Naš slavni skladatelj za Jutarnji: 'Zašto ne vole Židove i zbog čega predsjednici nisam dao dopuštenje da koristi moju pjesmu'

Kabiljo je skladatelj. I sportaš. Rođen je 1935., ušao u 81. godinu života. Na fotografijama izgleda isto kao i prije 40 godina. Ima posebne gene. Sefard je. Govori hrvatski, engleski, talijanski, francuski, njemački i ladino. Glazbu je počeo skladati s devet godina. Prvi dječački bend osnovao je sa 16 godina. Punih 65 godina je muzičar, iako je diplomirao arhitekturu. Sin Ilan bio je pjevač, sada je izvrstan producent, u Beču. Kći Danijela bila je na visokoj dužnosti u UN-u pa u Interpolu, a sada se uspješno bavi “human resource managementom”. Djed Alfons, zvan Alfi, ima četiri unuke, dvije od Danijele, dvije od Ilana. Maestro živi u Zagrebu u kući koja ima dva ulaza, iz dvije ulice. Usred malešne, notama i glazbenim vrpcama pretrpane radne sobice ima ogroman glasovir, flautu, udaraljke i metronom. Sklada svaki dan, tenis igra tri puta tjedno, jednom sedmično pliva u bazenu u Čatežu. Zaljubljen je u Zagreb i u Istru. Komponirao je slavni mjuzikl “Jalta, Jalta” i još tisuću melodija. Majstor mjuzikla. Čarobnjak ugodnog zvuka. Ima jedan tajni tik...

- Kaj me gledate?

Izvrsno izgledate...

- Svaki dan gimnasticiram. I - optimist sam.

Dižete utege?

- Ne. Rastežem sebe i nekakvu sajlu. Radim čučnjeve. Igram tenis. Plivam leđno.

Najbolji ste tenisač među glazbenicima?

- Nisam. Miro Ungar je malo bolji od mene. I malo mlađi.

Vi, Židovi, ste talentirani. Zašto vas neki ne vole?

- Upravo zato što smo talentirani. I marljivi. I uspješni.

I mama i tata su Židovi?

- Da. Sefardi, španjolski Židovi.

Kako se izvorno piše Kabiljo? Cabillo?

- Možda, ali mi oduvijek pišemo Kabiljo. Mi tu živimo od 16. stoljeća. Prvo smo bili u Sarajevu. Znate, Sefardi i Aškenazi su dva različita svijeta. Sefardi su vjerojatno bili rimski robovi koji su preko sjeverne Afrike dospjeli u Španjolsku i tamo živjeli stoljećima. Kraljica Izabela i njen muž Ferdinand su ih krajem 15. stoljeća protjerali iz Španjolske, zajedno s muslimanima. Bilo je to u doba velike moći inkvizicije. Turski sultan Bajazit poslao je svoje brodove u Španjolsku pa preveo muslimane i Židove u Tursku, da ih spasi. Mnogo Sefarda je tako stiglo i u Bosnu.

Muslimani su tada spasili Židove?

- Točno je tako bilo. Sultan je trebao te poznato vrijedne obrtnike i sjajne liječnike.

Ima li i danas Sefarda u Bosni i Hercegovini?

- Minimalno. A bilo ih je u Sarajevu više od 20.000. Pobijeni su mnogi. Najviše u Drugom svjetskom ratu. Židovi su bili suviše sposobni i uspješni. To je glavni razlog. Gotovo cijela njemačka znanost je bila - židovska. Također pobijena. Ili su emigrirali u Ameriku. Tada nastaje procvat američke znanosti. Većina svih dosadašnjih nobelovaca potječe iz židovskog naroda.

Kao dječak išli ste u, danas nepostojeću, zagrebačku Sinagogu u Praškoj?

- Jesam naravno. Sjećam se kantora, fenomenalno je pjevao. To je moj prvi susret s glazbom. To je, možda, odredilo moj životni put.

Fali vam sinagoga, danas?

- Ne znam. Za vjernike postoji lijepi mali hram u Židovskoj općini u Zagrebu. Ali vjernika Židova je tu danas jako malo.

Vi ste Hrvat?

- Ja sam Židov, a domovina mi je Hrvatska. Ja sam dokazao ljubav prema Hrvatskoj. Moja pjesma ‘Tvoja zemlja’ to svjedoči. Vice Vukov ju je pjevao. Pa su onda zabranili i Vicu i moju pjesmu.

Zašto postoje dvije zajednice Židova u Hrvatskoj?

- To je jedna mala katastrofa.

Ima vas tek dvije tisuće, tu.

- Manje. Oko tisuću. Ne znam zašto imamo dvije općine. Ne bavim se time. Ne želim.

Kako ste živjeli u vrijeme Drugog svjetskog rata?

- Kako? U strahu. Pa, znate da su tada zatvarali, deportirali i ubijali Židove. I ne samo Židove. Imali smo sreću, moram reći. Moj tata je bio građevinar. Gradio je kuće po Zagrebu koje je projektirao Planić. Tata je imao kancelariju u Ilici 36, u zgradi u kojoj je nekada živio Vatroslav Lisinski, također Židov, Ignac Fuchs se zvao, zapravo. Preko puta tatinog ureda bilo je jedno hrvatsko udruženje. 1940. su zatvorili predsjednika te udruge. Tata je bio dobar s njim i slao mu pakete u zatvor. 1942 je baš taj čovjek, Vilko Pečnikar se zvao, postao šef ustaške policije. Zahvaljujući njemu smo moja mama, moja teta, njena sestra i ja izašli iz zatvora. Mene su strpali u zatvor kad sam imao šest i pol godina. Zaprli su me u jedan mali sobičak u Savskoj cesti, tamo gdje je poslije bio ‘Slovenijales’. Dobro se sjećam jedne prelijepe mlade žene u toj sobici. Rano ujutro su ju odveli, navečer se vratila sva krvava i plava od udaraca. Nije bila Židovka, bila je Hrvatica. Ne mogu zaboraviti tu djevojku... mislim na nju 75 godina. Nisam je nikada poslije vidio... Pečnikar me izvukao iz zatvora. I moju mamu. Eto kako smo živjeli. I, preživjeli. Ne želim više pričati o tom vremenu. Ja živim danas, mislim samo na sutra, a ne na jučer. Pitali ste me kako sam živio pa sam vam rekao...

Diplomirali ste arhitekturu. To je bila zabuna?

- Nije. Studirao sam, polako, osam godina... Imponirali su mi tatini kolege, arhitekti. Zaista sam htio biti arhitekt. A želio sam studirati i filmsku režiju. Međutim, praktički sam s glazbom živio od moje pete godine... To je bilo presudno, očito. Nisam sagradio nijednu zgradu. Projektirao sam jednu bolnicu, za vrijeme studija. Ali - skladao sam jako puno uznosite glazbe. To je, valjda, kozmička svrha mog života. Glazba je bila moja utjeha u godinama terora koji sam i osobno osjetio. Samo su dvije zagrebačke židovske obitelji, igrom slučaja i okolnosti, ostale žive i zdrave nakon Svjetskog rata. Kabiljo i Deutsch. Moram reći da nas je spašavala i Crkva, katolička. Prelat Pindulić, rodom iz Omišlja, i sam nadbiskup Stepinac. Kad su uhapsili moju baku i tetu, mama i ja smo otišli kod Stepinca...

Kako je bilo prezime vaše mame?

- Semo. Sefardsko prezime. Rođena je u Bosanskom Brodu, u Prvom svjetskom ratu. Njen tata, moj djed, rođen je u mjestu Ruse u Bugarskoj, gdje se rodio i nobelovac Elias Canetti. Naš prijatelj David Levi bio je njegov znanac i... jednog dana nam je Levi doveo, doma u Zagrebu, na ručak - Eliasa Canettija. Upoznao sam ga 50-ih godina i razgovarao s njim. Impresionirao me, 30 godina prije nego što je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Na kojem jeziku ste govorili?

- Svi, Canetti, mama, tata. Levi i ja - govorili smo ladino. Ladino je starošpanjolski jezik, judejski-španjolski koji se i danas govori u sjevernoj Italiji, u New Mexicu, u Pskovu u Rusiji, u Izraelu, u Turskoj, Francuskoj te Bosni i Hercegovini kao jezik sefardskih Židova. Postoji i književnost na jeziku ladino. U Bosni se pisalo knjige na ladinu.

Znate danas govoriti ladino?

- Naravno. Ima predivnih sefardskih pjesama na ladinu. Uopće, najjači današnji kompozitori i interpreti zabavne glazbe su, većinom, Židovi. Jako smo posvećeni glazbi.

Pjevate dobro? Jeste li pjevali pred publikom?

- Jesam. Na jednom studentskom festivalu. A puno sam pjevao i kao prateći glas s Arsenom, Melosima, Sanjom Doležal... Kad svoje pjesme nekom prezentiram, osobito u inozemstvu, ja ih sam otpjevam. U Parizu mi je čak ponuđeno da snimim ploču. Odbio sam jer me nije zanimao ‘crveni tepih’. Kompozitor sam.

Svirali jeste... na koncertima...

- Ooo, da, Puno. Jedanput sam svirao kad je Tito bio u Esplanadi. Bila su tri orkestra u tri dvorane. Tito je posjetio dvije od njih.

Vašu ne?

- Nije. Da je došao u našu dvoranu, ne bi se maknuo od nas. Pjevala je Beti Jurković, fenomenalno šarmantna i duhovita pjevajuća gospođa. Bio je to veliki propust druga Tita... haaaahaahaa...

Što je s ‘Jaltom’? Zašto taj vaš znameniti mjuzikl više ne izvode?

- Pojma nemam. ‘Jalta, Jalta’ je doživjela ogroman uspjeh. Isto tako i moji mjuzikli ‘Tko pjeva, zlo ne misli’, ‘Kralj je gol’, ‘Car Franjo Josip u Zagrebu’... Svi su igrani po više od sto puta. Ni njih više nema na pozornicama. Očito, intendante i ravnatelje kazališta ne zanimaju mjuzikli. Ali - publiku zanimaju. Unatoč svim mojim sposobnostima, pristojnim razgovorima i piću s intendantima - ne uspijevam mjuzikle vratiti na kazališnu scenu.

Napisali ste prije nekoliko godina komičnu operu ‘Casanova u Istri’...

- Skladao sam ju posebno za našeg velikog opernog basbaritona profesora Giorgia Suriana. Imali smo praizvedbu u riječkom HNK, prije šest i pol godina. Sada nastojim dogovoriti s gospođom intendanticom Dubravkom Vrgoč izvedbu u zagrebačkom HNK. Imamo, uz Suriana, još dva krasna pjevača za ulogu Casanove: Ivicu Čikeša i najboljeg Surianovog učenika, mladog Leona Košavića. Radi se o doživljajima Giacoma Casanove koji je, zaista, posjetio Poreč i Vrsar 1776. godine, dakle prije 240 godina. Imao je tada 51 godinu. Libreto smo napisali Drago Orlić i ja, a redatelj je bio Krešimir Dolenčić. Kad ćemo vidjeti Casanovu u Zagrebu ovisi o odluci gospođe Vrgoč i maestra Bareze.

Naša popularna glazba, šlageri, hitovi pišu se po nekom receptu, po šabloni?

- Manje-više, zaista se to šabloniziralo. I, što je loše, kopira se neusporedivo više nego što se to radilo nekada. Sve je, sada, dostupno na internetu, na YouTubeu. Produkcija je jednostavna i ogromna. Ali, gubi se tradicionalni melos, dalmatinski, međimurski... Jedino Istra čuva svoju narodnu baštinu glazbe. Tamara Obrovac, Bruno Krajcar su izvanredni. Zadnji Zagrebački festival bio je vrlo profesionalan. Jako dobar. Ipak, nedostaje velikih pjevačica i pjevača koji imaju urođenu karizmu. S tim se rađa... Danas svi pjevaju, što je dobro, a istovremeno i loše. Izvrsno pjevanje, pa i ono zabavno, ozbiljan je posao. Trebamo zvijezde, vrhunske u svakom pogledu. To se postiže učenjem, vježbanjem, kreativnošću, a talent i karizma pomažu uspjehu. I još nešto: potrebno je imati izvanrednog menadžera. Ni Beatlesi ne bi uspjeli da nisu imali genijalnog menadžera. Briana Epsteina.

Imamo li mi menadžere i agente u glazbi?

- Imamo, ali ne tako iskusne i profesionalne. Ni tako iskrene. U Hollywoodu ima više od 10.000 kompozitora koji se nude filmskim kućama i ekipama... Mnogi od njih još uvijek rade kao konobari... Konkurencija je bitno pomagalo za postizanje rezultata.

Tko vam piše libreta za mjuzikle, tekstove za šansone i zabavne melodije?

- Nezaboravni i veliki Milan Grgić mi je pisao mjuzikle, zatim i Drago Britvić... Arsen Dedić mi je napisao puno tekstova za pjesme. Pa Mišo Doležal, Željko Sabol. Veliki dio sam i sam pisao. Ivica Krajač mi je nadahnuto napravio sjajne tekstove zabavnih melodija koje sam skladao. To su bili hitovi. Imam nedovršeni mjuzikl o Majci Terezi. Ona osobno mi je dala prava to ostvariti...

Zaradili ste mnogo svojim skladbama, mjuziklima, filmskom glazbom?

- Ne bih rekao mnogo. Mogu pristojno živjeti. Znate, ja zaista puno radim. Imam snage.

Što je po zanimanju vaša supruga?

- Diplomirala je klavir na Muzičkoj akademiji, kod profesora Jurice Muraija. Bila je profesorica klavira.

I ona komponira?

- Ne. Zanimljivo je što su neki zlobnici pričali kad sam počinjao skladati i postizati uspjehe. Govorili su: njemu to mama komponira, jer - mama je izvrsno svirala klavir. Kad sam se vjenčao pričali su: Alfiju to komponira žena. Jer i supruga mi izvrsno svira klavir. Kad je moj sin počeo komponirati, proturili su informaciju: blago Kabilju, njegov sin mu to sve sklada. Jal...

A tko ustvari komponira?

- Haaahaaahaaa... Dobro pitanje.

Radite sjajne glazbene aranžmane za orkestre i bendove...

- ‘Tiho plove moje čežnje’ je fenomenalna kompozicija Nenada Grčevića. Ja sam napravio aranžman. To je i danas hit. Jednog dana mi dođe Grčević, stanovali smo blizu, i veli: slušao sam vaše kompozicije, vi ste moj nasljednik. To je bio velik, jako velik kompliment, jer Grčević je bio genijalan kompozitor. No vratio se u svoju medicinu, bio profesor neuropatologije i postao akademik. Da je htio, mogao je postati svjetska zvijezda.

Kako je završio vaš spor nastao u izbornoj kampanji predsjednice gospođe Grabar-Kitarović?

- Pa, nije bilo nikakvog spora. U Varaždinu je bila, potkraj 2014. priredba predizborne kampanje. Orkestar je odsvirao ‘Neka cijeli svijet...’, moju pjesmu, finale mjuzikla ‘Jalta, Jalta’, i to u aranžmanu iz predstave. A da nitko nije zatražio dozvolu. To nije u skladu s propisima i autorskim pravima. Treba tražiti i dobiti dozvolu.

Radilo se o novcu?

- Ne, pa nije to neka velika lova koja se mogla platiti. Ne. Ja sam bio protiv toga da se ta pjesma koristi u političke svrhe. I drugi su mi, davno ranije, tražili da baš tu pjesmu sviraju u kampanji, jer to jest svojevrsna Grgićeva i moja himna. Nudili su mi novac. Odbio sam. To je sve. Gospođa predsjednica me, nakon pobjede, pozvala na svečani prijem. Ja sam, naravno, došao na prijem. Sve je bilo u redu. Nije bilo spora niti sam tražio da mi plate. Đani Stipaničev tu pjesmu pjeva svagdje, ali ne na političkim skupovima. Inače, ja sam jako dobar s predsjedničinim susjedom s Grobničkog polja, odakle je obitelj Grabar. Nađemo se svakog ljeta u Poreču.

U Poreč idete? Ja sam jedno vrijeme mislio da ste Istranin?

- Nisam rodom. Ali, ja sam, ustvari, veliki Istranin. Zaljubljen sam u Istru. Istra je najljepši poluotok na svijetu. Ljudi su tamo dobri i jako radini. Istra ima fenomenalnu kuhinju i odlična vina. I klimu... Sve ima.

Čujem, imate koncert vaše komorne glazbe u novoj Muzičkoj akademiji, uskoro?

- Imam. U četvrtak. Za pet dana, 10. ožujka.

Pročitao sam da ste dobar kuhar...

- Ma, nisam. Ne znam uopće kuhati. Ali strašno volim fino jesti. I znam procijeniti koje je vino jako dobro.

Godine prolaze jako brzo?

- Meni sve ide jako brzo. Prebrzo.

Imate jedan tik... znate to?

- Znam. Žmirkam očima povremeno. To žmiganje imam odavno. Možda je to od straha koji sam doživljavao kao dijete...

Nema više straha...

- Nadam se.

jutarnji