bi se onda u kadru trebala vidjeti, naizmjence, oba subesjednika – S. P. Novak i novinar koji s njim razgovara. Kad bi bila izjava unutar nekog šireg konteksta, i to bi donekle bilo razumljivo. Ovako, u autorskom komentaru, taj medijski egzibicionizam nema nikakvog opravdanja. Ispada kao da se čovjek boji pogledati druge ljude u oči, pa gleda mimo. Loše, loše.

Dnevnik

Što je istina, pita se Borislav Pekić, pa kaže: ‘Istina je ono što policija traži da joj kažete.’ Tome sada valja dodati i dobar ukus. Dobar ukus je ono što procijeni milicija. Ranko Ostojić, doznajemo, na posebnu želju HDZ-a dodat će grb na registarske pločice naših automobila. Na idejnom rješenju grba radile su, dvije godine, vojske stručnjaka, a onda su njihove ideje presjekla dvojica policajaca – ministar Ostojić i Tomislav Karamarko, kojemu je ovo bio, možemo to sad mirno reći, prvi premijerski potez. To je još jedan divan, uvjerljiv dokaz kako u ovoj zemlji kotira stručnost naspram brahijalne sile, naspram političkog nasilja diletanata, naspram raspoloženja masa. Činjenica da su se svi digli na zadnje noge zbog pitanja grba (koji na registarskim pločicama imaju samo Srbija, Slovačka i još nekoliko drugih zemalja), a na ekonomska propadanja stotina tisuća ljudi svi šute kao zaliveni, može izazvati samo osjećaje očaja i zgražanja. Šteta je što su to vlada i opozicija naše, a ne neke nama neprijateljske zemlje. Tada bi nam napravile lijep posao. Ovako, sućut, vae victis.

Treća runda

Što danas Hrvatska ljevica ima činiti s Titom, bilo je pitanje emisije. Da su Slavko Goldstein i Velimir Visković zamijenili teze, ništa se u emisiji ne bi promijenilo, ali intencija urednika Novokmeta bila je jasna: hajmo razbistriti Tita na ljevici, gdje spadaju oba gosta. Bila je to, kako se s obzirom na sastav gostiju može i očekivati, učena i uljudna debata iz koje izvlačimo zaključak o potrebi slojevite rasprave, pa evo, dodajmo nekoliko slojeva – pitanjima.Zašto je hrvatski BDP danas veći tek 0,5 posto od onoga iz 1979. godine, kad je na vlasti još bio Tito? Da su Milanović, Kolinda ili Karamarko vodili rat od 1941. do 1945., bi li ovaj prostor bio bolji ili gori nego pod Titom? Da su bili lideri poraća, što bismo danas imali? Bi li naši junaci pobijedili Tita na posve fer i slobodnim izborima da se oni recimo održe sutra? Zašto je Kolinda izbacila Titovu bistu a zadržala Titovu kuću, koju mu je sagradio šef Ozne Stevo Krajačić? Zašto u 25 godina nismo dobili prikladniji uredski prostor koji ne bi trebalo egzercirati?

Dodajmo i pokoji međunarodni sloj ovoj diskusiji. Što će recimo Amerika s Harryjem Trumanom? Predsjednik SAD-a odobrio je bacanje atomske bombe na Hirošimu (oko 150 tisuća žrtava – gotovo sve nevini civili, žene, djeca, starci, nije tu bilo Ustaške zaštite, četnika, čerkeza, ljotićevaca, Luburića…) i Nagasaki (oko 60 tisuća stradalih). U Hirošimi i Nagasakiju nisu uništeni vojnici poraženih vojski – što se najviše zamjera Brozu – već gotovo isključivo civili. Je li to zločin? Je li to ratni zločin čak i ako ga je počinila vojska jedne parlamentarne demokracije? Jesu li ljudi koji su živi skuhani u Dresdenu žrtve zločinca Churchilla?