U hrvatskim mass-medijima je u proteklih godinu i pol dana primjetna jedna anomalija. Naime, ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj Oleksander Levčenko je nebrojeno puta bio gost raznih televizijskih emisija, dok u brojnim tiskanim medijima, Večernjem listu najčešće, objavljuje svoje kolumne, osvrte ili članke. Ovu tvrdnju je lako dokazati i dovoljno je baciti pogled na Google tražilicu. Međutim posebno zanimljiv osvrt je jučer objavljen u Večernjem listu, koji je u stvari "odgovor" novom ruskom veleposlaniku u Hrvatskoj, dr. Anvaru Azimovu, te njegovom intervjuu od nekoliko dana ranije.
Iako bi članak Njegove Ekselencije veleposlanika Ukrajine Oleksandra Levčenka "Krim nije gotova stvar" trebali pojasniti novinari ili analitičari plaćeni za "dekontaminaciju medijskog prostora", to će se teško dogoditi, jer to nije bio slučaj ni ranije. Bez ikakve namjere da se stane u obranu ruskog veleposlanika u Hrvatskoj, koji je vjerojatno sam kadar to učiniti, ovih nekoliko opaski na tekst je nužno napisati iz prostog razloga što hrvatska javnost nije "neuka stoka sitnog zuba" koja će progutati ovaj propagandni pamflet. Stoga pođimo redom.
1. "Demokratska revolucija" na Maidanu
U početku Nj. E. veleposlanik Levčenko tvrdi "kako je novi ruski veleposlanik u Republici Hrvatskoj dr. Anvar Azimov iznio je službene stavove Moskve o takozvanoj "Ukrajinskoj krizi", koji, iako artikulirani veoma uvjerenim tonom" ne drže vodu, jer opravdati osvajačku agresiju naprosto je neizvodljiv zadatak".
"Sam izraz "Ukrajinska kriza" već zamagljuje stvar. Unutarnja politička kriza u Ukrajini završena je pobjedom revolucije na Majdanu u veljači 2014. Sve što slijedi dalje – aneksija Krima i hibridni rat u Donbasu – to je već vanjska intervencija Rusije što korjenito mijenja samu prirodu konflikta", tvrdi Oleksander Levčenko.
Ovdje treba podsjetiti ukrajinskog veleposlanika da se nije radilo o nikakvoj "revoluciji na Majdanu u veljači 2014. godine", već se radilo o klasičnom prevratu i rušenju legitimno izabrane ukrajinske vlasti. Opovrgava li gospodin Levčenko činjenicu da su dan prije prevrata, koji se 22. veljače proveo u režiji pomoćnice američkog državnog tajnika, Victorie Nuland, te američkog veleposlanika u Kijevu, gospodina Geoffreya Pyatta, tadašnji predsjednik Viktor Janukovič i ulična oporba uz jamstvo ministara vanjskih poslova Njemačke, Poljske i Francuske u Kijevu potpisali sporazum o mirnoj tranziciji, uspostavi prijelazne vlade i održavanju prijevremenih izbora? To je praktično bila kapitulacija Janukoviča, ali mu je taj potez ostavljao mogućnost da se sa Strankom Regija kandidira na novim izborima i, makar i kao, oporba, bude legitimna politička snaga u zemlji. Odmah nakon sporazuma nacionalisti Desnog sektora, Trozuba s Maidana i Samoobrane Maidana kreću u nasilno zauzimanje zgrada državne uprave i preuzimaju vlast. Kasniji izbori su bili farsa kojom se de facto legitimirao državni udar. Ili griješim?
2. "Amerika nema veze s Maidanom, nije se uplitala u unutarnju politiku Ukrajine"
"Veleposlanik Azimov predstavlja "Ukrajinsku krizu" kao rezultat zavjere Amerike protiv Rusije. Pardon, nešto tu ne štima! Ako bi "Ameri" zaista kovali zavjeru protiv Rusije onda bi valjda i kriza trebala izbiti u Rusiji. A kad je izbila u Ukrajini onda što s time ima Rusija? Ako ozbiljno, radi se o ruskoj propagandističkoj shemi prema kojoj Ukrajina "prirodno" pripada sferi utjecaja Moskve. Onda se bilo koji pokušaj Ukrajine da se ponaša kao neovisna država, odnosno da se opredijeli za Europu, tumači kao miješanje "američkog imperijalizma" u stvari Rusije. Dobar trik! Amerika postaje agresor, Rusija je nevina žrtva, a Ukrajina uopće se pretvara u drvenog piuna u igri svjetskih velesila! Ali nikakve manipulacije neće poreći stvarnost: Rusija, a ne Amerika, je upala u Ukrajinu, Rusija je realan agresor, a sve ostalo su geopolitičke bajke", tvrdi Oleksander Levčenko.
Dakle, SAD zbog popularnosti ruske vlasti (preko 80%) i gotovo nepostojeće prozapadne oporbe, barem za sada, uopće ne pomišljaju na provedbu "Obojene revolucije" u Rusiji. S druge strane, to je već učinjeno u Gruziji ranije i sada u Ukrajini, ali i Kirgistanu (2005.). Jednako se pokušava u Armeniji, Bjelorusiji i Azerbejdžanu. Dakle, to nešto i znači. Osim toga gđa. Victoria Nuland je otvoreno priznala da se za pripremu nasilnog rušenja vlasti u Kijevu potrošilo oko 5 milijardi dolara. Pripada li ili ne pripada Ukrajina prirodno ruskoj sferi utjecaja, trebalo bi pitati Ukrajinski narod. Istina, Rusija je reagirala, ali je narod Krima, Donbasa, pa čak i Harkova i Odese, gdje je živo zapaljeno na desetine Ukrajinaca samo zato što su bili "filorusi", sam tražio pomoć od Moskve. Približavanje Ukrajine Europi i nije nekakav problem za Moskvu, ali ako se to ne radi stihijski, nego u dogovoru s Bruxellesom. Međutim, izbijanje NATO saveza jest, posebice ako se radi o jugoistoku zemlje gdje su Ukrajinci tradicionalno okrenuti istoku i kada je riječ o Autonomnoj Republici Krim, koja kao takva ima pravo na samoodređenje, a postojali su i bilateralni ugovori između Kijeva i Moskve oko tamošnje ruske vojne baze. Prodavati priču hrvatskoj javnosti da SAD nemaju nikakve veze s tim je uvreda zdravom razumu. Istina, troma, podanička i inertna Europa je sve rekla svojim jamstvom i obvezom koju je preuzela dan prije državnog udara u Kijevu.
3. Sankcije
"Prema gospodinu Azimovu, ista Amerika je natjerala Europu uvesti sankcije protiv Rusije koje, eto, nanose ekonomsku štetu objema stranama! Svakako da nanose! Ali to je manja šteta da se spriječi mnogo veća koja je neminovna u svijetu u kojemu je srušeno međunarodno pravo i gdje se jedna nuklearna supersila može ponašati kao razbojnik samo zato što je nuklearna supersila. Nemojmo podcjenjivati Europu. Ona ima vlastitu glavu i dosta odlučnosti da brani svoje temeljne vrijednosti", tvrdi ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj.
Nažalost, upravo ponašanje Europe, koja je pokorno prihvatila pučističku vladu u Kijevu i progutala šamar Washingtona i eskadrona Dmitra Jaroša i Olega Tyagniboka, govori da nema svoju glavu i da nije odlučna braniti svoje temeljne vrijednosti. S druge strane, danas su baltičke zemlje objavile vijest da su postale neovisne o ruskom plinu i da će ga kupovati od Poljske, koja će ga kupovati od Rusije. Naravno, po većoj cijeni. Tu je i Njemačka koja sa 110 milijardi kubnih metara plina i "Sjevernim tokom 2" planira biti najveći distributer ruskog plina u Europi, a Rusija se lijepo okrenula azijsko-pacifičkoj regiji, te zemljama Latinske Amerike i sankcije, što se svi slažu, nemaju željeni učinak, osim za Ukrajinu koja je u cijeloj priči danas na rubu bankrota.
4. "Povijestnice o Krimu"
"Mnogo pozornosti u intervjuu posvećeno je Krimu, koji je Rusija anektirala odmah poslije pobjede Majdana. Pošto se taj zločin nikako ne može objasniti na pristojan način, Kremlj umjesto argumenata koristi lažne aksiome koje više liče na šamanska zaklinjanja. A to su: "Krim je uvijek bio ruski", "To je nepovratni proces", " Nije bilo aneksije, bio je referendum", "Ispravljena je povijesna nepravda". Prva teza, mada je dosta raširena, nema ništa zajedničko s povijesnom istinom. Autohtoni narod Krima su krimski Tatari i oni su imali svoju vlastitu državu Krimski kanat. Rusija ga je osvojila tek 1783. i samo poslije toga tu dolaze prvi Rusi. Ali u istom 18. stoljeću Ruski imperij je prigrabio i Estoniju, Latviju, Litvu te dio Poljske, a 1809. godine još i Finsku. Pa tko bi se pri zdravoj pameti usudio danas tvrditi da su one „uvijek bile ruske“?! Jedina je "krivnja"Krima, kao i Ukrajine u tome što poslije raspada Ruskog imperija 1917. nisu uspjeli iščupati se iz novonastalog Sovjetskog Saveza.
"Istinski ruskim" Krim postaje tek kobne 1944. kad je Staljinova služba sigurnosti NKVD deportirala sve do najmanjeg djeteta Krimske Tatare, a u njihove domove doselila ljude iz dubina Rusije. Povratak Tatara kući omogućila je već neovisna Ukrajina. A sada nasljednici NKVD-ovaca opet su došli da pričaju njima o "ispravljenoj povijesnoj nepravdi", nastavlja Nj.E. Oleksander Levčenko.
Za Boga miloga, gdje ste otišli gospodine Levčenko. Kada bi svi narodi, nakon stoljeća ratova i migracija, tražili svoje teritorije od prije nekoliko stotina godina, Europa bi plivala u krvi. Kanat je poražen i Krim tada postaje dijelom tadašnjeg Ruskog carstva. Sve do sulude ideje bivšeg predsjednika SSSR-a Nikite Hruščova koji je 1954. godine odvojio Krim od Republike Rusije i pripojio ga Republici Ukrajini. No, lijepo je da se gospodin Levčenko sjetio Sovjetskog Saveza, jer se samo zahvaljujući njemu Ukrajina proširila do neviđenih razmjera. On to dobro zna, ali misli da u Hrvatskoj nitko ne poznaje povijest. Dakle, kada bi Ukrajina bila u granicama prije Sovjetskog Saveza, ne bi joj puno ostalo (Lenjin - 1922. / Staljin 1939. -1945. / Hruščov – 1954.)
FOTO - Povijesna proširenja Ukrajine u sastavu Ruskog carstva i Sovjetskog Saveza:
5. "Novorusija"
"Što se tiče "nepovratnosti procesa" aneksije Krima, to je sada valjda glavna mantra Kremlja. Prvo je Putin imao plan stvoriti neku pseudodržavu "Novorusiju" u istočnim i južnim županijama Ukrajine što bi mu dalo kopneni izlaz prema Krimu. Međutim, plan je propao i sad je glavni cilj Kremlja da zadrži Krim, a da se s time pomiri i međunarodna zajednica. Radi toga spreman se povući iz okupiranih dijelova Donbasa gdje je ruska vojska ustvari zaglavila. Drugim riječima, Moskva je zamislila dosta čudnu trampu: jedan komad ukrajinskog teritorija da zamjeni za drugi. Zato u nadi da natjera Zapad na tu sumnjivu pogodbu tvrdim glasom zaklinje: "Krim je gotova stvar! ". Ali verbalna magija ne djeluje. Jer zločin ostaje zločinom ma koliko bi počinitelj htio da to svi zaborave", piše gospodin Levčenko.
Nitko danas ne može reći radi li se ili ne radi o "nepovratnom procesu". Povijest ide dalje i nikad se ne zna što će se dogoditi. Međutim, postoji jedna netočnost u ovom dijelu. Naime, da je Rusija zaista htjela zauzeti Novorusiju, ona bi to i učinila. Od prvog dana Putin je rekao da je status Donbasa unutarnja stvar Ukrajine, ali da će Moskva učiniti sve da zaštiti narod u te dvije ukrajinske regije. Ukrajinska vojska je krajem srpnja i početkom kolovoza prošle godine pokrenula veliku vojnu kampanju u Donbasu, na trenutak presjekla komunikaciju Donjeck-Lugansk i zauzela veći dio granice s Rusijom, a onda u samo nekoliko dana, nakon što se nekoliko dana ranije Igor Strelkov s najboljim borcima iz Slavjanska i Kramatorska povukao u Donjeck, ukrajinske snage su pretrpjele poraz od kojeg se nikada nisu oporavile. Vjerojatno, gotovo sigurno, da je bilo ruskih dragovoljaca, časnika FSB-a i vojnika koji su tamo ratovali, ali su snage lokalnih Ukrajinaca (opet treba naglasiti - "filorusa") najzaslužnje za pobjedu lokalnih milicija. U Hrvatskoj su se tome svi čudili, obzirom da je operacija bila slična "Oluji '95.". Naime, kako to da Kijev nije uspio mobilizirati veće snage i ostvariti zacrtane ciljeve? Hrvatska je '95. imala oko 4 milijuna ljudi, a za vojnu operaciju je mobilizirala skoro 150 000 ljudi. Ukrajina s preko 40 milijuna stanovnika, naravno, ako izuzmemo pobunjeni Donbas i Krim, nije uspjela mobilizirati više od 64 000 vojnika. Moral s druge strane je bio ogroman, ruska podrška u oružju, neformalno i u ljudstvu, ali ne više od nekoliko tisuća ljudi, učinili su svoje i milicije Donbasa su uništile gotovo cjelokupnu zrakoplovnu flotu ukrajinskih snaga, kao i ogromne postrojbe u kotlovima Ilovajsk i kasnije Debalcevo. Danas je svima jasno da Kijev ne može silom pokoriti istok zemlje. Stoga, tvrdnje Porošenka i Jacenjuka "da će čak i silom vratiti Krim i Donbas", treba uzeti s rezervom.
FOTO - Najveća akcija ukrajinske vojske u srpnju 2014. s "klinovima" u više pravaca istovremeno podsjeća na "Oluju '95. ", ali je propala u nekoliko dana (Izvor - Informacijski centar ATO Kijev):
6. Legitimitet referenduma
"Poricanje aneksije Krima u intervjuu zvuči posve čudno jer su svima poznati datumi kad je to izvršeno – 18. ožujka 2014. u Kremlju Putin je potpisao s krimskim separatistima takozvani "Sporazum o primanju Krima u sastav Rusije", a već 21. ožujka on je ratificiran u ruskom parlamentu. Pravdanje aneksije rezultatima referenduma od 16. ožujka 2014. isto pada u vodu. Za to ima bar tri debela razloga. Prvo, nigdje u svijetu lokalni "referendum" ne može predati drugoj državi dio teritorija čak i ako većinu njegovog stanovništva čini pridošla nacionalna manjina. Drugo, "krimski referendum" je održan već pod cijevima ruske okupacije što cijelu priču pretvara u farsu. Treće, njegovi nevjerojatni rezultati (izlaznost 83% i 96,6% glasova "za Rusiju") po staroj sovjetskoj tradiciji bili su unaprijed naslikani u Moskvi. Na Krimu osim 58% Rusa ima 24% Ukrajinaca i 13% Krimskih Tatara koji su masovno bojkotirali referendum, a vjerujem da i mnogi Rusi nisu podržali vojnu avanturu kremaljskog vođe. Dakle, slagalica se ne slaže, brojke njoj smetaju! Eto, toliko o verbalnoj pa i brojčanoj "magiji" današnje ruske propagande. Nadam se da sam barem djelomično uspio neutralizirati njeno zlotvorno djelovanje", zaključuje Njegova Ekselencija, veleposlanik Republike Ukrajine u Hrvatskoj, Oleksander Levčenko.
Ovdje ću se složiti s gospodinom Levčenkom da se referendum održao uz prisustvo ruskih snaga na poluotoku. Međutim, isto tako, te snage nikoga nisu izvlačile iz domova i tjerale na birališta. Ukrajinski veleposlanik mi je u ovom osvrtu čak i pomogao. Dakle, ako su Tatari bojkotirali referendum, na njega su, prema brojkama, izašli svi Rusi i Ukrajinci (58% + 24%), odnosno nije izašlo 1%. Ovdje napokon treba reći jednu stvar, što su pokazali i dosadašnji izbori u Ukrajini, kao i zbivanja na jugoistoku zemlje. Iako je vlada u Kijevu takvom želi prikazati, Ukrajina nema homogeno stanovništvo i naciju. Ukrajinci su krajnje podijeljeni konfesionalno (religijska karta Ukrajine: Ukrmap), ali i nacionalno. Tu su i Tatari, Ruteni i druge veće manjine u zemlji. Iako vjeroispovijest, pogotovo nakon desetljeća sovjetske vlasti, ne treba uzimati kao mjerilo, ukrajinska nacija je ipak bila pod velikim utjecajem vjerskih i političkih vođa i praktično je podijeljena. Možda bi se mogla usporediti nešto s Crnom Gorom, gdje svi jesu Crnogorci, ali je omjer onih koji gledaju ka Zapadu i onih koji su okrenuti Istoku (Beogradu i Moskvi) gotovo isti. Zar Vama, cijenjeni gospodine Levčenko, nije jasno da mogu postojati Ukrajinci koji su privrženi (što će uvijek i biti) Moskvi i da ih je na milijune, ako ne i desetine milijuna. Silom im nametati nove vrijednosti, svjetonazor i politički ustroj i ne pristati na kompromis znači raspad Ukrajine. Oni su bili, jesu i ostat će Ukrajinci, ali će se, kako se čini, ponašati kao i onih 24% na Krimu koji ne žele savez s Europom, još manje s NATO paktom.
Pitanje legitimiteta referenduma bi trebalo postaviti nekome od stručnjaka za međunarodno pravo, na primjer bivšem finskom predsjedniku Marttiju Ahtisaariju, koji bi, možda, tumačeći Povelju Ujedinjenih naroda mogao dati pravorijek je li referendum na Krimu bio "indipendentistički" ili "secesionistički". Gotovo svaki referendum o samoodređenju u povijesti je bio takav, posebno oni antikolonijalni, pa ih danas pozdravljamo. Tko zna, možda ćete napokon s Rusijom naći zajednički jezik, pa ni pitanje Krima neće biti važno. No, kako se čini, s ovakvim pristupom tonete sve dublje u scenarij bivše SFRJ, što bih iskreno volio da ukrajinski narod ne doživi.
Nažalost, kako vidimo, gradovi Donbasa su "ljepotu demokracije" već osjetili. Gorlovka praktično ne postoji, zapadna predgrađa Donjecka su u ruševinama, Lugansk i okolna mjesta su također nemilosrdno granatirana od strane ukrajinske vojske. S druge strane, milicije Donbasa, iako imaju oružje, susprezale su se od nemilosrdnih napada na Artemovsk, Mariupolj, Kramatorsk, Konstantinovku... Moguće je da griješim, ali ako Gorlovka i druga mjesta u Donbasu nisu razrušena od strane ukrajinske vojske, onda to znači da su milicije iz topništva pucale pod kutom od 90 stupnjeva same po sebi, što je teško povjerovati.
Vaša Ekselencijo, gospodine Levčenko, za kraj, budući da ćete u hrvatskim medijima svakako imati prilike pisati, bilo bi lijepo da hrvatskoj javnosti date točne informacije, jer su ove koje ste nam dali u Vašem posljednjem obračunu s gospodinom Anvarom Azimovim zaista uvreda zdravom razumu.
Sa dužnim poštovanjem N. Babić
FOTO - Gorlovka u Donbasu nakon neuspjelih pokušaja "oslobađanja" od strane ukrajinske vojske:
altermainstreaminfo
Iako bi članak Njegove Ekselencije veleposlanika Ukrajine Oleksandra Levčenka "Krim nije gotova stvar" trebali pojasniti novinari ili analitičari plaćeni za "dekontaminaciju medijskog prostora", to će se teško dogoditi, jer to nije bio slučaj ni ranije. Bez ikakve namjere da se stane u obranu ruskog veleposlanika u Hrvatskoj, koji je vjerojatno sam kadar to učiniti, ovih nekoliko opaski na tekst je nužno napisati iz prostog razloga što hrvatska javnost nije "neuka stoka sitnog zuba" koja će progutati ovaj propagandni pamflet. Stoga pođimo redom.
1. "Demokratska revolucija" na Maidanu
U početku Nj. E. veleposlanik Levčenko tvrdi "kako je novi ruski veleposlanik u Republici Hrvatskoj dr. Anvar Azimov iznio je službene stavove Moskve o takozvanoj "Ukrajinskoj krizi", koji, iako artikulirani veoma uvjerenim tonom" ne drže vodu, jer opravdati osvajačku agresiju naprosto je neizvodljiv zadatak".
"Sam izraz "Ukrajinska kriza" već zamagljuje stvar. Unutarnja politička kriza u Ukrajini završena je pobjedom revolucije na Majdanu u veljači 2014. Sve što slijedi dalje – aneksija Krima i hibridni rat u Donbasu – to je već vanjska intervencija Rusije što korjenito mijenja samu prirodu konflikta", tvrdi Oleksander Levčenko.
Ovdje treba podsjetiti ukrajinskog veleposlanika da se nije radilo o nikakvoj "revoluciji na Majdanu u veljači 2014. godine", već se radilo o klasičnom prevratu i rušenju legitimno izabrane ukrajinske vlasti. Opovrgava li gospodin Levčenko činjenicu da su dan prije prevrata, koji se 22. veljače proveo u režiji pomoćnice američkog državnog tajnika, Victorie Nuland, te američkog veleposlanika u Kijevu, gospodina Geoffreya Pyatta, tadašnji predsjednik Viktor Janukovič i ulična oporba uz jamstvo ministara vanjskih poslova Njemačke, Poljske i Francuske u Kijevu potpisali sporazum o mirnoj tranziciji, uspostavi prijelazne vlade i održavanju prijevremenih izbora? To je praktično bila kapitulacija Janukoviča, ali mu je taj potez ostavljao mogućnost da se sa Strankom Regija kandidira na novim izborima i, makar i kao, oporba, bude legitimna politička snaga u zemlji. Odmah nakon sporazuma nacionalisti Desnog sektora, Trozuba s Maidana i Samoobrane Maidana kreću u nasilno zauzimanje zgrada državne uprave i preuzimaju vlast. Kasniji izbori su bili farsa kojom se de facto legitimirao državni udar. Ili griješim?
2. "Amerika nema veze s Maidanom, nije se uplitala u unutarnju politiku Ukrajine"
"Veleposlanik Azimov predstavlja "Ukrajinsku krizu" kao rezultat zavjere Amerike protiv Rusije. Pardon, nešto tu ne štima! Ako bi "Ameri" zaista kovali zavjeru protiv Rusije onda bi valjda i kriza trebala izbiti u Rusiji. A kad je izbila u Ukrajini onda što s time ima Rusija? Ako ozbiljno, radi se o ruskoj propagandističkoj shemi prema kojoj Ukrajina "prirodno" pripada sferi utjecaja Moskve. Onda se bilo koji pokušaj Ukrajine da se ponaša kao neovisna država, odnosno da se opredijeli za Europu, tumači kao miješanje "američkog imperijalizma" u stvari Rusije. Dobar trik! Amerika postaje agresor, Rusija je nevina žrtva, a Ukrajina uopće se pretvara u drvenog piuna u igri svjetskih velesila! Ali nikakve manipulacije neće poreći stvarnost: Rusija, a ne Amerika, je upala u Ukrajinu, Rusija je realan agresor, a sve ostalo su geopolitičke bajke", tvrdi Oleksander Levčenko.
Dakle, SAD zbog popularnosti ruske vlasti (preko 80%) i gotovo nepostojeće prozapadne oporbe, barem za sada, uopće ne pomišljaju na provedbu "Obojene revolucije" u Rusiji. S druge strane, to je već učinjeno u Gruziji ranije i sada u Ukrajini, ali i Kirgistanu (2005.). Jednako se pokušava u Armeniji, Bjelorusiji i Azerbejdžanu. Dakle, to nešto i znači. Osim toga gđa. Victoria Nuland je otvoreno priznala da se za pripremu nasilnog rušenja vlasti u Kijevu potrošilo oko 5 milijardi dolara. Pripada li ili ne pripada Ukrajina prirodno ruskoj sferi utjecaja, trebalo bi pitati Ukrajinski narod. Istina, Rusija je reagirala, ali je narod Krima, Donbasa, pa čak i Harkova i Odese, gdje je živo zapaljeno na desetine Ukrajinaca samo zato što su bili "filorusi", sam tražio pomoć od Moskve. Približavanje Ukrajine Europi i nije nekakav problem za Moskvu, ali ako se to ne radi stihijski, nego u dogovoru s Bruxellesom. Međutim, izbijanje NATO saveza jest, posebice ako se radi o jugoistoku zemlje gdje su Ukrajinci tradicionalno okrenuti istoku i kada je riječ o Autonomnoj Republici Krim, koja kao takva ima pravo na samoodređenje, a postojali su i bilateralni ugovori između Kijeva i Moskve oko tamošnje ruske vojne baze. Prodavati priču hrvatskoj javnosti da SAD nemaju nikakve veze s tim je uvreda zdravom razumu. Istina, troma, podanička i inertna Europa je sve rekla svojim jamstvom i obvezom koju je preuzela dan prije državnog udara u Kijevu.
3. Sankcije
"Prema gospodinu Azimovu, ista Amerika je natjerala Europu uvesti sankcije protiv Rusije koje, eto, nanose ekonomsku štetu objema stranama! Svakako da nanose! Ali to je manja šteta da se spriječi mnogo veća koja je neminovna u svijetu u kojemu je srušeno međunarodno pravo i gdje se jedna nuklearna supersila može ponašati kao razbojnik samo zato što je nuklearna supersila. Nemojmo podcjenjivati Europu. Ona ima vlastitu glavu i dosta odlučnosti da brani svoje temeljne vrijednosti", tvrdi ukrajinski veleposlanik u Hrvatskoj.
Nažalost, upravo ponašanje Europe, koja je pokorno prihvatila pučističku vladu u Kijevu i progutala šamar Washingtona i eskadrona Dmitra Jaroša i Olega Tyagniboka, govori da nema svoju glavu i da nije odlučna braniti svoje temeljne vrijednosti. S druge strane, danas su baltičke zemlje objavile vijest da su postale neovisne o ruskom plinu i da će ga kupovati od Poljske, koja će ga kupovati od Rusije. Naravno, po većoj cijeni. Tu je i Njemačka koja sa 110 milijardi kubnih metara plina i "Sjevernim tokom 2" planira biti najveći distributer ruskog plina u Europi, a Rusija se lijepo okrenula azijsko-pacifičkoj regiji, te zemljama Latinske Amerike i sankcije, što se svi slažu, nemaju željeni učinak, osim za Ukrajinu koja je u cijeloj priči danas na rubu bankrota.
4. "Povijestnice o Krimu"
"Mnogo pozornosti u intervjuu posvećeno je Krimu, koji je Rusija anektirala odmah poslije pobjede Majdana. Pošto se taj zločin nikako ne može objasniti na pristojan način, Kremlj umjesto argumenata koristi lažne aksiome koje više liče na šamanska zaklinjanja. A to su: "Krim je uvijek bio ruski", "To je nepovratni proces", " Nije bilo aneksije, bio je referendum", "Ispravljena je povijesna nepravda". Prva teza, mada je dosta raširena, nema ništa zajedničko s povijesnom istinom. Autohtoni narod Krima su krimski Tatari i oni su imali svoju vlastitu državu Krimski kanat. Rusija ga je osvojila tek 1783. i samo poslije toga tu dolaze prvi Rusi. Ali u istom 18. stoljeću Ruski imperij je prigrabio i Estoniju, Latviju, Litvu te dio Poljske, a 1809. godine još i Finsku. Pa tko bi se pri zdravoj pameti usudio danas tvrditi da su one „uvijek bile ruske“?! Jedina je "krivnja"Krima, kao i Ukrajine u tome što poslije raspada Ruskog imperija 1917. nisu uspjeli iščupati se iz novonastalog Sovjetskog Saveza.
"Istinski ruskim" Krim postaje tek kobne 1944. kad je Staljinova služba sigurnosti NKVD deportirala sve do najmanjeg djeteta Krimske Tatare, a u njihove domove doselila ljude iz dubina Rusije. Povratak Tatara kući omogućila je već neovisna Ukrajina. A sada nasljednici NKVD-ovaca opet su došli da pričaju njima o "ispravljenoj povijesnoj nepravdi", nastavlja Nj.E. Oleksander Levčenko.
Za Boga miloga, gdje ste otišli gospodine Levčenko. Kada bi svi narodi, nakon stoljeća ratova i migracija, tražili svoje teritorije od prije nekoliko stotina godina, Europa bi plivala u krvi. Kanat je poražen i Krim tada postaje dijelom tadašnjeg Ruskog carstva. Sve do sulude ideje bivšeg predsjednika SSSR-a Nikite Hruščova koji je 1954. godine odvojio Krim od Republike Rusije i pripojio ga Republici Ukrajini. No, lijepo je da se gospodin Levčenko sjetio Sovjetskog Saveza, jer se samo zahvaljujući njemu Ukrajina proširila do neviđenih razmjera. On to dobro zna, ali misli da u Hrvatskoj nitko ne poznaje povijest. Dakle, kada bi Ukrajina bila u granicama prije Sovjetskog Saveza, ne bi joj puno ostalo (Lenjin - 1922. / Staljin 1939. -1945. / Hruščov – 1954.)
FOTO - Povijesna proširenja Ukrajine u sastavu Ruskog carstva i Sovjetskog Saveza:
5. "Novorusija"
"Što se tiče "nepovratnosti procesa" aneksije Krima, to je sada valjda glavna mantra Kremlja. Prvo je Putin imao plan stvoriti neku pseudodržavu "Novorusiju" u istočnim i južnim županijama Ukrajine što bi mu dalo kopneni izlaz prema Krimu. Međutim, plan je propao i sad je glavni cilj Kremlja da zadrži Krim, a da se s time pomiri i međunarodna zajednica. Radi toga spreman se povući iz okupiranih dijelova Donbasa gdje je ruska vojska ustvari zaglavila. Drugim riječima, Moskva je zamislila dosta čudnu trampu: jedan komad ukrajinskog teritorija da zamjeni za drugi. Zato u nadi da natjera Zapad na tu sumnjivu pogodbu tvrdim glasom zaklinje: "Krim je gotova stvar! ". Ali verbalna magija ne djeluje. Jer zločin ostaje zločinom ma koliko bi počinitelj htio da to svi zaborave", piše gospodin Levčenko.
Nitko danas ne može reći radi li se ili ne radi o "nepovratnom procesu". Povijest ide dalje i nikad se ne zna što će se dogoditi. Međutim, postoji jedna netočnost u ovom dijelu. Naime, da je Rusija zaista htjela zauzeti Novorusiju, ona bi to i učinila. Od prvog dana Putin je rekao da je status Donbasa unutarnja stvar Ukrajine, ali da će Moskva učiniti sve da zaštiti narod u te dvije ukrajinske regije. Ukrajinska vojska je krajem srpnja i početkom kolovoza prošle godine pokrenula veliku vojnu kampanju u Donbasu, na trenutak presjekla komunikaciju Donjeck-Lugansk i zauzela veći dio granice s Rusijom, a onda u samo nekoliko dana, nakon što se nekoliko dana ranije Igor Strelkov s najboljim borcima iz Slavjanska i Kramatorska povukao u Donjeck, ukrajinske snage su pretrpjele poraz od kojeg se nikada nisu oporavile. Vjerojatno, gotovo sigurno, da je bilo ruskih dragovoljaca, časnika FSB-a i vojnika koji su tamo ratovali, ali su snage lokalnih Ukrajinaca (opet treba naglasiti - "filorusa") najzaslužnje za pobjedu lokalnih milicija. U Hrvatskoj su se tome svi čudili, obzirom da je operacija bila slična "Oluji '95.". Naime, kako to da Kijev nije uspio mobilizirati veće snage i ostvariti zacrtane ciljeve? Hrvatska je '95. imala oko 4 milijuna ljudi, a za vojnu operaciju je mobilizirala skoro 150 000 ljudi. Ukrajina s preko 40 milijuna stanovnika, naravno, ako izuzmemo pobunjeni Donbas i Krim, nije uspjela mobilizirati više od 64 000 vojnika. Moral s druge strane je bio ogroman, ruska podrška u oružju, neformalno i u ljudstvu, ali ne više od nekoliko tisuća ljudi, učinili su svoje i milicije Donbasa su uništile gotovo cjelokupnu zrakoplovnu flotu ukrajinskih snaga, kao i ogromne postrojbe u kotlovima Ilovajsk i kasnije Debalcevo. Danas je svima jasno da Kijev ne može silom pokoriti istok zemlje. Stoga, tvrdnje Porošenka i Jacenjuka "da će čak i silom vratiti Krim i Donbas", treba uzeti s rezervom.
FOTO - Najveća akcija ukrajinske vojske u srpnju 2014. s "klinovima" u više pravaca istovremeno podsjeća na "Oluju '95. ", ali je propala u nekoliko dana (Izvor - Informacijski centar ATO Kijev):
6. Legitimitet referenduma
"Poricanje aneksije Krima u intervjuu zvuči posve čudno jer su svima poznati datumi kad je to izvršeno – 18. ožujka 2014. u Kremlju Putin je potpisao s krimskim separatistima takozvani "Sporazum o primanju Krima u sastav Rusije", a već 21. ožujka on je ratificiran u ruskom parlamentu. Pravdanje aneksije rezultatima referenduma od 16. ožujka 2014. isto pada u vodu. Za to ima bar tri debela razloga. Prvo, nigdje u svijetu lokalni "referendum" ne može predati drugoj državi dio teritorija čak i ako većinu njegovog stanovništva čini pridošla nacionalna manjina. Drugo, "krimski referendum" je održan već pod cijevima ruske okupacije što cijelu priču pretvara u farsu. Treće, njegovi nevjerojatni rezultati (izlaznost 83% i 96,6% glasova "za Rusiju") po staroj sovjetskoj tradiciji bili su unaprijed naslikani u Moskvi. Na Krimu osim 58% Rusa ima 24% Ukrajinaca i 13% Krimskih Tatara koji su masovno bojkotirali referendum, a vjerujem da i mnogi Rusi nisu podržali vojnu avanturu kremaljskog vođe. Dakle, slagalica se ne slaže, brojke njoj smetaju! Eto, toliko o verbalnoj pa i brojčanoj "magiji" današnje ruske propagande. Nadam se da sam barem djelomično uspio neutralizirati njeno zlotvorno djelovanje", zaključuje Njegova Ekselencija, veleposlanik Republike Ukrajine u Hrvatskoj, Oleksander Levčenko.
Ovdje ću se složiti s gospodinom Levčenkom da se referendum održao uz prisustvo ruskih snaga na poluotoku. Međutim, isto tako, te snage nikoga nisu izvlačile iz domova i tjerale na birališta. Ukrajinski veleposlanik mi je u ovom osvrtu čak i pomogao. Dakle, ako su Tatari bojkotirali referendum, na njega su, prema brojkama, izašli svi Rusi i Ukrajinci (58% + 24%), odnosno nije izašlo 1%. Ovdje napokon treba reći jednu stvar, što su pokazali i dosadašnji izbori u Ukrajini, kao i zbivanja na jugoistoku zemlje. Iako je vlada u Kijevu takvom želi prikazati, Ukrajina nema homogeno stanovništvo i naciju. Ukrajinci su krajnje podijeljeni konfesionalno (religijska karta Ukrajine: Ukrmap), ali i nacionalno. Tu su i Tatari, Ruteni i druge veće manjine u zemlji. Iako vjeroispovijest, pogotovo nakon desetljeća sovjetske vlasti, ne treba uzimati kao mjerilo, ukrajinska nacija je ipak bila pod velikim utjecajem vjerskih i političkih vođa i praktično je podijeljena. Možda bi se mogla usporediti nešto s Crnom Gorom, gdje svi jesu Crnogorci, ali je omjer onih koji gledaju ka Zapadu i onih koji su okrenuti Istoku (Beogradu i Moskvi) gotovo isti. Zar Vama, cijenjeni gospodine Levčenko, nije jasno da mogu postojati Ukrajinci koji su privrženi (što će uvijek i biti) Moskvi i da ih je na milijune, ako ne i desetine milijuna. Silom im nametati nove vrijednosti, svjetonazor i politički ustroj i ne pristati na kompromis znači raspad Ukrajine. Oni su bili, jesu i ostat će Ukrajinci, ali će se, kako se čini, ponašati kao i onih 24% na Krimu koji ne žele savez s Europom, još manje s NATO paktom.
Pitanje legitimiteta referenduma bi trebalo postaviti nekome od stručnjaka za međunarodno pravo, na primjer bivšem finskom predsjedniku Marttiju Ahtisaariju, koji bi, možda, tumačeći Povelju Ujedinjenih naroda mogao dati pravorijek je li referendum na Krimu bio "indipendentistički" ili "secesionistički". Gotovo svaki referendum o samoodređenju u povijesti je bio takav, posebno oni antikolonijalni, pa ih danas pozdravljamo. Tko zna, možda ćete napokon s Rusijom naći zajednički jezik, pa ni pitanje Krima neće biti važno. No, kako se čini, s ovakvim pristupom tonete sve dublje u scenarij bivše SFRJ, što bih iskreno volio da ukrajinski narod ne doživi.
Nažalost, kako vidimo, gradovi Donbasa su "ljepotu demokracije" već osjetili. Gorlovka praktično ne postoji, zapadna predgrađa Donjecka su u ruševinama, Lugansk i okolna mjesta su također nemilosrdno granatirana od strane ukrajinske vojske. S druge strane, milicije Donbasa, iako imaju oružje, susprezale su se od nemilosrdnih napada na Artemovsk, Mariupolj, Kramatorsk, Konstantinovku... Moguće je da griješim, ali ako Gorlovka i druga mjesta u Donbasu nisu razrušena od strane ukrajinske vojske, onda to znači da su milicije iz topništva pucale pod kutom od 90 stupnjeva same po sebi, što je teško povjerovati.
Vaša Ekselencijo, gospodine Levčenko, za kraj, budući da ćete u hrvatskim medijima svakako imati prilike pisati, bilo bi lijepo da hrvatskoj javnosti date točne informacije, jer su ove koje ste nam dali u Vašem posljednjem obračunu s gospodinom Anvarom Azimovim zaista uvreda zdravom razumu.
Sa dužnim poštovanjem N. Babić
FOTO - Gorlovka u Donbasu nakon neuspjelih pokušaja "oslobađanja" od strane ukrajinske vojske:
altermainstreaminfo
