Oh “Carol”, tako prokleto elegantan i neodoljiv film

Jeste li se ikad zaljubili?

U tom slučaju, „Carol“ je film za vas.

„Carol“ je film za sve nas.

„Carol“ je zadivljujuće prekrasan, istinski i iskonski genijalan, u svakom pogledu savršeno savršen film, točka.

Ne znam jesam li ikad gledao film u kojem je tako bolno precizno oslikano i do detalja raščlanjeno ono najbolje i najveličanstvenije što nosimo u svom genetskom kodu: moć da se zaljubimo i zaboravimo na sve što nije ljubav, jer ako nije ljubav – jednostavno nije i neka ni ne bude.

Ne želim više nikad ne gledati „Carol“.

Ljubav je nesebična. Ljubav je toliko velika da se možete zaljubiti u Cate Blanchett i Rooney Mara i ne biti ljubomorni što one vole jedna drugu, a ne vas. Jer samo svjedočenje onome što se događa između njih dvije izdiže i vas, a ljubav, jer to je ljubav je ljubav je ljubav, dijeli se i množi i nikad se ne oduzima. Jer ljubav.

Advent, rane pedesete. Cate s krznenim kaputom (najbolji sporedni glumac ove oscarovske sezone) ulazi u robnu kuću gdje radi Rooney s kapom Djeda Mraza. Obrve, usne, oči… Bum! U realnom vremenu, pred vašim očima, toliko intenzivno da jedva odolijevate ne skrenuti pogled, jer toliko je intimno, vlastito i samo njihovo, a opet mi smo tu, povlašteni samo kupljenom kino ulaznicom i usađenim osjećajima ljubopitljive empatije. Mi ne bismo trebali biti tu, mi ne bismo smjeli biti tu, ali kamera vidi sve i prenosi dalje i poziva nas da dijelimo intimu dvaju najljepših, najkarizmatičnijih, najzaljubljenijih stvorenja koje uopće možete zamisliti.

Carol koja nikad ne zna zašto radi to što radi i Therese koja uvijek kaže „Da“… I nepozvani, nevrijedni, preko svake mjere počašćeni Ja.

Moje srce.

Bum.

Bum.

Bum bum bum bum bum.

Ja sam živ.

Ljubav. Kakav revolucionaran koncept. Kakav točan odgovor. Kakva  droga, kakva religija, kakav film!

A ljubav je zločin. Zamislite se nad time, jer imamo vlast koja jedva čeka da je ponovno kriminalizira. Ljubav je zločin forenzički raščlanjen u romanu „Cijena soli“ Patricije Highsmith koji je prema ingenioznom scenariju Phyllis Nagy maestralno maestrirao maestro Todd Haynes. Počiniteljice se udružuju u zločin za koji je zapriječena kapitalna kazna. Ne smrtna, jer smrt je konačna i herojska; Carol, samo zato što voli, može izgubiti pravo na svaki kontakt sa svojom kćerkom, a nije da u pedesetima ima Google, Facebook i Instagram da je može poskrivečki pratiti kako raste i odrasta.

Carol je okorjela zločinka, recidivistica koja se jednoć upustila u aferu sa svojom najboljom prijateljicom Abby (uvijek zapanjujuća Sarah Paulson) nakon čega se njezin bračni život više nikad nije oporavio. Kad se u njezinu životu pojavi Therese, Carol je već na izlaznim vratima iz braka s Hargeom (odmjereni i dostojanstveni Kyle Chandler), dobrim čovjekom, stupom društva, no ni dobri ljudi ne odolijevaju povrijediti dobre ljude kad se osjećaju ugroženo, a znamo da je muški društvenostupni ponos jedna od najkrhkijih materija u svemiru. U sceni koja vas pretvara u slanu malu lokvicu, Carol apelira na njegov razum i ljubav prema kćeri: „Ovo može postati ružno… A mi nismo ružni ljudi, Harge!“. Njezin glas zadrhti, njezina pomno građena fasada velike njujorške dame se urušava, njeno dostojanstvo je na podu – ali to nećete ni primijetiti ako uistinu ne gledate, ako uistinu ne slušate: Cate the Great je svoju Carol oboružala arsenalom jedva uočljivih mikroreakcija i glasovnih modulacija koje nam slamaju srce jer svjedoče o njezinoj svjesnoj i desetljećima kultiviranoj represiji koju provodi nad vlastitim osjećajima, nad vlastitom prirodom, nad vlastitom prilikom za sreću. Carol i Harge nisu ružni ljudi, ali njihov svijet je neiskupivo ružno mjesto za život.

A opet tako prokleto fotogenično. Todd Haynes nam donosi njujorške pedesete iz prelijepog oka kamere Edwarda Lachmana koja istodobno slavi spektakularan raskoš Božića u Velikoj Jabuci, ali i diskretno, kadrovima snimljenima kroz zatvorene prozore, izloge i staklene stjenke, bez ikakve patetike aktualizira stanja otuđenosti, nemoći ili jednostavno zbunjenosti kroz koja prolaze naše prekrasne zločinke.

I tako prokleto milozvučno, jer klarinet i oboa napokon prvi put za Oscara nominiranog skladatelja Cartera Burwella, koji nam je podario zvučne kulise gotovo svih filmova Todda Haynesa, Spikea Jonzea i braće Coen, nenametljivo i gotovo bojažljivo izvode zavodljivi ples ljubavi koja se možda ne usudi izgovoriti svoje ime, ali zato pjeva kao da sutra ne postoji.

I tako prokleto elegantno. Veličanstveni kostimi Sandy Powell koja ovog mjeseca jednostavno mora osvojiti svog četvrtog Oscara – osim rada na „Carol“ nominirana je i za iznenađujuće uspjelu „Pepeljugu“ – ne približavaju nam samo jednu povijesnu epohu u svim njezinim bojama i teksturama, već na čudesno efektan način prikazuju evoluciju zaljubljenosti Carol i Therese. Od nedodirljive dame iz visokog društva, Carol se pretvara u jednako elegantnu, ali kudikamo pristupačniju, praktičniju, „zemljastiju“ verziju sebe. Therese, pak, u ljubavi s Carol pronalazi hrabrost da se zauzme za sebe i zakorači u karijeru profesionalne fotografkinje, što se zorno odražava i u njezinu zrelijem, ali još uvijek mladenačkom i neopterećeno šarmantnom odjevnom izričaju.

Briljantan scenarij Phyllis Nagy u kojemu ne postoji riječ viška, za razliku od ovog logoreično egzaltiranog osvrta, uvažava kriminalnu nepravednost vremena radnje, ali nad njom ne zdvaja, nego tvrdoglavo optimistički dopušta ljubavi da trijumfira, da se izdigne iznad svega kvarnog i lažnog, jer ljubav je uvijek trijumf.

Cate i Rooney… Ne želim obezvrijediti vjerojatnu pobjedu Brie Larson na ovogodišnjim Oscarima – dapače, SPOILER!, najveća mala „Soba“ na svijetu također će od mene dobiti čistu desetku – ali ove božice su svemir za sebe, njihove izvedbe nadilaze glumu i postaju mit, gotovo nestvarne u svojoj prozračnoj, a silno putenoj savršenosti.

Lachman, Burwell, Powell, Nagy, Blanchett i Mara šest su nominiranih predstavnika ovog veličanstvenog, bezvremenog remek-djela. Najradije bih se sada prepustio pravedničkom gnjevu, jer osim homofobije ne vidim niti jedan razlog zašto je „Carol“ ostala bez nominacije za režiju i najbolji film, ali „Carol“ nije samo priča s hepiendom, već i film čiji je završetak jedan od najljepših i najelegantnijih u recentnoj memoriji. Gnjevu tu nema mjesta: „Carol“ je tu samo da se voli. Bezuvjetno i zločinački okorjelo. (10/10)

Foto/video: The Weinstein Company

nemilosrdnigadovi