Uvažavajući prijedloge vijeća koje je (p)ostavio Zlatko Hasanbegović, ministrica kulture u posljednjem krugu otkupa knjiga za narodne biblioteke nastavlja provoditi staru politiku novim financijskim sredstvima
Ako je retorika Nine Obuljen Koržinek donijela dobrodošao ideološki zaokret Ministarstvu kulture, njena se politika za sada svodi na nastavak starih praksi novim sredstvima. A sredstva su, jasno, financijska: u trećem ovogodišnjem krugu otkupa knjiga domaćih izdavača za fondove narodnih biblioteka, ministrica je – u skladu s prijedlozima stručnog vijeća koje je (p)ostavio Zlatko Hasanbegović – potrošila oko 4,2 milijuna kuna: po prilično visokoj cijeni na kraju smo dobili omanji kulturni skandal. Među otkupljenim naslovima, naime – izvijestili su već i oni mediji koji kulturu prate samo marginalno – nema ‘Pjesama iz Lore 2016.’ Borisa Dežulovića, zbirke ‘Step by step – Stepinac’ Predraga Lucića ni stripa ‘List vode – Atlantida’ Alema Ćurina. Nastavljamo niz: odbijeni su još i prijevod kapitalne trotomne ‘Povijesti seksualnosti’ Michela Foucaulta, ‘O političkom’ Chantal Mouffe, ‘Trpite ono što morate?’ Janisa Varufakisa, ‘Marx nije mrtav’ Damira Pilića, ‘Rasprava o miru i nasilju’ Nerzuka Ćurka, ‘Gazda’ Saše Paparelle, ‘Stranac’ Rade Šerbedžije, ‘Avangarda krležiana’ Predraga Brebanovića, ‘Ne uzimaj me u usta’ Saše Ćirića, ‘Radikalnost ljubavi’ Srećka Horvata, čak četrdesetak strip-albuma… S druge strane, kriterije zadovoljavaju sva četiri toma sabranih komentara Ivana Miklenića iz Glasa Koncila pod naslovom ‘Okovana Hrvatska’, studije i monografije o Domovinskom ratu i hrvatskim banovima, ‘Otajstvo Trojedinoga Boga u slikovnome izričaju’ Marije Pehar i četiristotinjak primjeraka knjiga Ivana Aralice. Činjenica da je Ministarstvo kroz cijelu 2016. za otkup knjiga izdvojilo samo 9 milijuna kuna – čak za četvrtinu manje nego prošle godine – tako se najednom ne doima pretjerano problematičnom. Doduše, bilo bi nepošteno reći da je selekcija bila ideološki posve crno-bijela: više nam se, nekako, čini siva. A takva je i perspektiva: nastavi li ministrica u ime proklamirane stabilizacije institucija uvažavati sugestije povjerenstava i vijeća što ih je – u pohodu na te iste institucije – postavio njen predšasnik, još ćemo neko vrijeme svjedočiti kulturnoj politici lišenoj minimalnog senzibiliteta spram albuma vrhunskih svjetskih stripaša, naslova novije društvene teorije i autora tzv. regionalne književnosti. Svjedočit ćemo dakle politici zakukuljenoj u nacionalni konzervativizam, reduciranoj na mentalni izolacionizam, zaostaloj negdje na prijelazu iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće. Ili, da to kažemo sasvim kratko: Hasanbegović je otišao, živio Zlatko.
A dok strpljivo čekamo da se potezi nove ministrice usklade s njenim obećanjima, po sretnije vijesti iz kulture idemo preko granice. U utorak, 27. decembra, na drugu godišnjicu smrti Tomaža Šalamuna, u Ljubljani će biti otvoren centar posvećen jednom od najvećih slovenskih i (post)jugoslavenskih pjesnika. Njegova udovica, slikarica Metka Krašovec, javnosti ustupa veliku Šalamunovu zbirku knjiga; osim knjižnice, novi će centar ugošćavati predavanja, promocije i tribine, pa zainteresiranije među ovdašnjim ljubitelji(ca)ma poezije drugarski upućujemo u Cankarjevu 5.
Otkako je upitna teza da živimo u ‘postčinjeničnom dobu’ proglašena neupitnom činjenicom, zbunjene zapadne elite pronašle su rješenje za svoje probleme. Brexit, Trumpova pobjeda, uspon populističke desnice: sve se to zbiva zato što društvene mreže propuštaju neprovjerene medijske vijesti, a zatucane su mase dovoljno glupe da takvim vijestima povjeruju. Zvuči jednostavno: hajde da provjerimo. Kao što to, recimo, u pronicljivom eseju ‘The Fallacy of Post-Truth’, objavljenom na portalu Jacobin, čine danski politolozi Rune Møller Stahl i Bue Rübner Hansen, postavljajući elementarno pitanje: a kada je zapravo ‘postčinjenična era’ započela? Prije nekoliko tjedana, kada je Oksfordski rječnik proglasio ‘post-truth’ riječju godine? Ili da se ipak vratimo u prethodnu deceniju, kada je cijeli svijet sasvim ozbiljno raspravljao o tajnim oružjima za masovno uništenje na Bliskom istoku, pa krenuo u katastrofalnu vojnu intervenciju? Zašto ne u devedesete, kada je skandal oko Billa Clintona i Monice Lewinsky inauguriran u centralno političko pitanje Sjedinjenih Država? Možda vrijedi pokušati još ranije: s tajnim ratovima Ronalda Reagana u Srednjoj Americi osamdesetih, s medijski potenciranim lovom na komunističke vještice pedesetih? Priča o ‘postčinjeničnom dobu’, ukratko, ima dosta stranu: nema puno veze s činjenicama. A kada je dijagnoza promašena, ni tretman ne može biti bolji: Facebook, po mnogima glavni krivac za širenje lažnih vijesti, pokrenuo je ovih dana veliku ofanzivu na medijske neistine, oslonivši se pritom isljučivo na dobru volju svojih korisnika i volonterski rad nekolicine suradnika. Ubuduće, svaki prilog koji dovoljan broj ljudi na Facebooku označi kao netočan bit će poslan na provjeru navodno neutralnim novinarskim organizacijama: padne li kod njih na testu, past će i u našem news feedu, pa bi lažne vijesti, žigosane procjenom neovisnih stručnjaka, trebale potonuti duboko u informacijski talog. Jedna od bogatijih medijskih korporacija na svijetu odlučila je dakle problem riješiti tako da pritom ne potroši ni dolar: autsorsajući odgovornost ‘običnim’ korisnicima i neplaćenim novinarima sada nam uzroke problema nudi kao njegovo rješenje. Najprecizniji komentar ove zamisli sastavila je za sada njemačka vlada: uoči parlamentarnih izbora raspisanih za septembar iduće godine spremaju se u parlament uputiti prijedlog zakona prema kojem će Facebook za svaku lažnu vijest koju ne ukloni u roku od 24 sata platiti kaznu od pola milijuna eura.
‘Neprijateljska propaganda’ sklona je, u praksi i teoriji, internetskoj pirateriji: stoga smo na ovom mjestu revno bilježili havarije svih većih gusarskih sajtova, a njih je u godini na izmaku bilo mnogo. U julu je, podsjetimo se, potonuo golemi KickAss, mjesec kasnije ugasila se popularna tražilica Torrentz, u septembru Torrenthound, a u novembru muzički tracker What.cd: sada se, napokon, čini da možemo šerati i jednu lijepu vijest. Prvi koji je otišao, naime, prvi se i vraća: najveći dio ekipe koja je održavala KickAss izdržao je miniranje sajta i istragu američke Vlade, skoro pola godina popravljao štetu pa ovih dana napokon ponovno izronio na površinu. Na novoj adresi Katcr.co stvari, doduše, još uvijek zapinju i škripe, učitavanja su spora i stranica se ruši, ali programeri obećavaju da će KickAss uskoro opet izgledati kao u vrijeme kada je bio najposjećeniji torrent servis na svijetu. Usput odbacuju optužbe za kriminal: ‘KickAss Torrents je forum zajednice internetskih korisnika i tražilica torrenta. To je smisao onoga što mi jesmo i radimo, i to se neće promijeniti. Usprkos drukčijim mišljenjima, torrenti nisu ilegalni’, upozoravaju, podsjećajući da službe za sigurnost Sjedinjenih Država još uvijek istražuju pokretače sajta, bez obzira na to što oni nisu američki građani i ne podliježu američkim zakonima.
portalnovosti
Siva perspektiva
Ako je retorika Nine Obuljen Koržinek donijela dobrodošao ideološki zaokret Ministarstvu kulture, njena se politika za sada svodi na nastavak starih praksi novim sredstvima. A sredstva su, jasno, financijska: u trećem ovogodišnjem krugu otkupa knjiga domaćih izdavača za fondove narodnih biblioteka, ministrica je – u skladu s prijedlozima stručnog vijeća koje je (p)ostavio Zlatko Hasanbegović – potrošila oko 4,2 milijuna kuna: po prilično visokoj cijeni na kraju smo dobili omanji kulturni skandal. Među otkupljenim naslovima, naime – izvijestili su već i oni mediji koji kulturu prate samo marginalno – nema ‘Pjesama iz Lore 2016.’ Borisa Dežulovića, zbirke ‘Step by step – Stepinac’ Predraga Lucića ni stripa ‘List vode – Atlantida’ Alema Ćurina. Nastavljamo niz: odbijeni su još i prijevod kapitalne trotomne ‘Povijesti seksualnosti’ Michela Foucaulta, ‘O političkom’ Chantal Mouffe, ‘Trpite ono što morate?’ Janisa Varufakisa, ‘Marx nije mrtav’ Damira Pilića, ‘Rasprava o miru i nasilju’ Nerzuka Ćurka, ‘Gazda’ Saše Paparelle, ‘Stranac’ Rade Šerbedžije, ‘Avangarda krležiana’ Predraga Brebanovića, ‘Ne uzimaj me u usta’ Saše Ćirića, ‘Radikalnost ljubavi’ Srećka Horvata, čak četrdesetak strip-albuma… S druge strane, kriterije zadovoljavaju sva četiri toma sabranih komentara Ivana Miklenića iz Glasa Koncila pod naslovom ‘Okovana Hrvatska’, studije i monografije o Domovinskom ratu i hrvatskim banovima, ‘Otajstvo Trojedinoga Boga u slikovnome izričaju’ Marije Pehar i četiristotinjak primjeraka knjiga Ivana Aralice. Činjenica da je Ministarstvo kroz cijelu 2016. za otkup knjiga izdvojilo samo 9 milijuna kuna – čak za četvrtinu manje nego prošle godine – tako se najednom ne doima pretjerano problematičnom. Doduše, bilo bi nepošteno reći da je selekcija bila ideološki posve crno-bijela: više nam se, nekako, čini siva. A takva je i perspektiva: nastavi li ministrica u ime proklamirane stabilizacije institucija uvažavati sugestije povjerenstava i vijeća što ih je – u pohodu na te iste institucije – postavio njen predšasnik, još ćemo neko vrijeme svjedočiti kulturnoj politici lišenoj minimalnog senzibiliteta spram albuma vrhunskih svjetskih stripaša, naslova novije društvene teorije i autora tzv. regionalne književnosti. Svjedočit ćemo dakle politici zakukuljenoj u nacionalni konzervativizam, reduciranoj na mentalni izolacionizam, zaostaloj negdje na prijelazu iz dvadesetog u devetnaesto stoljeće. Ili, da to kažemo sasvim kratko: Hasanbegović je otišao, živio Zlatko.
Centar Tomaž Šalamun
A dok strpljivo čekamo da se potezi nove ministrice usklade s njenim obećanjima, po sretnije vijesti iz kulture idemo preko granice. U utorak, 27. decembra, na drugu godišnjicu smrti Tomaža Šalamuna, u Ljubljani će biti otvoren centar posvećen jednom od najvećih slovenskih i (post)jugoslavenskih pjesnika. Njegova udovica, slikarica Metka Krašovec, javnosti ustupa veliku Šalamunovu zbirku knjiga; osim knjižnice, novi će centar ugošćavati predavanja, promocije i tribine, pa zainteresiranije među ovdašnjim ljubitelji(ca)ma poezije drugarski upućujemo u Cankarjevu 5.
Činjenično stanje
Otkako je upitna teza da živimo u ‘postčinjeničnom dobu’ proglašena neupitnom činjenicom, zbunjene zapadne elite pronašle su rješenje za svoje probleme. Brexit, Trumpova pobjeda, uspon populističke desnice: sve se to zbiva zato što društvene mreže propuštaju neprovjerene medijske vijesti, a zatucane su mase dovoljno glupe da takvim vijestima povjeruju. Zvuči jednostavno: hajde da provjerimo. Kao što to, recimo, u pronicljivom eseju ‘The Fallacy of Post-Truth’, objavljenom na portalu Jacobin, čine danski politolozi Rune Møller Stahl i Bue Rübner Hansen, postavljajući elementarno pitanje: a kada je zapravo ‘postčinjenična era’ započela? Prije nekoliko tjedana, kada je Oksfordski rječnik proglasio ‘post-truth’ riječju godine? Ili da se ipak vratimo u prethodnu deceniju, kada je cijeli svijet sasvim ozbiljno raspravljao o tajnim oružjima za masovno uništenje na Bliskom istoku, pa krenuo u katastrofalnu vojnu intervenciju? Zašto ne u devedesete, kada je skandal oko Billa Clintona i Monice Lewinsky inauguriran u centralno političko pitanje Sjedinjenih Država? Možda vrijedi pokušati još ranije: s tajnim ratovima Ronalda Reagana u Srednjoj Americi osamdesetih, s medijski potenciranim lovom na komunističke vještice pedesetih? Priča o ‘postčinjeničnom dobu’, ukratko, ima dosta stranu: nema puno veze s činjenicama. A kada je dijagnoza promašena, ni tretman ne može biti bolji: Facebook, po mnogima glavni krivac za širenje lažnih vijesti, pokrenuo je ovih dana veliku ofanzivu na medijske neistine, oslonivši se pritom isljučivo na dobru volju svojih korisnika i volonterski rad nekolicine suradnika. Ubuduće, svaki prilog koji dovoljan broj ljudi na Facebooku označi kao netočan bit će poslan na provjeru navodno neutralnim novinarskim organizacijama: padne li kod njih na testu, past će i u našem news feedu, pa bi lažne vijesti, žigosane procjenom neovisnih stručnjaka, trebale potonuti duboko u informacijski talog. Jedna od bogatijih medijskih korporacija na svijetu odlučila je dakle problem riješiti tako da pritom ne potroši ni dolar: autsorsajući odgovornost ‘običnim’ korisnicima i neplaćenim novinarima sada nam uzroke problema nudi kao njegovo rješenje. Najprecizniji komentar ove zamisli sastavila je za sada njemačka vlada: uoči parlamentarnih izbora raspisanih za septembar iduće godine spremaju se u parlament uputiti prijedlog zakona prema kojem će Facebook za svaku lažnu vijest koju ne ukloni u roku od 24 sata platiti kaznu od pola milijuna eura.
KickAss se vraća
‘Neprijateljska propaganda’ sklona je, u praksi i teoriji, internetskoj pirateriji: stoga smo na ovom mjestu revno bilježili havarije svih većih gusarskih sajtova, a njih je u godini na izmaku bilo mnogo. U julu je, podsjetimo se, potonuo golemi KickAss, mjesec kasnije ugasila se popularna tražilica Torrentz, u septembru Torrenthound, a u novembru muzički tracker What.cd: sada se, napokon, čini da možemo šerati i jednu lijepu vijest. Prvi koji je otišao, naime, prvi se i vraća: najveći dio ekipe koja je održavala KickAss izdržao je miniranje sajta i istragu američke Vlade, skoro pola godina popravljao štetu pa ovih dana napokon ponovno izronio na površinu. Na novoj adresi Katcr.co stvari, doduše, još uvijek zapinju i škripe, učitavanja su spora i stranica se ruši, ali programeri obećavaju da će KickAss uskoro opet izgledati kao u vrijeme kada je bio najposjećeniji torrent servis na svijetu. Usput odbacuju optužbe za kriminal: ‘KickAss Torrents je forum zajednice internetskih korisnika i tražilica torrenta. To je smisao onoga što mi jesmo i radimo, i to se neće promijeniti. Usprkos drukčijim mišljenjima, torrenti nisu ilegalni’, upozoravaju, podsjećajući da službe za sigurnost Sjedinjenih Država još uvijek istražuju pokretače sajta, bez obzira na to što oni nisu američki građani i ne podliježu američkim zakonima.
portalnovosti
