Alberto Rodríguez otvara film u znakovitom i prijelomnom trenutku: posrijedi je početak osamdesetih godina prošloga stoljeća, Francova vojna diktatura je završila, a Španjolska je zakoračila u razdoblje demokracije. Priča je smještena u sparno, močvarno i otočko područje Marismas del Guadalquivir. Precizno prostorno i vremensko pozicioniranje priče signalizira društveno-političku problematiku koja će biti postavljena u kontekst kriminalističke priče. Narativni okidač je nestanak dviju maloljetnih sestara, srednjoškolki Estrelle i Carmen, koje su krenule na večerni izlazak, ali se nisu vratile. Slučaj dolaze istražiti dvojica detektiva odjela za umorstva – gradski dečki koji su po kazni poslani iz urbanog u ruralno okruženje. Za idealističkoga Pedra (Raúl Arévalo) shvaćamo da se ogriješio o totalitarne političke strukture koje je oštro kritizirao, napose u članku objavljenom u dnevnim novinama. Iskusni Juan (Javier Gutiérrez) je pak mnogo tajanstveniji lik te o njegovoj prošlosti i grijehovima u početku ne saznajemo gotovo ništa. Inicijalno je dinamika razvoja priče temeljena na kontrastnom odnosu dvaju detektiva i njihovih karaktera, koji je postavljen prilikom problematičnoga dolaska u deltu. Ne samo da im se politički stavovi i, naslućujemo, pozadine razlikuju, nego i metode djelovanja. Pedro je, vođen snažnom ambicijom da se domogne dobrog položaja u Madridu dok mu supruga upravo treba roditi, mnogo smireniji i staloženiji te sklon poštivanju pravila. Juan s druge strane djeluje nezainteresirano i hladnokrvno, no dobar je psiholog, ali katkada impulzivan te nema previše obzira prema pravilima nadređenih.
Prema žanrovskim konvencijama, nestanak a potom i pronalazak leševa sestara predstavlja tek jedan zločin u nizu te počinje upućivati na starije slučajeve. Stoga se ispostavlja da Carmen i Estrella nisu bile prve žrtve nepoznatoga ubojice. Kao što su Juan i Pedro postavljeni u kontrastivan odnos, tako su detektivi kontrapunktirani okruženju u kojem djeluju kao strano tijelo u stranom prostoru. Moraju se nositi sa zatvorenom, konzervativnom ruralnom sredinom u kojoj je najvažnija obiteljska čast, no svjetonazorska razlikovanja samo su manju dio problema. Delta sa svojom propadajućom ekonomijom, štrajkom radnika, kriminalom, protekcionaštvom te spregom policije i visokopozicioniranih poslovnih ljudi koji imaju velik politički utjecaj gotovo je poistovjećena sa silaskom u pakao. Bogatim vizualnim simbolizmom Močvara slika zatvoren i uskogrudan svijet, čiji apokaliptično intonirani pejzaži stvaraju osobitu atmosferu filma.
Močvarni otok predstavlja mikrokozmos postfrankovske Španjolske – marginalizirane, zatvorene zemlje, konzervatina svjetonazora i duboko korumpiranih društvenih i političkih struktura te rastuće prijetnje od baskijskih separatista. Kriminalistički žanr uvijek je bio u dosluhu s realističkim strategijama oblikovanja jer je zrcalio društvena stanja i anksioznosti, a navedene karakteristike slijedi i Rodríguez. Detektivi se tijekom radnje trebaju s margina primaknuti centru jer slučaj koji rješavaju predstavlja svojevrsno protjerivanje iz urbanoga u ruralno – iz središta na periferiju, iz svjesnoga u nesvjesno, odnosno u suočavanje s potisnutim strahovima i simptomima. Razrješenjem enigme zločina i kažnjavanjem prijestupnika kriminalistički žanr zrcalio je vjeru u društveni red i napredak, čime moralni poredak društva u konačnici biva uspostavljen i očuvan.
Na površinkskoj razini Močvara slijedi ustaljene žanrovske kako oblikotvorne tako i idejne preokupacije. Pedro uspijeva u svojoj ambiciji jer je ubojica onemogućen i kažnjen, a uspješno razrješenje zločina osigurava mu toliko žuđenju integraciju u policijiski mainstream te posljedično zauzimanje društveno poželjnog položaja. Neutraliziranjem ubojice naoko je i moralni integritet društva očuvan. Međutim, redatelj neprestano podcrtava ambivaletnost priče tako što vješto spaja kriminalistički i politički segmenti filma. Slijeđenje žanrovskih konvencija Rodríguez koristi da bi postavio, a potom i razradio političku alegoriju, kojoj suptilno propituje idejne postavke kriminalističkoga žanra, posebice s obzirom na ulogu detektiva, očuvanje moralnoga reda i ideju napretka.
Stoga vrlo precizno postavlja društveno-politički kontekst koji je dodatno pojačan činjenicom da se priča odvija na izoliranom, po pitanju tijesnih ljudskih odnosa gotovo klaustrofobičnom prostoru do kojega kao da ne dopiru veliki politički događaji i društvene promjene. No one su uvijek prisutne te iz prikrajka moćno utječu na sva zbivanja u djelu. Detektivi, nakon kvara automobila, uspijevaju noću doći u hotel te su primorani dijeliti sobu koja je jedina ostala slobodna. Na zidu uočavaju raspelo sa slikom Franca i Hitlera, koje Pedro u naletu bijesa uništava. Televizija je pak medij putem kojega je sugeriran širi španjolski kontekst: prikazuje proteste i političke sukobe u Madridu. Na otoku često susreću znakove koji upućuju na veličanje diktature. Djelovanje lokalnoga zemljoposjednika obavijesno je velom tajne te naslućujemo da ga štiti gradonačelnik. Policiji se iza leđa odvija trgovina drogom. Otac Estrelle i Carmen laže policiji jer je upleten u krađu i trgovinu narkoticima, mladi ljudi, koji još nisu dobili priliku, jedva čekaju da napuste beznadno područje. Navedeno sugerira mračnu i depresivnu sliku tranzicijske Španjolske koja se neuspješno bori s pogubnim kako gospodarskim tako i ideološkim te moralnim naslijeđem fašističke diktature. Ona je možda povijesno doživjela svoj kraj, no njezino naslijeđe je duboko usađeno u ljudima i prostoru.
Dolazak u deltu za Juana i Pedra predstavlja simboličko uranjanje u nesvjesno, što je naglašeno i labirintskom, dezorijentirajućom strukturom samoga terena s brojnim vodnenim rukavcima, usjevima, neasfaltiranim cestama, koje sugeriraju kaotičnu narav prostora i vremena te podcrtavaju činjenicu da na tom području postoji štošta što se nastoji sakriti, zakopati daleko od očiju javnosti. Ujedno je posrijedi i labirint povijesti s obzirom na godine diktature i njezine zločine, što je naglašeno podzapletom o Juanovoj prošlosti, ali i labirint znakova i indicija kroz koje se detektivi trebaju probijati. Navedeno je naznačeno nizom impresivnih totala snimanih iz zraka.
Psihološka dimenzija filma izvrsno je dočarana auditivnim i vizualnim strategijama. Redatelj je pedantno pazio na osvjetljenje koje je vrlo noarovsko te odlično dočarava dekadentnu ruralnu atmosferu. Zasićene boje tmurnih nijansi daju težinu atmosferskom vremenu. Skladana glazba prožeta prirodnim zvukovima također stvara začudne efekte, ali priči daje i konkretan, lokalni kolorit. Pojedini prizori maestalno su režirani poput niza potjera koja se odvijaju danju i noću. Posebice je impresivna završna tijekom obilne kiše koja dodatno pojačava dojam dezorijentacije i nesiguranosti na nepoznatom terenu koji postaje dodatno neprijateljski.
Močvara je priča o državi koja je gotovo preko noći potisnula svoju totalitarnu prošlost te se probudila u demokraciji, što je dočarano odnosom Juana i Pedra. Film ostavlja otvorenim pitanje postoji li razlika između serijskog ubojice i samih policajaca jer nije li, primjerice, Juan činio isto što i osoba koju traže, samo pod blagoslovom države?
filmovi
Prema žanrovskim konvencijama, nestanak a potom i pronalazak leševa sestara predstavlja tek jedan zločin u nizu te počinje upućivati na starije slučajeve. Stoga se ispostavlja da Carmen i Estrella nisu bile prve žrtve nepoznatoga ubojice. Kao što su Juan i Pedro postavljeni u kontrastivan odnos, tako su detektivi kontrapunktirani okruženju u kojem djeluju kao strano tijelo u stranom prostoru. Moraju se nositi sa zatvorenom, konzervativnom ruralnom sredinom u kojoj je najvažnija obiteljska čast, no svjetonazorska razlikovanja samo su manju dio problema. Delta sa svojom propadajućom ekonomijom, štrajkom radnika, kriminalom, protekcionaštvom te spregom policije i visokopozicioniranih poslovnih ljudi koji imaju velik politički utjecaj gotovo je poistovjećena sa silaskom u pakao. Bogatim vizualnim simbolizmom Močvara slika zatvoren i uskogrudan svijet, čiji apokaliptično intonirani pejzaži stvaraju osobitu atmosferu filma.
Močvarni otok predstavlja mikrokozmos postfrankovske Španjolske – marginalizirane, zatvorene zemlje, konzervatina svjetonazora i duboko korumpiranih društvenih i političkih struktura te rastuće prijetnje od baskijskih separatista. Kriminalistički žanr uvijek je bio u dosluhu s realističkim strategijama oblikovanja jer je zrcalio društvena stanja i anksioznosti, a navedene karakteristike slijedi i Rodríguez. Detektivi se tijekom radnje trebaju s margina primaknuti centru jer slučaj koji rješavaju predstavlja svojevrsno protjerivanje iz urbanoga u ruralno – iz središta na periferiju, iz svjesnoga u nesvjesno, odnosno u suočavanje s potisnutim strahovima i simptomima. Razrješenjem enigme zločina i kažnjavanjem prijestupnika kriminalistički žanr zrcalio je vjeru u društveni red i napredak, čime moralni poredak društva u konačnici biva uspostavljen i očuvan.
Na površinkskoj razini Močvara slijedi ustaljene žanrovske kako oblikotvorne tako i idejne preokupacije. Pedro uspijeva u svojoj ambiciji jer je ubojica onemogućen i kažnjen, a uspješno razrješenje zločina osigurava mu toliko žuđenju integraciju u policijiski mainstream te posljedično zauzimanje društveno poželjnog položaja. Neutraliziranjem ubojice naoko je i moralni integritet društva očuvan. Međutim, redatelj neprestano podcrtava ambivaletnost priče tako što vješto spaja kriminalistički i politički segmenti filma. Slijeđenje žanrovskih konvencija Rodríguez koristi da bi postavio, a potom i razradio političku alegoriju, kojoj suptilno propituje idejne postavke kriminalističkoga žanra, posebice s obzirom na ulogu detektiva, očuvanje moralnoga reda i ideju napretka.
Stoga vrlo precizno postavlja društveno-politički kontekst koji je dodatno pojačan činjenicom da se priča odvija na izoliranom, po pitanju tijesnih ljudskih odnosa gotovo klaustrofobičnom prostoru do kojega kao da ne dopiru veliki politički događaji i društvene promjene. No one su uvijek prisutne te iz prikrajka moćno utječu na sva zbivanja u djelu. Detektivi, nakon kvara automobila, uspijevaju noću doći u hotel te su primorani dijeliti sobu koja je jedina ostala slobodna. Na zidu uočavaju raspelo sa slikom Franca i Hitlera, koje Pedro u naletu bijesa uništava. Televizija je pak medij putem kojega je sugeriran širi španjolski kontekst: prikazuje proteste i političke sukobe u Madridu. Na otoku često susreću znakove koji upućuju na veličanje diktature. Djelovanje lokalnoga zemljoposjednika obavijesno je velom tajne te naslućujemo da ga štiti gradonačelnik. Policiji se iza leđa odvija trgovina drogom. Otac Estrelle i Carmen laže policiji jer je upleten u krađu i trgovinu narkoticima, mladi ljudi, koji još nisu dobili priliku, jedva čekaju da napuste beznadno područje. Navedeno sugerira mračnu i depresivnu sliku tranzicijske Španjolske koja se neuspješno bori s pogubnim kako gospodarskim tako i ideološkim te moralnim naslijeđem fašističke diktature. Ona je možda povijesno doživjela svoj kraj, no njezino naslijeđe je duboko usađeno u ljudima i prostoru.
Dolazak u deltu za Juana i Pedra predstavlja simboličko uranjanje u nesvjesno, što je naglašeno i labirintskom, dezorijentirajućom strukturom samoga terena s brojnim vodnenim rukavcima, usjevima, neasfaltiranim cestama, koje sugeriraju kaotičnu narav prostora i vremena te podcrtavaju činjenicu da na tom području postoji štošta što se nastoji sakriti, zakopati daleko od očiju javnosti. Ujedno je posrijedi i labirint povijesti s obzirom na godine diktature i njezine zločine, što je naglašeno podzapletom o Juanovoj prošlosti, ali i labirint znakova i indicija kroz koje se detektivi trebaju probijati. Navedeno je naznačeno nizom impresivnih totala snimanih iz zraka.
Psihološka dimenzija filma izvrsno je dočarana auditivnim i vizualnim strategijama. Redatelj je pedantno pazio na osvjetljenje koje je vrlo noarovsko te odlično dočarava dekadentnu ruralnu atmosferu. Zasićene boje tmurnih nijansi daju težinu atmosferskom vremenu. Skladana glazba prožeta prirodnim zvukovima također stvara začudne efekte, ali priči daje i konkretan, lokalni kolorit. Pojedini prizori maestalno su režirani poput niza potjera koja se odvijaju danju i noću. Posebice je impresivna završna tijekom obilne kiše koja dodatno pojačava dojam dezorijentacije i nesiguranosti na nepoznatom terenu koji postaje dodatno neprijateljski.
Močvara je priča o državi koja je gotovo preko noći potisnula svoju totalitarnu prošlost te se probudila u demokraciji, što je dočarano odnosom Juana i Pedra. Film ostavlja otvorenim pitanje postoji li razlika između serijskog ubojice i samih policajaca jer nije li, primjerice, Juan činio isto što i osoba koju traže, samo pod blagoslovom države?
filmovi
