Još do jučer grupa neiskvarenih mladih ljudi s Facebooka, što su naumili dokinuti vječni duopol HDZ-a i SDP-a, i njihov čudovišni projekt uhljebljivanja kumova, rođaka i stranačke mladeži, godinu dana kasnije završila je u duopolu s HDZ-om, kao preparirani politički establišment iz Audija i zavičajni zavod za zapošljavanje Facebook-friendova, susjeda i familije
Lako je prizvati u pamćenje – jedva je godina prošla – onu sumornu hrvatsku predizbornu jesen 2015., kad se Milanovićeva vlada, odavno odustala od zvučnog Plana 21 i svake pojedinačne dvadeset i jedne njegove točke, koprcala u ljepljivom glibu disfunkcionalne, birokratizirane i korumpirane države, udavljene golemom javnom upravom, golemim porezima i golemim dugovima, bez ikakve, makar približne ideje kako dalje, čime, kojim putem i kamo uopće.
Lako je prizvati u pamćenje upravo histerične, panične pozive s tonuće Croatije: baš ništa u državi nije funkcioniralo, otkazivali su jedan po jedan svi vitalni organi, tvrtke su propadale gušene birokracijom i državnim nametima, mladi ljudi su bezglavo bježali u Novi Zeland i staru Europu, a Zoran Milanović, sve tražeći nekoga tko bi se svađao s njim, žestoko se na kraju posvađao sam sa sobom.
Nikad u svih dvadeset pet godina nije HDZ imao lakši posao. Ni 1990. – ako ni zbog čega drugog ono zbog toga što se još nije znalo hoće li Jugoslavenska narodna armija avionima i tenkovima razjuriti parlamentarne izbore – nije se vlast tako otvoreno i besramno nudila HDZ-u. Hrvatska je bila na dnu, Kolinda je u međuvremenu zauzela Pantovčak, branitelji iz šatora u Savskoj držali su cijelu državu za jaja, a SDP se izmučen aferama, skandalima i Milanovićevom arogancijom već povukao na rezervni položaj: HDZ je trebao samo predati izborne liste, pa sjesti na kauč i sačekati mjesec-dva da Mislav Bago objavi izborne rezultate.
Ni onaj spektakularni poraz razbijenog PašalićevogHDZ-a na trećesiječanjskim izborima 2000. godine nije bio sigurniji i neizbježniji od poraza Milanovićeva SDP-a petnaest godina kasnije, i sasvim izvjesnu pobjedu KaramarkovaHDZ-a mogli su ugroziti još samo Karamarko i HDZ. Tako će na kraju i biti: umjesto da na kauču čeka Mislava Bagu, Karamarko je pred kamerama krenuo na prste jedne ruke tumačiti ekonomski plan HDZ-a, i da je kampanja potrajala još samo tjedan-dva, bogami bi vladu sastavljali SDP i Most.
Eh da, Most. Od dubokog očaja hrvatskih birača i duboke depresije hrvatskog društva lakše je prizvati u pamćenje jedino oduševljenje Mostom, neiskvarenim mladim ljudima s Facebooka, neopterećenima političkom formom i svjetonazorskim podjelama, koji su čvrsto naumili dokinuti vječni duopol HDZ-a i SDP-a, i njihov čudovišni projekt uhljebljivanja krizmanih kumova, prvih rođaka i stranačke mladeži.
I dan-danas čujem tako Božu Petrova kako kod Bage na televiziji nabraja četiri prve reforme koju će nova vlada s Mostom kao osiguračem provesti u najkraćem mogućem vremenu, čvrsto po njihovom, kako se ono zove, ‘hodogramu’, čim za koji dan Državno izborno povjerenstvo potvrdi Bagine neslužbene rezultate: ‘reforma poreznog sustava, reforma zakonodavstva o poduzetništvu, reforma pravosuđa, te reforma državne, javne, regionalne i lokalne samouprave’.
- Koja je prva? - pitao je oštri Bago.
- Prva koja može doći je reforma u javnoj upravi - spremno je tada odgovorio samouvjereni Petrov.
- Što to znači, manja javna uprava, manje plaće?
- Naravno, prvo je definiranje kriterija po kojem će se zapošljavati i po kojim će se uvoditi profesionalni menadžment. To je, na primjer, jedna od prvih mjera koja se može napraviti odmah.
- Znači li to i manje plaće i manje ljudi u javnoj upravi?
- Ne, to znači definiranje plaća po njihovoj učinkovitosti, što se danas ne mjeri. Što se tiče broja ljudi u javnom sektoru, vi možete napraviti prekvalifikaciju tih istih ljudi.
- Znači li to da bi po vama outsourcing bio prihvatljiv?
- Država danas ima toliko zaposlenih da joj ne treba outsourcing, nego možda osim prekvalifikacija vjerojatno otkazi, ali za one političke uhljebe, kako mi kažemo.
Godina i koji mjesec prošla je od tada, cijeli jedni izvanredni parlamentarni izbori i dvije stranačke konvencije, zaboravili smo u međuvremenu i Milanovića i Karamarka i onog bizarnog premijera iz Kanade, što je sjednice Vlade počinjao uz pomoć šalabahtera i Google Translatea, a jedino što sadašnju Hrvatsku razlikuje od tadašnje depresivne, potonule i upropaštene Milanovićeve jest onaj braniteljski šator, što danas umjesto u Savskoj napušten trune u dvorištu vukovarske kasarne.
Sve oko njega isto je kao nekoć, jednako se Hrvati koprcaju u ljepljivom glibu disfunkcionalne, birokratizirane i korumpirane države, udavljene golemom javnom upravom, golemim porezima i golemim dugovima, bez ikakve, makar približne ideje kako dalje, čime, kojim putem i kamo uopće, ali iz nekog razloga slabo se ovoga puta čuju pozivi u pomoć: baš ništa u državi ne funkcionira, otkazuju i dalje jedan po jedan svi vitalni organi, tvrtke sveudilj propadaju gušene birokracijom i državnim nametima, mladi ljudi sveudalj bezglavo bježe u Novi Zeland i staru Europu, pa ipak nitko više ne spominje one, kako se zovu, ‘bolne rezove’ i ‘strukturne reforme’.
Nova je Vlada tako izmislila nekoliko novih poreza, onda hladnokrvno probila budžet za novih nekoliko godzilijardi kuna, potom se dosjetila da pokoju godzilijardu isplati i bojovnicima HVO-a, pa na kraju iznijela fantastičan plan da za još par takvih godzilijardi kupi mađarsku Inu. Za razliku od 2015., međutim, odjednom nismo na rubu propasti i bankrota.
Odjednom smo službeno ‘optimisti’.
Čak je, poput kakve loše političke satire, i sam Most, još do jučer grupa neiskvarenih mladih ljudi s Facebooka, što su neopterećeni političkom formom i svjetonazorskim podjelama naumili dokinuti vječni duopol HDZ-a i SDP-a, i njihov čudovišni projekt uhljebljivanja kumova, rođaka i stranačke mladeži – godinu dana kasnije završio u duopolu s HDZ-om, kao preparirani politički establišment iz Audija i zavičajni zavod za zapošljavanje Facebook-friendova, susjeda i familije. I da se danas pojavi – odnosno, preciznije, kad se pojavi – neki novi Božo Petrov sa svečanom zakletvom ovjerenom kod javnog bilježnika, neće mu u borbi protiv korumpirane i uhljebljene hrvatske vlasti trebati promijeniti ni slova. Potražite po Googleu HDZ-ova i Mostova predizborna sranja iz 2015. i pokažite mi makar jedno, jedno jedino, s kojim već danas poslijepodne – bez ikakve intervencije – ne biste mogli na izbore, rušiti HDZ i Most.
‘Reforma poreznog sustava, reforma zakonodavstva o poduzetništvu, reforma pravosuđa, te reforma državne, javne, regionalne i lokalne samouprave’ – jednako danas zvuče hrabro, precizno i svježe, kao da su jutros osmišljene.
- Koja je prva? - pitat će oštri Bago.
- Prva koja može doći je reforma u javnoj upravi - spremno će odgovoriti mladi neki samouvjereni tip iz, štajaznam, Smiljeva. Bez uvrede.
- Što to znači? - presjeći će ga Bago.
- Vjerojatno otkazi, ali za one političke uhljebe, kako mi kažemo.
Sva je sreća, eto, ispala da Hrvatska danas više nije disfunkcionalna, birokratizirana i korumpirana.
Inače bi nam, strah me to i naglas napisati, trebao novi Most.
portalnovosti
Lako je prizvati u pamćenje – jedva je godina prošla – onu sumornu hrvatsku predizbornu jesen 2015., kad se Milanovićeva vlada, odavno odustala od zvučnog Plana 21 i svake pojedinačne dvadeset i jedne njegove točke, koprcala u ljepljivom glibu disfunkcionalne, birokratizirane i korumpirane države, udavljene golemom javnom upravom, golemim porezima i golemim dugovima, bez ikakve, makar približne ideje kako dalje, čime, kojim putem i kamo uopće.
Lako je prizvati u pamćenje upravo histerične, panične pozive s tonuće Croatije: baš ništa u državi nije funkcioniralo, otkazivali su jedan po jedan svi vitalni organi, tvrtke su propadale gušene birokracijom i državnim nametima, mladi ljudi su bezglavo bježali u Novi Zeland i staru Europu, a Zoran Milanović, sve tražeći nekoga tko bi se svađao s njim, žestoko se na kraju posvađao sam sa sobom.
Nikad u svih dvadeset pet godina nije HDZ imao lakši posao. Ni 1990. – ako ni zbog čega drugog ono zbog toga što se još nije znalo hoće li Jugoslavenska narodna armija avionima i tenkovima razjuriti parlamentarne izbore – nije se vlast tako otvoreno i besramno nudila HDZ-u. Hrvatska je bila na dnu, Kolinda je u međuvremenu zauzela Pantovčak, branitelji iz šatora u Savskoj držali su cijelu državu za jaja, a SDP se izmučen aferama, skandalima i Milanovićevom arogancijom već povukao na rezervni položaj: HDZ je trebao samo predati izborne liste, pa sjesti na kauč i sačekati mjesec-dva da Mislav Bago objavi izborne rezultate.
Ni onaj spektakularni poraz razbijenog PašalićevogHDZ-a na trećesiječanjskim izborima 2000. godine nije bio sigurniji i neizbježniji od poraza Milanovićeva SDP-a petnaest godina kasnije, i sasvim izvjesnu pobjedu KaramarkovaHDZ-a mogli su ugroziti još samo Karamarko i HDZ. Tako će na kraju i biti: umjesto da na kauču čeka Mislava Bagu, Karamarko je pred kamerama krenuo na prste jedne ruke tumačiti ekonomski plan HDZ-a, i da je kampanja potrajala još samo tjedan-dva, bogami bi vladu sastavljali SDP i Most.
Eh da, Most. Od dubokog očaja hrvatskih birača i duboke depresije hrvatskog društva lakše je prizvati u pamćenje jedino oduševljenje Mostom, neiskvarenim mladim ljudima s Facebooka, neopterećenima političkom formom i svjetonazorskim podjelama, koji su čvrsto naumili dokinuti vječni duopol HDZ-a i SDP-a, i njihov čudovišni projekt uhljebljivanja krizmanih kumova, prvih rođaka i stranačke mladeži.
I dan-danas čujem tako Božu Petrova kako kod Bage na televiziji nabraja četiri prve reforme koju će nova vlada s Mostom kao osiguračem provesti u najkraćem mogućem vremenu, čvrsto po njihovom, kako se ono zove, ‘hodogramu’, čim za koji dan Državno izborno povjerenstvo potvrdi Bagine neslužbene rezultate: ‘reforma poreznog sustava, reforma zakonodavstva o poduzetništvu, reforma pravosuđa, te reforma državne, javne, regionalne i lokalne samouprave’.
- Koja je prva? - pitao je oštri Bago.
- Prva koja može doći je reforma u javnoj upravi - spremno je tada odgovorio samouvjereni Petrov.
- Što to znači, manja javna uprava, manje plaće?
- Naravno, prvo je definiranje kriterija po kojem će se zapošljavati i po kojim će se uvoditi profesionalni menadžment. To je, na primjer, jedna od prvih mjera koja se može napraviti odmah.
- Znači li to i manje plaće i manje ljudi u javnoj upravi?
- Ne, to znači definiranje plaća po njihovoj učinkovitosti, što se danas ne mjeri. Što se tiče broja ljudi u javnom sektoru, vi možete napraviti prekvalifikaciju tih istih ljudi.
- Znači li to da bi po vama outsourcing bio prihvatljiv?
- Država danas ima toliko zaposlenih da joj ne treba outsourcing, nego možda osim prekvalifikacija vjerojatno otkazi, ali za one političke uhljebe, kako mi kažemo.
Godina i koji mjesec prošla je od tada, cijeli jedni izvanredni parlamentarni izbori i dvije stranačke konvencije, zaboravili smo u međuvremenu i Milanovića i Karamarka i onog bizarnog premijera iz Kanade, što je sjednice Vlade počinjao uz pomoć šalabahtera i Google Translatea, a jedino što sadašnju Hrvatsku razlikuje od tadašnje depresivne, potonule i upropaštene Milanovićeve jest onaj braniteljski šator, što danas umjesto u Savskoj napušten trune u dvorištu vukovarske kasarne.
Sve oko njega isto je kao nekoć, jednako se Hrvati koprcaju u ljepljivom glibu disfunkcionalne, birokratizirane i korumpirane države, udavljene golemom javnom upravom, golemim porezima i golemim dugovima, bez ikakve, makar približne ideje kako dalje, čime, kojim putem i kamo uopće, ali iz nekog razloga slabo se ovoga puta čuju pozivi u pomoć: baš ništa u državi ne funkcionira, otkazuju i dalje jedan po jedan svi vitalni organi, tvrtke sveudilj propadaju gušene birokracijom i državnim nametima, mladi ljudi sveudalj bezglavo bježe u Novi Zeland i staru Europu, pa ipak nitko više ne spominje one, kako se zovu, ‘bolne rezove’ i ‘strukturne reforme’.
Nova je Vlada tako izmislila nekoliko novih poreza, onda hladnokrvno probila budžet za novih nekoliko godzilijardi kuna, potom se dosjetila da pokoju godzilijardu isplati i bojovnicima HVO-a, pa na kraju iznijela fantastičan plan da za još par takvih godzilijardi kupi mađarsku Inu. Za razliku od 2015., međutim, odjednom nismo na rubu propasti i bankrota.
Odjednom smo službeno ‘optimisti’.
Čak je, poput kakve loše političke satire, i sam Most, još do jučer grupa neiskvarenih mladih ljudi s Facebooka, što su neopterećeni političkom formom i svjetonazorskim podjelama naumili dokinuti vječni duopol HDZ-a i SDP-a, i njihov čudovišni projekt uhljebljivanja kumova, rođaka i stranačke mladeži – godinu dana kasnije završio u duopolu s HDZ-om, kao preparirani politički establišment iz Audija i zavičajni zavod za zapošljavanje Facebook-friendova, susjeda i familije. I da se danas pojavi – odnosno, preciznije, kad se pojavi – neki novi Božo Petrov sa svečanom zakletvom ovjerenom kod javnog bilježnika, neće mu u borbi protiv korumpirane i uhljebljene hrvatske vlasti trebati promijeniti ni slova. Potražite po Googleu HDZ-ova i Mostova predizborna sranja iz 2015. i pokažite mi makar jedno, jedno jedino, s kojim već danas poslijepodne – bez ikakve intervencije – ne biste mogli na izbore, rušiti HDZ i Most.
‘Reforma poreznog sustava, reforma zakonodavstva o poduzetništvu, reforma pravosuđa, te reforma državne, javne, regionalne i lokalne samouprave’ – jednako danas zvuče hrabro, precizno i svježe, kao da su jutros osmišljene.
- Koja je prva? - pitat će oštri Bago.
- Prva koja može doći je reforma u javnoj upravi - spremno će odgovoriti mladi neki samouvjereni tip iz, štajaznam, Smiljeva. Bez uvrede.
- Što to znači? - presjeći će ga Bago.
- Vjerojatno otkazi, ali za one političke uhljebe, kako mi kažemo.
Sva je sreća, eto, ispala da Hrvatska danas više nije disfunkcionalna, birokratizirana i korumpirana.
Inače bi nam, strah me to i naglas napisati, trebao novi Most.
portalnovosti
