Prema posljednjim anketama u Sjedinjenim Državama su se budući predsjednički kandidati Hillary Clinton i Donald Trump gotovo izjednačili i neke od njih daju nekoliko postotnih bodova više jednom ili drugom kandidatu, ali prosjek rezultata različitih anketa kojeg je objavio Realclear Politics govori da oba kandidata imaju oko 43% podrške.
Donald Trump je prilično omražen među takozvanim "progresivnim krugovima", što je razumljivo, obzirom na neke njegove izjave. S druge strane, ako se bolje sasluša ono što izjavljuje Donald Trump, većina njegovih prijedloga je neizvodiva ili iz razloga što nema ustavne ovlasti za realizaciju onoga što tvrdi da kani učiniti, ali i zbog zamršene procedure donošenja odluka s kojima bi se složili i Bijela kuća i Capitol Hill i koje bi bile službena politika Sjedinjenih Američkih Država, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu.
Ono što iznenađuje kod Trumpa je njegova odbojnost prema tradicionalnoj politici američkog intervencionizma, barem kako tvrdi, iako razlog takvog razmišljanja gotovo sigurno nije pretjerana ljubav prema drugim narodima i suverenim državama, koliko hladni izračun američkog milijardera da Ameriku prilično uzdrmani status jedine svjetske sile više košta, nego što joj donosi dobiti. Vjerojatno u toj računici treba tražiti razloge zbog kojih Donald Trump, ako postane predsjednik, čak najavljuje i otvaranje pitanja postojanja NATO saveza, te tko više daje, a tko dobiva u tom vojno-političkom bloku.
U svakom slučaju je Donald Trump nepoznanica i sve dok eventualno ne uđe u Bijelu kuću, možda nećemo znati kojim smjerom misli voditi Sjedinjene Države.
Podrška arogantnom, često drskom i sirovom Donaldu Trumpu je među "progresivnim krugovima" prava sablazan, a medijski linč protiv njega često nadilazi njegovu za mnoge neprihvatljivu retoriku.
Alternativa Trumpu je bivša američka državna tajnica Hillary Clinton i radi se na tome da se ujedine demokrati i dio republikanaca da se pod svaku cijenu onemogući njegova pobjeda na predsjedničkim izborima, "jer bi u tom slučaju, po prvi put u povijesti, Amerika dobila fašistoidnog predsjednika koji bi zemlju mogao uvući u Treći svjetski rat". Tako barem tvrde demokrati u Sjedinjenim Državama i većina "progresivnog" zapadnog svijeta.
No, koliko u svemu tome ima istine? Sjetimo se "čovjeka nade", prvog afroameričkog predsjednika Baracka Husseina Obame. Njegova dva mandata su iza sebe ostavila više mrtvih nego George W. Bush. Broj likvidacija bespilotnim letjelicama diljem svijeta se za vrijeme Baracka Obame povećao do neslućenih razmjera. Bush je pokrenuo dva rata, onaj u Afganistanu i kasnije u Iraku, dok je Obama nastavio voditi oba, ali je razorio i Libiju, uništio Ukrajinu, Tunis i Egipat, kojega je u posljednji trenutak spasio general Abdel Fattah Al-Sisi. Barack Obama je bio taj koji je dao blagoslov Saudijcima za agresiju na Jemen, razorio je Siriju i glavni je krivac za transformaciju gotovo poražene iračke Al-Qaede u ISIL, čime je uzrokovao izbjeglički val koji je preplavio Europu. Istu tu Europu je u provedbi geostrateških planova sukobio s Rusijom i pretvorio naš kontinent u nuklearni poligon i metu ruskih projektila. Sada se vratimo na američke predsjedničke izbore krajem 2008. godine, kada je gotovo cijeli svijet pozdravio izbor "čovjeka koji je obećavao mir u svijetu".
Barack Hussein Obama je najveća prijevara u povijesti američkih izbora, jer ne da nije dao doprinos miru u svijetu, nego nakon dva mandata postavljanjem proturaketnog štita u Europi Ameriku ostavlja u sukobljavanju s Rusijom, ali i s Kinom u Južnom kineskom moru, čime je stvorio preduvjete za rata globalnih razmjera. Naravno, Barack Obama je ionako bio samo marioneta i odabran je da predstavlja Ameriku kako bi poboljšao imidž zemlje, što mu je u početku i polazilo za rukom. No, njega nismo poznavali, budući da je prije izbora za američkog predsjednika dužnost senatora države Illinois obnašao tek tri godine. Dakle, potpuno nevažna politička ličnost, namjerno odabrana za provedbu suludih planova stratega američke izuzetnosti i globalne hegemonije. Naravno, sve navedeno ne amnestira zločine Georga W. Busha, nego samo služi kao podsjetnik na studeni 2008. i euforiju nakon pobjede Obame na izborima.
Za Donalda Trumpa se zna da je američki milijarder i poduzetnik području nekretnina, televizijski producent i voditelj. 1964. godine završio Njujoršku vojnu školu (NYMA). Studirao je na isusovačkom Sveučilištu Fordham i Poslovnoj školi Wharton Pensilvanijskog sveučilišta na kojoj je 1968. godine diplomirao ekonomiju. Kakav bi bio svijet s Trumpom u Bijeloj kući, nije poznato, ali ostavimo njegovu bombastičnu predizbornu retoriku po strani, jer političke odluke u zemlji preispituju kako američki Kongres, tako i Vrhovni sud Sjedinjenih Država. Dakle, od svega što je Trump izrekao i obećao da će učiniti, većinu možete odmah zaboraviti i takva retorika mu služi samo kako bi pridobio glasove milijuna Amerikanaca konzervativnog svjetonazora, a koji su proteklih godina pogođeni krizom iz srednje klase i više srednje klase skliznuli u nižu ili čak siromaštvo.
S druge strane imamo Hillary Clinton i nju dobro poznajemo. Kakvu će politiku Hillary Clinton voditi možda najbolje dočarava fotografija sa sahrane bivše prve dame SAD-a Nancy Reagan, na kojoj se bivša američka državna tajnica vidi u srdačnom zagrljaju s Georgeom W. Bushom.
U stvari, to je bio đavolji zagrljaj između dvije opasne političke dinastije u Americi koje su produžena ruka istih centara moći i njihove se politike nikada nisu znatno razlikovale. Na pogrebu Nancy Reagan su Hillary i George W. Bush napokon izašli pred lice javnosti onako kako su godinama djelovali, kao sudionici iste politike u toplom zagrljaju.
U politici se ništa ne događa slučajno, a posebno ne kada se grle dvoje hladnokrvnih ubojica. Podijele na ljevicu i desnicu, demokrate i republikance je dobar igrokaz za lakovjerne i naivne, mase kojima srce zaigra na jeftine slogane stranke ili sjećanja na njena povijesna "dostignuća".
No, iza simbola stranke uvijek postoje ljudi od krvi i mesa s njihovim privatnim interesima. "Svjetovi" Clinton i Bush besprijekorno komuniciraju i žive u simbiozi desetljećima. Obje spomenute političke dinastije su krive za uništenje Bliskog istoka, okrvavljene su zloglasnim lažnim ratovima pokrenutim od strane Busha, a potom nastavljenim pod državnom tajnicom Hillary Clinton.
Hillary Clinton je oduvijek bila opsjednuta idejom likvidacije Gaddafija i Assada i destabilizacijom cijele regije, kao i jačanjem "lažnih neprijatelja" poput "Islamske države".
Čak je i Barack Obama, iako nikada nije bio pretjerano hrabar, imao snage riješiti se destruktivnog bijesa Hillary Clinton, koja je zajedno s Cameronom, Sarkozyem i drugima pokrenula sumanuti i bezumni rat protiv Libije 2011. godine, rat koji se pod krinkom uzvišenih ideala pretvorio u krvoproliće bez presedana.
Bush i Clinton su, za razliku od arogantnog i sirovog Trumpa, vatreni zagovornici zaštite interesa židovske države i zalažu se za nastavak konfrontacije Rusijom, koja je u njihovim očima kriva jer raskrinkala prljavu igru američke administracije koja se godinama vodi uz pomoć islamskog terorizma.
Na toj su strategiji američke administracije radile još od vremena sovjetske intervencije u Afganistanu i uspješno je koristili diljem muslimanskog svijeta. Rusija je sada Washington stjerala u kut i prisiljava ga da se otvoreno izjasni misli li podržavati terorizam ili se zaista boriti protiv ove pošasti.
Krvava mreža islamističkog terora je izgrađena s velikom pažnjom i strpljenjem u Sjedinjenim Američkim Državama, ali ne samo.
Abu Bakr Al-Bagdhadi, samoproglašeni "kalif" terora, namjerno je pušten iz zatvora kako bi na neki način oživio Bin Ladena, koji je bio korisno medijsko čudovište koje je davalo legitimitet "ratovima za slobodu". Na sličan način kao i Al-Bagdhadi je pušten iz zatvora i regrutiran od strane NATO pakta Abdelhaqim Belhadj, libijski "emir", zapovjednik Libijske islamske borbene skupine, kasnije suradnik američkih obavještajaca u slanju boraca i naoružanja preko Turske u Siriju, ali i vladar života i smrti u islamističkoj utvrdi u Tripoliju. Sve su to dostignuća bivše američke državne tajnice, koja je uspješno nastavila provoditi strategiju Busha i ranijih administracija. Naravno, sve na veliku radost naftaša poput Dicka Cheneya i gospodara zloglasnog američkog vojno-industrijskog kompleksa.
Osim sličnosti u "političkom terorizmu", sličnosti između Bushevih i Clintonovih je očigledna i kada govorimo o "financijskom i gospodarskom terorizmu".
Upravo tijekom predsjedanja Billa Clintona je ukinut "Glass-Steagall Act", zakon još iz vremena Roosevelta koji je godinama sprečavao jačanje utjecaja tehnokratskih nacista s Wall Streeta, kojima su nakon toga odriješene ruke i sada mogu činiti što ih je volja.
Iz kojeg god ugla promatrali, dinastije Bush i Clinton izgledaju kao blizanci, koji su do sada hodali "odvojeno" samo kako bu udarali zajedno.
Zbog toga zagrljaj Hillary Clinton i Georga W. Busha na sahrani Nancy Reagan nije puki susret dvoje političara, nego u svakom smislu predstavlja nesporno jedinstvo dvije američke zločinačke političke dinastije. Njihova paklena politika, gdje je teško pronaći znatna razmimoilaženja, kao što je u Ujedinjenim narodima rekao pokojni predsjednik Venezuele Hugo Chavez, smrdi na sumpor i osjeti se kilometrima daleko.
No, Hillary Clinton je uvelike hvaljena izvan Sjedinjenih Država, iako nitko ne zna navesti barem jedan suvisao razlog zbog čega je to tako.
Nakon svega, možda ne bi bilo zgorega čuti što o Hillary Clinton, kao mogućoj predsjednici Sjedinjenih Američkih Država misli analitičar Pepe Escobar, koji tvrdi da je bivša američka državna tajnica nova božica rata.
Pepe Escobar: Hillary Clinton je božica sljedećeg rata
Ako netko sumnja kako će se ako bude izabrana za predsjednicu SAD-a ponašati Hillary Clinton, dovoljno je podsjetiti što je rekla tijekom debate s Bernijem Sandersom prije "bitke za New York".
"Ostat ću u NATO savezu. Ja ću ostati u NATO-u, a mi ćemo i dalje tražiti misije i podržavati druge vrste programa. Nemojte zaboraviti da je NATO bio s našima u Afganistanu. Većina zemalja koje su tamo bile su također izgubile vojnike i civile. NATO je požurio u našu obranu nakon 11. rujna. To znači puno. Istina, moramo razmotriti financijske aspekte, ali imajmo na umu ono što se stvarno događa. Sada, kada Rusija postaje sve agresivnija, sa zastrašujućim akcijama bilo koje vrste prema baltičkim zemljama, a mogli smo vidjeti što je napravila u istočnoj Ukrajini, mi znamo da ona želi promijeniti lice Europe. To nije u našem interesu. Moramo razmišljati o tome koliko bi nas koštalo da ruska agresija nije bila obeshrabrena činjenicom da je NATO tamo, na prvoj liniji, čime je pokazao Rusiji da ne može gurati dalje", rekla je Hillary Clinton.
Vrlo lukavo povukavši vezu između "11. rujna" i "ruske agresije, koja je vjerojatno promijeniti lice Europe", Hillary Clinton je spojila dvije od pet glavnih prijetnji Sjedinjenim Državama, po mišljenju Pentagona, naravno.
Prva je prijetnja Rusija, a zadnja terorizam, dok su ostale tri Kina, Iran i Sjeverna Koreja. Ne treba posebno podsjećati da je Hillary uvijek optuživala Teheran za "terorizam", iako je u jednom intervjuu rekla da Iran treba obuzdati zbog sigurnosti Izraela, a najbolji način da se taj cilj ostvari je "uništiti Siriju".
"Mi i NATO ćemo i dalje tražiti misije" je poruka koju treba razumjeti kao najavu novih ratova. Zanimljivo je da Hillary Clinton nikada nije priznala da su Libija i Sirija bile katastrofa za američku vanjsku politiku.
U stvari, Hillary ide čak i dalje, navodeći kako nije završila s Bliskim istokom i da je spremna nastaviti svoju "misiju" nametanja demokracije svim raspoloživim sredstvima, od bespilotnih letjelica do strategije R2P, odnosno "Responsibility to protect", kojom sebi pripisuje "odgovornost za zaštitu" suverenih naroda i država. U stvari, R2P je običan eufemizam za "humanitarni imperijalizam".
Potpuno je beskorisno što su mnogi narodi Europe šokirani ovim i iskazuju strahopoštovanje prema Hillary Clinton. Uostalom, Europa se mora suočiti s ratnim jastrebom u ženskom obliku, koji je službeno došao priznati, po prvi put tijekom svoje predsjedničke kampanje, da joj je rat uistinu okosnica vanjske politike.
Što se tiče "neophodne nacije", termin na kojeg autorsko pravo polaže njezina mentorica Madeleine Albright, to će biti njezin uobičajen posao i znači potragu za beskonačnim ratovima.
Dakle, dosta s imidžom, kojeg pažljivo njeguju PR stručnjaci, nježne, bezopasne, stare bake. Ovdje imamo Hillary koja pokazuje sve odlike Kissingera koje je tajila unutar sebe.
Hillary je bila ta koja je sa spomenutim Belhadjom unutar američkog konzulata u Benghaziju uspostavila ilegalni koridor kojim je CIA krijumčarila oružje "umjerenim pobunjenicima" u svrhu rušenja vlade u Damasku.
Seymour M. Hersh je bio među prvima koji je otvoreno izjavio "kako Obamina administracija nikada javno nije priznala svoju ulogu u stvaranju onoga što je CIA nazivala "štakorskim putem", tajnim kanalom koji je vodio ravno u Siriju.
"Štakorski put" je dobio zeleno svjetlo početkom 2012. godine, a njime je oružje iz Libije preko Turske isporučivano u Siriju, gdje je većina militanata na kraju prešla na stranu ili je bila povezana s Al-Qaedom.
Sada, zamislite državnu tajnicu Hillary Clinton koja olakšava isporuku protuzračnog oružja, projektile zemlja-zrak SA-7 islamističkim militantima povezanim s Al-Qaedom. To je definitivno nešto što ona želi zaboraviti u svom životopisu, naročito u sred žestoke predsjedničke kampanje.
Hillary već vodi bitku za kredibilitet zbog tajnog služenja privatnom adresom elektroničke pošte u državnim poslovima. Skrivajući se iza svog osobnog križarskog rata kojim se želi izboriti za privatnost podataka američkog State Departmenta, vjerojatno krije ozbiljne prekršaje kao što su uništenje, izmjena ili falsificiranje dokumenata, korištenje u vlastite svrhe vlasništvo State Departmenta, kao i prikupljanje, prenošenje ili gubitak podataka koji se odnose na obranu. Cijela nacija želi znati hoće li državna odvjetnica Loretta Lynch nastaviti progon bivše državne tajnice i podignuti optužnicu, budući da je FBI zaključio da je Hillary Clinton počinila zločin rukovanjem tajnih podataka sa svoje osobnom adresom elektroničke pošte, prenosi Heat Street, što bi imalo velike političke implikacije za njenu kampanju.
Kao da sve navedeno nije dovoljno, bivši šef CIA-e Robert Gates u dobroj vjeri poziva na "zdrav razum" Hillary i spominje njenu manjkavu istragu i nedostatnu analizu podataka u katastrofi u Libiji, čime je gotovo izjavio da je Hillary Clinton "tempirana bomba".
Gates otkriva da je u State Departmentu javna tajna da je Hillary bila potpuno usredotočena na promjenu režima u Libiji.
"Predsjednik mi je rekao da mu je to bila jedna od najtežih odluka koju je ikada morao donijeti i siguran sam da ne bi donio takvu odluku da je nije podržavala državna tajnica Clinton", rekao je Gates i prisjetio se pitanja Obame: "Zar mogu privesti kraju dva rata u kojima smo već uključeni, ako prije toga pokrenem treći?"
Gates je dodao da pukovnik Gaddafi "nije predstavljao nikakvu opasnost za Ameriku".
"On je bio prijetnja svome narodu i to je sve", rekao je Robert Gates.
Dakle, Hillary Clinton je glavni arhitekt "slobodne Libije", koja je danas leglo terorizma, što je još jedan detalj kojeg u jeku žestoke predsjedničke kampanje treba naglasiti u njenom životopisu.
Gatesove izjave su na neki način već procurile u ožujku 2011. godine, kada je održan poznati noćni sastanak u Parizu između Hillary i libijskih "pobunjenika" na čelu s Mahmoudom Jibrilom.
"Školovan u Sjedinjenim Državama, Jibril je nadmudrio Hillary govoreći sve prave stvari i kako treba poduprijeti demokraciju, uključiti se u stvaranje libijskih institucija, izražavajući nadu da će to biti moguće učiniti", rekao je kasnije Philip H. Gordon, jedan od pomoćnika Hillary Clinton.
"Rekli su nam ono što smo htjeli čuti i htjeli su da im vjerujemo", dodao je Philip H. Gordon.
Hillary Odmah je bila uvjerena da će sve teći u najboljem redu i da sve mora biti učinjeno u skladu s američkim uobičajenim scenarijem. Upregnula je tajne službe, kojima je dala ulogu odlučujućeg katalizatora za smjenu režima u Libiji, što je točnija verzija od nestvarne francuske priče da je "mali Napoleon", Nicolas Sarkozy, preuzeo vodstvo nad operacijom i to u društvu sveprisutnog patetičnog filozofa u bijeloj košulji Bernarda-Henrija Lévya.
Prema tome, Libija je postala rat Hillary Clinton, baš kao što je u Iraku u 2003. godini bio je rat neokonzervativnog režima Dicka Cheneya. Obama, kao predsjednik, samo provodi plan svoje državne tajnice, koja je ušla u Libiju bez ikakvog "Plana B", odnosno, bez plana aktivnosti koje treba poduzeti nakon toga i bez ikakvog strateškog cilja dugoročne vanjske politike. Ipak, nitko u Europi ne treba ni očekivati da će božica rata objašnjavati nekome svoje strateške ciljeve, ostvarivali se oni korištenjem bespilotnih letjelica, subverzija, sankcija, beskrajnim bombardiranjima ili osloboditeljskom strategijom R2P. Europljani, naivni i pokorni, kao i uvijek, biti će dio svih tih "misija" i kada ona postane predsjednica, ne bez argumenata zaključuje Pepe Escobar.
Što nakon svega reći, pogotovo kada je Donald Trump kao kandidat Republikanske stranke prikupio je potreban broj delegata da bi i službeno postao kandidat za američkog predsjednika. Trump se u anketama približio ili je premašio dokazanu zločinku Hillary Clinton, čak i ako ćemo se držati najmanjeg krimena i zaključka istrage koju je proveo FBI "da se ogriješila o američke savezne zakone u aferi s adresom elektroničke pošte".
Pođimo od temeljne pretpostavke da se Donaldu Trumpu ne može pripisati nijedna intervencija, ratni zločin, agresija ili destabilizacija suverene zemlje, čime bi već trebao biti u prednosti u očima Amerikanaca i cijelog svijeta. No, jednako bezgrešan je prije ulaska u Bijelu kuću bio i Barack Hussein Obama. Dakle, to ne mora značiti ništa, ali postoji li ijedan razuman razlog da Trump dobije podršku svjetske javnosti, obzirom na svoje neumjesne ispade.
Pođimo od izjave da je za Hillary Clinton najveći neprijatelj Rusija, na zadnjem mjestu je terorizam, a u sredini su Kina, Iran i Sjeverna Koreja. Sama činjenica da ona namjerava "nametati demokraciju u svijetu svim raspoloživim sredstvima" ulijeva strah u kosti. U tom bi slučaju Donald Trump zaista bio bolji izbor od ratoborne i neuračunljive Hillary Clinton.
Zašto bi Donald Trump bio bolji predsjednik od Hillary Clinton?
Donald Trump je sada po broju glasova siguran kandidat Republikanske stranke na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama. To je šok za Ameriku, jer je još prije 10 godina bilo teško zamisliti da bi kandidat izvan sustava, kao što je Trump, mogao dogurati tako daleko u utrci za predsjedničku nominaciju.
Prisjetimo se nedavnih američkih predsjednika. Barack Obama, George W. Bush, Bill Clinton, još jedan George Bush, Ronald Reagan..., sve su to profesionalni političari, a ne milijarderi i biznismeni.
Za ovo se stoljeće ne može reći, ali je tijekom XX stoljeća svaki predsjednik Sjedinjenih Država imalo iskustvo političkog djelovanja ili je bio dio javne službe.
U tom kontekstu, Donald Trump je očigledno crna ovca. On nije bio ni guverner, ni kongresmen, niti sudac, niti ministar, nikada nije radio za vladu i samo je vodio poslovne projekte.
Činjenica da je Donald Trump je gotovo osvojio predizbore i treba postati republikanski kandidat dokazuje da je Amerika ušla u razdoblje nemira i razdora.
Možda bi se mogla napraviti blaga usporedba s Ukrajinom, gdje su nakon udara 2014. godine vlast masovno uzurpirali oligarsi koji su ranije nisu obavljali nikakve državne poslove. Nešto slično sada promatramo u SAD-u.
Zašto je Donald Trump postalo toliko popularan?
Iako je riječ o predizbornoj retorici, on je uspio uvjeriti birače da će provesti dugo očekivane reforme.
Još prije nekoliko mjeseci se vjerovalo da je Donald Trump marginalac za koga će glasati isključivo "bijelo smeće" i općenito "talog društva". U pristojnom društvu je bilo nemoguće zamisliti ljubitelje Trumpa. Mediji su uvelike pisali kako "nema ni snage, ni glasa, ni umijeća da vodi bilo kakav ozbiljniji državnički posao".
Kasnije je postalo jasno da čak i najnapredniji i dobro obrazovani Amerikanci imaju dobar razlog da izaberu Trumpa, ma koliko se on ne sviđao američkoj i europskoj salonskoj "eliti".
Trump je obećao da će spriječiti pristup imigrantima u SAD, upravo ono što danas čini civilizirana Europa, koja je prvo prstom upirala u mađarskog premijera Viktora Orbana, potom i sama podigla ograde od bodljikave žice, te na kraju klekla pred luđakom s Bospora, turskim predsjednikom Erdoganom, kojem je obećala bezvizni režim i najmanje 6 milijardi eura, samo da zadrži izbjeglice u Turskoj.
Međutim, Donald Trump je kvalificiranim radnicima obećao da će uvesti uvozne carine na automobile, čime misli revitalizirati posrnulu američku automobilsku industrija. Profesorima je obećao da će provesti dugo odgađane reforme, bez američkom obrazovnom sustavu prijeti urušavanje.
Što obećava Hillary Clinton? Osim ratnih bubnjeva, njeni su argumenti borba protiv globalnog zatopljenja i zaštita prava seksualnih manjina, istih onih manjina za koje je ranije govorila "kako im je neki oblik partnerstva više nego dovoljan ustupak".
Nove vojne kampanje u dalekim zemljama, čija imena prosječan Amerikanac ne zna ni izgovoriti, tema je rasprava s profesionalnim političarima, ali su i one na vidiku. Dakle, Hillary Clinton nema ozbiljan program kojim bi riješila unutarnje probleme u Americi.
Istovremeno se američka kriza snažno odražava na prihode običnih Amerikanaca. Prihodi se smanjuju, teret kredita ih sve više pritišće. Bogati i dalje postaju još bogatiji, dok politika služi kao zakonodavni servis moćnih klanova.
Pravo bogatstvo je 90% Amerikanaca doživjelo na početku 1970. godine, što je nekako trajalo do 2007., kada prihodi naglo počinju padati i taj trend traje sve do danas, što potvrđuju brojke koje je objavio Aftershock.
Jednostavno rečeno, Amerikanci ne glasaju za Donalda Trumpa iz ljubavi prema njegovim milijardama, nego vjeruju da će on pokrenuti reforme i izvući SAD iz slijepe ulice u koju su je ugurale sve prethodne administracije.
Može li Donald Trump pobijediti demokrate?
S velikom vjerojatnošću, da, može. Osim toga, već je dokazao da je spreman na kompromis po bilo kojem pitanju, te da je, iako nije profesionalni političar, spreman za novi početak o odnosima sa svima, bez obzira na njihov identitet i dosadašnju politiku. Zbog ovog će se stava mediji tijekom kampanje na Trumpa obrušiti svom žestinom.
Sam po sebi, Trump nije tipičan kandidat, a da je u Sjedinjenim Državama sve u redu, njegove šanse za pobjedu bi bile ravne nuli. No, sada su njegove šanse biše nego očite i čini se da on ima razumniju strategiju od one koju prikazuju mediji.
Osim toga, Hillary Clinton iza sebe vuče repove poput "Benghazigatea", dok se za Trumpa nije mogla pronaći ni najmanja optužba, a pogotovo ne toliko teška kakvima terete bivšu državnu tajnicu. Da je medijima pošlo za rukom inkriminirati Trumpa za bilo što, Hillary Clinton bi imala prednost u koju ne bi trebala sumnjati.
U procjenama posljedica izbora oba kandidata su mnogi mišljenja da je za Ameriku Trump ipak bolji izbor.
Ako Donald Trump pobjedi, vjerojatno će se vidjeti vidjeti oštrije reforme, neka vrsta antikriznog scenarija koji podrazumijeva oštre čistke u gospodarstvu. Može li senilno američko gospodarstvo preživjeti bez "šok terapije"? Teško, ali Trump kao predsjednik ima ovlasti da pokrene odlučnu akciju.
Ako, pak, Hillary Clinton pobijedi, američko gospodarstvo sigurno čekaju teški dani i samo sreća Amerikance može spasiti od kolapsa. Još tužnije je što Hillary Clinton na tako ležeran način govori kako će intervenirati diljem svijeta i može uvući Sjedinjene Države u rat s Rusijom ili Kinom. Budući da su sve tri zemlje imaju značajne zalihe nuklearnog oružja, posljedice ovog sumanutog čina ne treba posebno pojašnjavati.
Dakle, interesi Amerikanaca su danas takvi da trebaju predsjednika koji će se fokusirati na unutarnje probleme, a ne da SAD troše energiju na raspirivanje sukoba diljem planeta. S druge strane, Donald Trump je izjavio da on ne misli oslabiti američku vojsku, ali da njena uloga prije svega treba biti čuvanje teritorijalnog integriteta Sjedinjenih Država, i to unutar američkih granica, a ne tisućama kilometara daleko od američkog teritorija. U ovoj izjavi mu nitko ništa ne može zamjeriti i ako zaista misli ojačati američku vojsku do te mjere da s gotovo stopostotnom sigurnošću Amerikancima može jamčiti miran život i prosperitet, diljem svijeta bi se svi trebali nadati da će Donald Trump pobijediti na izborima u studenom.
Iskreno, bilo je nekih ratobornih izjava i Trump je izjavio da bi obarao ruske zrakoplove, ali je ova izjava izvađena iz konteksta. Donald Trump je prema preletima ruskih zrakoplova nad američkim brodovima u Baltiku zauzeo sasvim pragmatičan stav, čak i uz određenu dozu agresije, kojim je pokazao da je ozbiljan predsjednički kandidat.
Naime, u intervjuu za Radio Indiana se Trump požalio na neodlučnost predsjednika Baracka Obame, ali ne zbog toga što nije dao zapovijed kao turski predsjednik Erdogan da se ruski zrakoplovi obaraju čim se pojave na vidiku, nego zato što nije nazvao Putina i zatražio da se to više ne ponovi.
Donald Trump je rekao "kako, umjesto takvog državničkog poteza, Obama radnije igra golf".
Prema Trumpu, ovakvi zrakoplovni incidenti ne mogu ostati bez odgovora, ali se prije svega mora početi s diplomacijom.
"Ako ne uspije diplomacija, a onda u nekom trenutku vam se pojavi budala gore, morate otvoriti vatru. Inače je to sramota. To je potpuni nedostatak poštovanja prema našoj zemlji, potpuni nedostatak poštovanja prema Obami, kojeg, kao što znate, oni ne poštuju", rekao je Donald Trump.
Kao što se može vidjeti, ovdje se ne govori o obaranju zrakoplova zbog puke demonstracije sile i dokaza američke izuzetnosti, nego se govori o tome da se zrakoplovi ne obaraju bez upozorenja i da se, u ovom konkretnom slučaju, trebao nazvati Vladimir Putin i razgovarati s ruskim predsjednikom o problemu.
Nije isključeno da Trump ipak postane predsjednik, a sudeći prema njegovim dosadašnjim izjavama bi se možda složio da se udalji američka ratna mašinerija iz kritičnih područja, prije svega na istočnim granicama Europe i u Južnom kineskom moru, čime bi uvelike utjecao na sprečavanje nepotrebnih političkih tenzija između svjetskih velesila.
Konačno, rat i utrka u naoružanju možda i jest unosan posao, ali samo za jednu industriju, onu vojnu, dok s druge strane ova politika iscrpljuje sve ostale resurse, a upitno je mogu li si Sjedinjene Države u ovom trenutku dozvoliti takav luksuz. Čini se da ne mogu, a Hillary Clinton rješenje još uvijek vidi u davno razbijenom snu o globalnoj hegemoniji "američkog carstva", umjesto da oko sebe okupi tim stručnjaka koji će se okrenuti rješavanju unutarnjih problema u zemlji. Ako ne napravi ovaj zaokret, a gotovo sigurno neće, Trump je svakako bolji izbor i za svijet i za Amerikance, ma što o arogantnom i sirovom milijarderu pisali "progresivni" ili neokonzervativni novinari, kolumnisti, politolozi i stručnjaci, koji su, kada je Trump u pitanu, na istoj strani barikade.
FOTO - Srdačni zagrljaj dvije američke zločinačke političke dinastije na sahrani bivše prve dame SAD-a Nancy Reagan koji dočarava kontinuitet vanjske politike Washingotna proteklih nekoliko desetljeća:
VIDEO: 13 minuta laži Hillary Clinton koji je može koštati puno glasova
Hillary Clinton: "Islamsku državu su stvorili Assad, Putin i Iran!"
Suludi planovi Hillary Clinton otkrivaju pravo lice pseudoljevice
Hillary Clinton - Ključna ostvarenja i ciljevi njene destruktivne i opasne vanjske politike
Hillary Clinton je suodgovorna za genocid nad crncima u Libiji u vrijeme i poslije revolucije
Klub Bilderberg je odlučio: "Donald Trump ne smije pobijediti na izborima!"
Hillary Clinton: "Ne namjeravam objaviti rat Islamskoj državi!"
Pohod na Bijelu kuću nove Hillary Clinton i makeover koji podsjeća na Sliku Doriana Graya
Velikom pljačkom Haitija klan Hillary i Billa Clintona zasjenio fikciju F.F.Coppole o sicilijankom "kumu"
AMSI
Donald Trump je prilično omražen među takozvanim "progresivnim krugovima", što je razumljivo, obzirom na neke njegove izjave. S druge strane, ako se bolje sasluša ono što izjavljuje Donald Trump, većina njegovih prijedloga je neizvodiva ili iz razloga što nema ustavne ovlasti za realizaciju onoga što tvrdi da kani učiniti, ali i zbog zamršene procedure donošenja odluka s kojima bi se složili i Bijela kuća i Capitol Hill i koje bi bile službena politika Sjedinjenih Američkih Država, kako na unutarnjem tako i na vanjskom planu.
Ono što iznenađuje kod Trumpa je njegova odbojnost prema tradicionalnoj politici američkog intervencionizma, barem kako tvrdi, iako razlog takvog razmišljanja gotovo sigurno nije pretjerana ljubav prema drugim narodima i suverenim državama, koliko hladni izračun američkog milijardera da Ameriku prilično uzdrmani status jedine svjetske sile više košta, nego što joj donosi dobiti. Vjerojatno u toj računici treba tražiti razloge zbog kojih Donald Trump, ako postane predsjednik, čak najavljuje i otvaranje pitanja postojanja NATO saveza, te tko više daje, a tko dobiva u tom vojno-političkom bloku.
U svakom slučaju je Donald Trump nepoznanica i sve dok eventualno ne uđe u Bijelu kuću, možda nećemo znati kojim smjerom misli voditi Sjedinjene Države.
Podrška arogantnom, često drskom i sirovom Donaldu Trumpu je među "progresivnim krugovima" prava sablazan, a medijski linč protiv njega često nadilazi njegovu za mnoge neprihvatljivu retoriku.
Alternativa Trumpu je bivša američka državna tajnica Hillary Clinton i radi se na tome da se ujedine demokrati i dio republikanaca da se pod svaku cijenu onemogući njegova pobjeda na predsjedničkim izborima, "jer bi u tom slučaju, po prvi put u povijesti, Amerika dobila fašistoidnog predsjednika koji bi zemlju mogao uvući u Treći svjetski rat". Tako barem tvrde demokrati u Sjedinjenim Državama i većina "progresivnog" zapadnog svijeta.
No, koliko u svemu tome ima istine? Sjetimo se "čovjeka nade", prvog afroameričkog predsjednika Baracka Husseina Obame. Njegova dva mandata su iza sebe ostavila više mrtvih nego George W. Bush. Broj likvidacija bespilotnim letjelicama diljem svijeta se za vrijeme Baracka Obame povećao do neslućenih razmjera. Bush je pokrenuo dva rata, onaj u Afganistanu i kasnije u Iraku, dok je Obama nastavio voditi oba, ali je razorio i Libiju, uništio Ukrajinu, Tunis i Egipat, kojega je u posljednji trenutak spasio general Abdel Fattah Al-Sisi. Barack Obama je bio taj koji je dao blagoslov Saudijcima za agresiju na Jemen, razorio je Siriju i glavni je krivac za transformaciju gotovo poražene iračke Al-Qaede u ISIL, čime je uzrokovao izbjeglički val koji je preplavio Europu. Istu tu Europu je u provedbi geostrateških planova sukobio s Rusijom i pretvorio naš kontinent u nuklearni poligon i metu ruskih projektila. Sada se vratimo na američke predsjedničke izbore krajem 2008. godine, kada je gotovo cijeli svijet pozdravio izbor "čovjeka koji je obećavao mir u svijetu".
Barack Hussein Obama je najveća prijevara u povijesti američkih izbora, jer ne da nije dao doprinos miru u svijetu, nego nakon dva mandata postavljanjem proturaketnog štita u Europi Ameriku ostavlja u sukobljavanju s Rusijom, ali i s Kinom u Južnom kineskom moru, čime je stvorio preduvjete za rata globalnih razmjera. Naravno, Barack Obama je ionako bio samo marioneta i odabran je da predstavlja Ameriku kako bi poboljšao imidž zemlje, što mu je u početku i polazilo za rukom. No, njega nismo poznavali, budući da je prije izbora za američkog predsjednika dužnost senatora države Illinois obnašao tek tri godine. Dakle, potpuno nevažna politička ličnost, namjerno odabrana za provedbu suludih planova stratega američke izuzetnosti i globalne hegemonije. Naravno, sve navedeno ne amnestira zločine Georga W. Busha, nego samo služi kao podsjetnik na studeni 2008. i euforiju nakon pobjede Obame na izborima.
Za Donalda Trumpa se zna da je američki milijarder i poduzetnik području nekretnina, televizijski producent i voditelj. 1964. godine završio Njujoršku vojnu školu (NYMA). Studirao je na isusovačkom Sveučilištu Fordham i Poslovnoj školi Wharton Pensilvanijskog sveučilišta na kojoj je 1968. godine diplomirao ekonomiju. Kakav bi bio svijet s Trumpom u Bijeloj kući, nije poznato, ali ostavimo njegovu bombastičnu predizbornu retoriku po strani, jer političke odluke u zemlji preispituju kako američki Kongres, tako i Vrhovni sud Sjedinjenih Država. Dakle, od svega što je Trump izrekao i obećao da će učiniti, većinu možete odmah zaboraviti i takva retorika mu služi samo kako bi pridobio glasove milijuna Amerikanaca konzervativnog svjetonazora, a koji su proteklih godina pogođeni krizom iz srednje klase i više srednje klase skliznuli u nižu ili čak siromaštvo.
S druge strane imamo Hillary Clinton i nju dobro poznajemo. Kakvu će politiku Hillary Clinton voditi možda najbolje dočarava fotografija sa sahrane bivše prve dame SAD-a Nancy Reagan, na kojoj se bivša američka državna tajnica vidi u srdačnom zagrljaju s Georgeom W. Bushom.
U stvari, to je bio đavolji zagrljaj između dvije opasne političke dinastije u Americi koje su produžena ruka istih centara moći i njihove se politike nikada nisu znatno razlikovale. Na pogrebu Nancy Reagan su Hillary i George W. Bush napokon izašli pred lice javnosti onako kako su godinama djelovali, kao sudionici iste politike u toplom zagrljaju.
U politici se ništa ne događa slučajno, a posebno ne kada se grle dvoje hladnokrvnih ubojica. Podijele na ljevicu i desnicu, demokrate i republikance je dobar igrokaz za lakovjerne i naivne, mase kojima srce zaigra na jeftine slogane stranke ili sjećanja na njena povijesna "dostignuća".
No, iza simbola stranke uvijek postoje ljudi od krvi i mesa s njihovim privatnim interesima. "Svjetovi" Clinton i Bush besprijekorno komuniciraju i žive u simbiozi desetljećima. Obje spomenute političke dinastije su krive za uništenje Bliskog istoka, okrvavljene su zloglasnim lažnim ratovima pokrenutim od strane Busha, a potom nastavljenim pod državnom tajnicom Hillary Clinton.
Hillary Clinton je oduvijek bila opsjednuta idejom likvidacije Gaddafija i Assada i destabilizacijom cijele regije, kao i jačanjem "lažnih neprijatelja" poput "Islamske države".
Čak je i Barack Obama, iako nikada nije bio pretjerano hrabar, imao snage riješiti se destruktivnog bijesa Hillary Clinton, koja je zajedno s Cameronom, Sarkozyem i drugima pokrenula sumanuti i bezumni rat protiv Libije 2011. godine, rat koji se pod krinkom uzvišenih ideala pretvorio u krvoproliće bez presedana.
Bush i Clinton su, za razliku od arogantnog i sirovog Trumpa, vatreni zagovornici zaštite interesa židovske države i zalažu se za nastavak konfrontacije Rusijom, koja je u njihovim očima kriva jer raskrinkala prljavu igru američke administracije koja se godinama vodi uz pomoć islamskog terorizma.
Na toj su strategiji američke administracije radile još od vremena sovjetske intervencije u Afganistanu i uspješno je koristili diljem muslimanskog svijeta. Rusija je sada Washington stjerala u kut i prisiljava ga da se otvoreno izjasni misli li podržavati terorizam ili se zaista boriti protiv ove pošasti.
Krvava mreža islamističkog terora je izgrađena s velikom pažnjom i strpljenjem u Sjedinjenim Američkim Državama, ali ne samo.
Abu Bakr Al-Bagdhadi, samoproglašeni "kalif" terora, namjerno je pušten iz zatvora kako bi na neki način oživio Bin Ladena, koji je bio korisno medijsko čudovište koje je davalo legitimitet "ratovima za slobodu". Na sličan način kao i Al-Bagdhadi je pušten iz zatvora i regrutiran od strane NATO pakta Abdelhaqim Belhadj, libijski "emir", zapovjednik Libijske islamske borbene skupine, kasnije suradnik američkih obavještajaca u slanju boraca i naoružanja preko Turske u Siriju, ali i vladar života i smrti u islamističkoj utvrdi u Tripoliju. Sve su to dostignuća bivše američke državne tajnice, koja je uspješno nastavila provoditi strategiju Busha i ranijih administracija. Naravno, sve na veliku radost naftaša poput Dicka Cheneya i gospodara zloglasnog američkog vojno-industrijskog kompleksa.
Osim sličnosti u "političkom terorizmu", sličnosti između Bushevih i Clintonovih je očigledna i kada govorimo o "financijskom i gospodarskom terorizmu".
Upravo tijekom predsjedanja Billa Clintona je ukinut "Glass-Steagall Act", zakon još iz vremena Roosevelta koji je godinama sprečavao jačanje utjecaja tehnokratskih nacista s Wall Streeta, kojima su nakon toga odriješene ruke i sada mogu činiti što ih je volja.
Iz kojeg god ugla promatrali, dinastije Bush i Clinton izgledaju kao blizanci, koji su do sada hodali "odvojeno" samo kako bu udarali zajedno.
Zbog toga zagrljaj Hillary Clinton i Georga W. Busha na sahrani Nancy Reagan nije puki susret dvoje političara, nego u svakom smislu predstavlja nesporno jedinstvo dvije američke zločinačke političke dinastije. Njihova paklena politika, gdje je teško pronaći znatna razmimoilaženja, kao što je u Ujedinjenim narodima rekao pokojni predsjednik Venezuele Hugo Chavez, smrdi na sumpor i osjeti se kilometrima daleko.
No, Hillary Clinton je uvelike hvaljena izvan Sjedinjenih Država, iako nitko ne zna navesti barem jedan suvisao razlog zbog čega je to tako.
Nakon svega, možda ne bi bilo zgorega čuti što o Hillary Clinton, kao mogućoj predsjednici Sjedinjenih Američkih Država misli analitičar Pepe Escobar, koji tvrdi da je bivša američka državna tajnica nova božica rata.
Pepe Escobar: Hillary Clinton je božica sljedećeg rata
Ako netko sumnja kako će se ako bude izabrana za predsjednicu SAD-a ponašati Hillary Clinton, dovoljno je podsjetiti što je rekla tijekom debate s Bernijem Sandersom prije "bitke za New York".
"Ostat ću u NATO savezu. Ja ću ostati u NATO-u, a mi ćemo i dalje tražiti misije i podržavati druge vrste programa. Nemojte zaboraviti da je NATO bio s našima u Afganistanu. Većina zemalja koje su tamo bile su također izgubile vojnike i civile. NATO je požurio u našu obranu nakon 11. rujna. To znači puno. Istina, moramo razmotriti financijske aspekte, ali imajmo na umu ono što se stvarno događa. Sada, kada Rusija postaje sve agresivnija, sa zastrašujućim akcijama bilo koje vrste prema baltičkim zemljama, a mogli smo vidjeti što je napravila u istočnoj Ukrajini, mi znamo da ona želi promijeniti lice Europe. To nije u našem interesu. Moramo razmišljati o tome koliko bi nas koštalo da ruska agresija nije bila obeshrabrena činjenicom da je NATO tamo, na prvoj liniji, čime je pokazao Rusiji da ne može gurati dalje", rekla je Hillary Clinton.
Vrlo lukavo povukavši vezu između "11. rujna" i "ruske agresije, koja je vjerojatno promijeniti lice Europe", Hillary Clinton je spojila dvije od pet glavnih prijetnji Sjedinjenim Državama, po mišljenju Pentagona, naravno.
Prva je prijetnja Rusija, a zadnja terorizam, dok su ostale tri Kina, Iran i Sjeverna Koreja. Ne treba posebno podsjećati da je Hillary uvijek optuživala Teheran za "terorizam", iako je u jednom intervjuu rekla da Iran treba obuzdati zbog sigurnosti Izraela, a najbolji način da se taj cilj ostvari je "uništiti Siriju".
"Mi i NATO ćemo i dalje tražiti misije" je poruka koju treba razumjeti kao najavu novih ratova. Zanimljivo je da Hillary Clinton nikada nije priznala da su Libija i Sirija bile katastrofa za američku vanjsku politiku.
U stvari, Hillary ide čak i dalje, navodeći kako nije završila s Bliskim istokom i da je spremna nastaviti svoju "misiju" nametanja demokracije svim raspoloživim sredstvima, od bespilotnih letjelica do strategije R2P, odnosno "Responsibility to protect", kojom sebi pripisuje "odgovornost za zaštitu" suverenih naroda i država. U stvari, R2P je običan eufemizam za "humanitarni imperijalizam".
Potpuno je beskorisno što su mnogi narodi Europe šokirani ovim i iskazuju strahopoštovanje prema Hillary Clinton. Uostalom, Europa se mora suočiti s ratnim jastrebom u ženskom obliku, koji je službeno došao priznati, po prvi put tijekom svoje predsjedničke kampanje, da joj je rat uistinu okosnica vanjske politike.
Što se tiče "neophodne nacije", termin na kojeg autorsko pravo polaže njezina mentorica Madeleine Albright, to će biti njezin uobičajen posao i znači potragu za beskonačnim ratovima.
Dakle, dosta s imidžom, kojeg pažljivo njeguju PR stručnjaci, nježne, bezopasne, stare bake. Ovdje imamo Hillary koja pokazuje sve odlike Kissingera koje je tajila unutar sebe.
Hillary je bila ta koja je sa spomenutim Belhadjom unutar američkog konzulata u Benghaziju uspostavila ilegalni koridor kojim je CIA krijumčarila oružje "umjerenim pobunjenicima" u svrhu rušenja vlade u Damasku.
Seymour M. Hersh je bio među prvima koji je otvoreno izjavio "kako Obamina administracija nikada javno nije priznala svoju ulogu u stvaranju onoga što je CIA nazivala "štakorskim putem", tajnim kanalom koji je vodio ravno u Siriju.
"Štakorski put" je dobio zeleno svjetlo početkom 2012. godine, a njime je oružje iz Libije preko Turske isporučivano u Siriju, gdje je većina militanata na kraju prešla na stranu ili je bila povezana s Al-Qaedom.
Sada, zamislite državnu tajnicu Hillary Clinton koja olakšava isporuku protuzračnog oružja, projektile zemlja-zrak SA-7 islamističkim militantima povezanim s Al-Qaedom. To je definitivno nešto što ona želi zaboraviti u svom životopisu, naročito u sred žestoke predsjedničke kampanje.
Hillary već vodi bitku za kredibilitet zbog tajnog služenja privatnom adresom elektroničke pošte u državnim poslovima. Skrivajući se iza svog osobnog križarskog rata kojim se želi izboriti za privatnost podataka američkog State Departmenta, vjerojatno krije ozbiljne prekršaje kao što su uništenje, izmjena ili falsificiranje dokumenata, korištenje u vlastite svrhe vlasništvo State Departmenta, kao i prikupljanje, prenošenje ili gubitak podataka koji se odnose na obranu. Cijela nacija želi znati hoće li državna odvjetnica Loretta Lynch nastaviti progon bivše državne tajnice i podignuti optužnicu, budući da je FBI zaključio da je Hillary Clinton počinila zločin rukovanjem tajnih podataka sa svoje osobnom adresom elektroničke pošte, prenosi Heat Street, što bi imalo velike političke implikacije za njenu kampanju.
Kao da sve navedeno nije dovoljno, bivši šef CIA-e Robert Gates u dobroj vjeri poziva na "zdrav razum" Hillary i spominje njenu manjkavu istragu i nedostatnu analizu podataka u katastrofi u Libiji, čime je gotovo izjavio da je Hillary Clinton "tempirana bomba".
Gates otkriva da je u State Departmentu javna tajna da je Hillary bila potpuno usredotočena na promjenu režima u Libiji.
"Predsjednik mi je rekao da mu je to bila jedna od najtežih odluka koju je ikada morao donijeti i siguran sam da ne bi donio takvu odluku da je nije podržavala državna tajnica Clinton", rekao je Gates i prisjetio se pitanja Obame: "Zar mogu privesti kraju dva rata u kojima smo već uključeni, ako prije toga pokrenem treći?"
Gates je dodao da pukovnik Gaddafi "nije predstavljao nikakvu opasnost za Ameriku".
"On je bio prijetnja svome narodu i to je sve", rekao je Robert Gates.
Dakle, Hillary Clinton je glavni arhitekt "slobodne Libije", koja je danas leglo terorizma, što je još jedan detalj kojeg u jeku žestoke predsjedničke kampanje treba naglasiti u njenom životopisu.
Gatesove izjave su na neki način već procurile u ožujku 2011. godine, kada je održan poznati noćni sastanak u Parizu između Hillary i libijskih "pobunjenika" na čelu s Mahmoudom Jibrilom.
"Školovan u Sjedinjenim Državama, Jibril je nadmudrio Hillary govoreći sve prave stvari i kako treba poduprijeti demokraciju, uključiti se u stvaranje libijskih institucija, izražavajući nadu da će to biti moguće učiniti", rekao je kasnije Philip H. Gordon, jedan od pomoćnika Hillary Clinton.
"Rekli su nam ono što smo htjeli čuti i htjeli su da im vjerujemo", dodao je Philip H. Gordon.
Hillary Odmah je bila uvjerena da će sve teći u najboljem redu i da sve mora biti učinjeno u skladu s američkim uobičajenim scenarijem. Upregnula je tajne službe, kojima je dala ulogu odlučujućeg katalizatora za smjenu režima u Libiji, što je točnija verzija od nestvarne francuske priče da je "mali Napoleon", Nicolas Sarkozy, preuzeo vodstvo nad operacijom i to u društvu sveprisutnog patetičnog filozofa u bijeloj košulji Bernarda-Henrija Lévya.
Prema tome, Libija je postala rat Hillary Clinton, baš kao što je u Iraku u 2003. godini bio je rat neokonzervativnog režima Dicka Cheneya. Obama, kao predsjednik, samo provodi plan svoje državne tajnice, koja je ušla u Libiju bez ikakvog "Plana B", odnosno, bez plana aktivnosti koje treba poduzeti nakon toga i bez ikakvog strateškog cilja dugoročne vanjske politike. Ipak, nitko u Europi ne treba ni očekivati da će božica rata objašnjavati nekome svoje strateške ciljeve, ostvarivali se oni korištenjem bespilotnih letjelica, subverzija, sankcija, beskrajnim bombardiranjima ili osloboditeljskom strategijom R2P. Europljani, naivni i pokorni, kao i uvijek, biti će dio svih tih "misija" i kada ona postane predsjednica, ne bez argumenata zaključuje Pepe Escobar.
Što nakon svega reći, pogotovo kada je Donald Trump kao kandidat Republikanske stranke prikupio je potreban broj delegata da bi i službeno postao kandidat za američkog predsjednika. Trump se u anketama približio ili je premašio dokazanu zločinku Hillary Clinton, čak i ako ćemo se držati najmanjeg krimena i zaključka istrage koju je proveo FBI "da se ogriješila o američke savezne zakone u aferi s adresom elektroničke pošte".
Pođimo od temeljne pretpostavke da se Donaldu Trumpu ne može pripisati nijedna intervencija, ratni zločin, agresija ili destabilizacija suverene zemlje, čime bi već trebao biti u prednosti u očima Amerikanaca i cijelog svijeta. No, jednako bezgrešan je prije ulaska u Bijelu kuću bio i Barack Hussein Obama. Dakle, to ne mora značiti ništa, ali postoji li ijedan razuman razlog da Trump dobije podršku svjetske javnosti, obzirom na svoje neumjesne ispade.
Pođimo od izjave da je za Hillary Clinton najveći neprijatelj Rusija, na zadnjem mjestu je terorizam, a u sredini su Kina, Iran i Sjeverna Koreja. Sama činjenica da ona namjerava "nametati demokraciju u svijetu svim raspoloživim sredstvima" ulijeva strah u kosti. U tom bi slučaju Donald Trump zaista bio bolji izbor od ratoborne i neuračunljive Hillary Clinton.
Zašto bi Donald Trump bio bolji predsjednik od Hillary Clinton?
Donald Trump je sada po broju glasova siguran kandidat Republikanske stranke na predsjedničkim izborima u Sjedinjenim Američkim Državama. To je šok za Ameriku, jer je još prije 10 godina bilo teško zamisliti da bi kandidat izvan sustava, kao što je Trump, mogao dogurati tako daleko u utrci za predsjedničku nominaciju.
Prisjetimo se nedavnih američkih predsjednika. Barack Obama, George W. Bush, Bill Clinton, još jedan George Bush, Ronald Reagan..., sve su to profesionalni političari, a ne milijarderi i biznismeni.
Za ovo se stoljeće ne može reći, ali je tijekom XX stoljeća svaki predsjednik Sjedinjenih Država imalo iskustvo političkog djelovanja ili je bio dio javne službe.
U tom kontekstu, Donald Trump je očigledno crna ovca. On nije bio ni guverner, ni kongresmen, niti sudac, niti ministar, nikada nije radio za vladu i samo je vodio poslovne projekte.
Činjenica da je Donald Trump je gotovo osvojio predizbore i treba postati republikanski kandidat dokazuje da je Amerika ušla u razdoblje nemira i razdora.
Možda bi se mogla napraviti blaga usporedba s Ukrajinom, gdje su nakon udara 2014. godine vlast masovno uzurpirali oligarsi koji su ranije nisu obavljali nikakve državne poslove. Nešto slično sada promatramo u SAD-u.
Zašto je Donald Trump postalo toliko popularan?
Iako je riječ o predizbornoj retorici, on je uspio uvjeriti birače da će provesti dugo očekivane reforme.
Još prije nekoliko mjeseci se vjerovalo da je Donald Trump marginalac za koga će glasati isključivo "bijelo smeće" i općenito "talog društva". U pristojnom društvu je bilo nemoguće zamisliti ljubitelje Trumpa. Mediji su uvelike pisali kako "nema ni snage, ni glasa, ni umijeća da vodi bilo kakav ozbiljniji državnički posao".
Kasnije je postalo jasno da čak i najnapredniji i dobro obrazovani Amerikanci imaju dobar razlog da izaberu Trumpa, ma koliko se on ne sviđao američkoj i europskoj salonskoj "eliti".
Trump je obećao da će spriječiti pristup imigrantima u SAD, upravo ono što danas čini civilizirana Europa, koja je prvo prstom upirala u mađarskog premijera Viktora Orbana, potom i sama podigla ograde od bodljikave žice, te na kraju klekla pred luđakom s Bospora, turskim predsjednikom Erdoganom, kojem je obećala bezvizni režim i najmanje 6 milijardi eura, samo da zadrži izbjeglice u Turskoj.
Međutim, Donald Trump je kvalificiranim radnicima obećao da će uvesti uvozne carine na automobile, čime misli revitalizirati posrnulu američku automobilsku industrija. Profesorima je obećao da će provesti dugo odgađane reforme, bez američkom obrazovnom sustavu prijeti urušavanje.
Što obećava Hillary Clinton? Osim ratnih bubnjeva, njeni su argumenti borba protiv globalnog zatopljenja i zaštita prava seksualnih manjina, istih onih manjina za koje je ranije govorila "kako im je neki oblik partnerstva više nego dovoljan ustupak".
Nove vojne kampanje u dalekim zemljama, čija imena prosječan Amerikanac ne zna ni izgovoriti, tema je rasprava s profesionalnim političarima, ali su i one na vidiku. Dakle, Hillary Clinton nema ozbiljan program kojim bi riješila unutarnje probleme u Americi.
Istovremeno se američka kriza snažno odražava na prihode običnih Amerikanaca. Prihodi se smanjuju, teret kredita ih sve više pritišće. Bogati i dalje postaju još bogatiji, dok politika služi kao zakonodavni servis moćnih klanova.
Pravo bogatstvo je 90% Amerikanaca doživjelo na početku 1970. godine, što je nekako trajalo do 2007., kada prihodi naglo počinju padati i taj trend traje sve do danas, što potvrđuju brojke koje je objavio Aftershock.
Jednostavno rečeno, Amerikanci ne glasaju za Donalda Trumpa iz ljubavi prema njegovim milijardama, nego vjeruju da će on pokrenuti reforme i izvući SAD iz slijepe ulice u koju su je ugurale sve prethodne administracije.
Može li Donald Trump pobijediti demokrate?
S velikom vjerojatnošću, da, može. Osim toga, već je dokazao da je spreman na kompromis po bilo kojem pitanju, te da je, iako nije profesionalni političar, spreman za novi početak o odnosima sa svima, bez obzira na njihov identitet i dosadašnju politiku. Zbog ovog će se stava mediji tijekom kampanje na Trumpa obrušiti svom žestinom.
Sam po sebi, Trump nije tipičan kandidat, a da je u Sjedinjenim Državama sve u redu, njegove šanse za pobjedu bi bile ravne nuli. No, sada su njegove šanse biše nego očite i čini se da on ima razumniju strategiju od one koju prikazuju mediji.
Osim toga, Hillary Clinton iza sebe vuče repove poput "Benghazigatea", dok se za Trumpa nije mogla pronaći ni najmanja optužba, a pogotovo ne toliko teška kakvima terete bivšu državnu tajnicu. Da je medijima pošlo za rukom inkriminirati Trumpa za bilo što, Hillary Clinton bi imala prednost u koju ne bi trebala sumnjati.
U procjenama posljedica izbora oba kandidata su mnogi mišljenja da je za Ameriku Trump ipak bolji izbor.
Ako Donald Trump pobjedi, vjerojatno će se vidjeti vidjeti oštrije reforme, neka vrsta antikriznog scenarija koji podrazumijeva oštre čistke u gospodarstvu. Može li senilno američko gospodarstvo preživjeti bez "šok terapije"? Teško, ali Trump kao predsjednik ima ovlasti da pokrene odlučnu akciju.
Ako, pak, Hillary Clinton pobijedi, američko gospodarstvo sigurno čekaju teški dani i samo sreća Amerikance može spasiti od kolapsa. Još tužnije je što Hillary Clinton na tako ležeran način govori kako će intervenirati diljem svijeta i može uvući Sjedinjene Države u rat s Rusijom ili Kinom. Budući da su sve tri zemlje imaju značajne zalihe nuklearnog oružja, posljedice ovog sumanutog čina ne treba posebno pojašnjavati.
Dakle, interesi Amerikanaca su danas takvi da trebaju predsjednika koji će se fokusirati na unutarnje probleme, a ne da SAD troše energiju na raspirivanje sukoba diljem planeta. S druge strane, Donald Trump je izjavio da on ne misli oslabiti američku vojsku, ali da njena uloga prije svega treba biti čuvanje teritorijalnog integriteta Sjedinjenih Država, i to unutar američkih granica, a ne tisućama kilometara daleko od američkog teritorija. U ovoj izjavi mu nitko ništa ne može zamjeriti i ako zaista misli ojačati američku vojsku do te mjere da s gotovo stopostotnom sigurnošću Amerikancima može jamčiti miran život i prosperitet, diljem svijeta bi se svi trebali nadati da će Donald Trump pobijediti na izborima u studenom.
Iskreno, bilo je nekih ratobornih izjava i Trump je izjavio da bi obarao ruske zrakoplove, ali je ova izjava izvađena iz konteksta. Donald Trump je prema preletima ruskih zrakoplova nad američkim brodovima u Baltiku zauzeo sasvim pragmatičan stav, čak i uz određenu dozu agresije, kojim je pokazao da je ozbiljan predsjednički kandidat.
Naime, u intervjuu za Radio Indiana se Trump požalio na neodlučnost predsjednika Baracka Obame, ali ne zbog toga što nije dao zapovijed kao turski predsjednik Erdogan da se ruski zrakoplovi obaraju čim se pojave na vidiku, nego zato što nije nazvao Putina i zatražio da se to više ne ponovi.
Donald Trump je rekao "kako, umjesto takvog državničkog poteza, Obama radnije igra golf".
Prema Trumpu, ovakvi zrakoplovni incidenti ne mogu ostati bez odgovora, ali se prije svega mora početi s diplomacijom.
"Ako ne uspije diplomacija, a onda u nekom trenutku vam se pojavi budala gore, morate otvoriti vatru. Inače je to sramota. To je potpuni nedostatak poštovanja prema našoj zemlji, potpuni nedostatak poštovanja prema Obami, kojeg, kao što znate, oni ne poštuju", rekao je Donald Trump.
Kao što se može vidjeti, ovdje se ne govori o obaranju zrakoplova zbog puke demonstracije sile i dokaza američke izuzetnosti, nego se govori o tome da se zrakoplovi ne obaraju bez upozorenja i da se, u ovom konkretnom slučaju, trebao nazvati Vladimir Putin i razgovarati s ruskim predsjednikom o problemu.
Nije isključeno da Trump ipak postane predsjednik, a sudeći prema njegovim dosadašnjim izjavama bi se možda složio da se udalji američka ratna mašinerija iz kritičnih područja, prije svega na istočnim granicama Europe i u Južnom kineskom moru, čime bi uvelike utjecao na sprečavanje nepotrebnih političkih tenzija između svjetskih velesila.
Konačno, rat i utrka u naoružanju možda i jest unosan posao, ali samo za jednu industriju, onu vojnu, dok s druge strane ova politika iscrpljuje sve ostale resurse, a upitno je mogu li si Sjedinjene Države u ovom trenutku dozvoliti takav luksuz. Čini se da ne mogu, a Hillary Clinton rješenje još uvijek vidi u davno razbijenom snu o globalnoj hegemoniji "američkog carstva", umjesto da oko sebe okupi tim stručnjaka koji će se okrenuti rješavanju unutarnjih problema u zemlji. Ako ne napravi ovaj zaokret, a gotovo sigurno neće, Trump je svakako bolji izbor i za svijet i za Amerikance, ma što o arogantnom i sirovom milijarderu pisali "progresivni" ili neokonzervativni novinari, kolumnisti, politolozi i stručnjaci, koji su, kada je Trump u pitanu, na istoj strani barikade.
FOTO - Srdačni zagrljaj dvije američke zločinačke političke dinastije na sahrani bivše prve dame SAD-a Nancy Reagan koji dočarava kontinuitet vanjske politike Washingotna proteklih nekoliko desetljeća:
VIDEO: 13 minuta laži Hillary Clinton koji je može koštati puno glasova
Hillary Clinton: "Islamsku državu su stvorili Assad, Putin i Iran!"
Suludi planovi Hillary Clinton otkrivaju pravo lice pseudoljevice
Hillary Clinton - Ključna ostvarenja i ciljevi njene destruktivne i opasne vanjske politike
Hillary Clinton je suodgovorna za genocid nad crncima u Libiji u vrijeme i poslije revolucije
Klub Bilderberg je odlučio: "Donald Trump ne smije pobijediti na izborima!"
Hillary Clinton: "Ne namjeravam objaviti rat Islamskoj državi!"
Pohod na Bijelu kuću nove Hillary Clinton i makeover koji podsjeća na Sliku Doriana Graya
Velikom pljačkom Haitija klan Hillary i Billa Clintona zasjenio fikciju F.F.Coppole o sicilijankom "kumu"
AMSI
