Pljačka po zakonu

Najnovije otkriće ministra Borisa Lalovca da su banke dijelile novac kao alajbegovu slamu vraća nas u ranu jesen godine 2007., kad su trojica ekonomista MMF-a iznenadila javnost neobičnim upozorenjem upućenim tranzicijskim zemljama, među kojima se poimenično spominjala i Hrvatska. Treba voditi računa, rekli su oni, da je opasno prodati banke strancima, jer u nevolji svatko čuva vlastitu kožu. Ako nastupi kriza, spašavat će se centrale, a žrtvovati ekspoziture, odnosno akvizicije u tranzicijskim zemljama. To je istodobno bio posredan način da se najavi nastupajuća kriza, o kojoj najveći dio naših političara i ekonomista nije još ni sanjao. Na godišnjem savjetovanju ekonomista u Opatiji jedini je na nju upozorio predsjednik Republike Stjepan Mesić, ali mu je premijer Ivo Sanader odmah odgovorio kako to nije istina. Osim toga, to su i tako rekli neki ekonomisti, a ne MMF. Gurala se glava u pijesak, umjesto da se shvati kako je upravo to način na koji ta ustanova priopćuje neugodne vijesti.

Uskoro je kriza planula, pri čemu je požar prvo zahvatio velike svjetske banke koje su je neposredno i izazvale. Ali s bankama u Hrvatskoj naoko je bilo sve u redu. Bile su dobro kapitalizirane, dakle imale su dovoljno novca, što je za Hrvatsku narodnu banku bilo najvažnije. Sustav je dakle ostao stabilan. Iako su u matičnim zemljama imale problema, banke-majke nisu pustile niz vodu svoje akvizicije u Hrvatskoj. Znači li to da ekonomisti MMF-a zaista nisu bili u pravu i da je njihovo upozorenje bilo promašeno? Ne, ali da bi se to shvatilo trebalo je obratiti pažnju na poslovanje banaka, a ne samo na činjenicu da su one ostale stabilne. Njihovi strani vlasnici nisu, naime, jednokratno izvukli sve što su mogli, kako su se bojali stručnjaci MMF-a, već su ih počeli koristiti kao instrument kojim će stalno crpiti novac iz Hrvatske. A i ta stručnost gospode iz MMF-a nije bila nešto posebno. Zar narodna poslovica ne kaže da je košulja bliža od kaputa? Također, nije tada MMF krenuo protiv krupnog kapitala, čiji je zapravo instrument. Bio je to samo pokušaj da se spasi obraz uoči krize koja je neminovno razotkrila mnoge mračne kutove u kojima su se pravili mutni poslovi.

Tada se pokazalo kako su bili u pravu i naši (doduše, rijetki) ekonomisti i političari koji su, mnogo prije trojke iz MMF-a, tvrdili da Hrvatska nije prodala zgrade i šaltere već nacionalnu štednju. Dakle novac koji jedini može osigurati razvoj, a u krizi kakvu-takvu stabilnost. Tragično je saznanje da nitko od odgovornih nije našao snage da se tome suprotstavi, već su skoro svi bajali o stranim investicijama kao panaceji za ekonomiju. Ni tu se nitko nije sjetio da su interesi jedina konstanta i da se na kraju sve plaća. Naravno, iz vlastitog džepa.

U općoj klimi kompradorstva kao časna iznimka sada se pojavio ministar financija Boris Lalovac, koji je upravo otkrio još jedan kanal u kojem nestaje hrvatska akumulacija. I to sve po zakonu, jer logika po kojoj rade privatni bankari navodno je briga samo vlasnika banaka. Kakva je to logika? Takva koja ih je navela da s deset milijardi kuna kreditiraju tvrtke bez ikakvih prihoda ili s godišnjim prihodom do 100 kuna. Ima tu svakakvih motiva, posebno u slučaju notorne Hypo banke, ali glavni je sigurno izvlačenje novca iz banaka. Pitanje je bankarske tehnike, vjerojatno ne previše komplicirane, da on poslije toga završi na željenim adresama.

Zašto je to samo navodno zakonito? Citirat ćemo prvog guvernera HNB-a poslije osamostaljenja i nekadašnjeg Tuđmanovog ambasadora u Britaniji, pokojnog dr. Antu Čičin-Šaina. Suvlasnik banke, govorio je on, uvijek je i teritorijalno-politička jedinica na čijem području ona djeluje, iako formalno ne mora imati nijednu dionicu. Ali sama činjenica da tu skuplja novac i raspolaže štednjom građana stvara obvezu da o vodi računa o njihovim potrebama. Pitanje je sposobnosti i odgovornosti političara da osiguraju realizaciju njihovih interesa.Umjesto toga, banke kod nas sustavno izvlače novac iz džepova građana, dok je njihov udio u kreditiranju razvoja i otvaranju novih radnih mjesta minimalan. Kreditira se potrošnja uvozne robe, a ne proizvodnja domaće. To je normalno i racionalno ponašanje banaka u stranom vlasništvu. Nisu krivi oni koji štite svoje interese, već oni koji to ne rade. U konkretnom slučaju domaći političari, koji svjesno ili iz neznanja i nesposobnosti imaju ulogu kompradora na domaćoj političkoj sceni. Ta španjolska riječ izvorno označava poslovnog posrednika, ali je u Kini svojedobno dobila značenje dobro plaćenog domaćeg čovjeka u službi stranih interesa i kao takva ušla u međunarodni vokabular.

Naši su političari mirno gutali, pa i branili deviznu klauzulu, sve dok ih bankarska igra sa švicarskim francima i narodna pobuna koja je slijedila nije natjerala makar na polovičnu akciju. Prije toga, bankari su odigrali igru s investicijskim fondovima, po svim pravilima nekadašnjeg financijskog inženjeringa. Smanjivanjem kamata praktički su ukinuli oročenu štednju, ali su ponudili ulaganja u rizične fondove koji su isprva donosili bajoslovne dobiti. Kad su se štediše navukli i masovno počeli ulagati (kao kod financijskog inženjeringa), stigao je red na gubitke. Mnogi nisu bili spremni da se suoče s istinom kako su grubo nasanjkani, već su se nadali da su gubici privremeni i da će se sve vratiti na staro. Posljedica je bila da su izgubili sve, a bankari koji su tako uspješno poslovali s njihovim novcem brojali su visoke plaće i još veće bonuse. S gledišta stranog vlasnika, oni su ih zaista zaslužili.

Prije nekih mjesec dana otkrilo se da igrom sa švicarskim francima nisu izigrani samo zajmoprimci, već i cijela Hrvatska. Kad se već znalo da će franak neminovno rasti, hrvatske su se banke ponašale kao da će njegova vrijednost padati. S tom pretpostavkom one su prodavale vrijednosne papire, omogućujući da kupci zarađuju na njihov račun. Kupci kojima su tako pogodovale bile su strane banke, njihove vlasnice. Hrvatska narodna banka je konstatirala da su domaće banke zbog toga u godinama 2010. i 2011. ostvarile gubitak od 3,5 milijardi kuna i zabilježila to u svom biltenu. Zabilježbe u bankama bile su mnogo konkretnije. Tu su se ponovno bilježili bonusi.

Može se reći da je trebalo proteći vrijeme kako bi se pokazala prava vrijednost upozorenja trojice ekonomista MMF-a iz jeseni 2007. Ali istina je da je i bez toga sve bilo jasno. Cijela je nacionalna ekonomija postupno tonula, samo su bankama cvale ruže. Istovremeno te iste banke nisu kreditirale razvoj i otvaranje novih radnih mjesta. Sve je to uredno bilježio bilten HNB-a, ali ni oni ni političari nisu mislili da je vrijeme za uzbunu. Umjesto toga, vrtjela se mantra o strukturnim promjenama, a da nitko nije ni pokušao izračunati koliko bi trebalo smanjiti poreze ili autsorsati čistačice da bi se nadoknadilo ono što su banke izvukle iz nacionalne ekonomije. Kad je konačno dara prevršila mjeru i kad je prljavo rublje počelo izlaziti na površinu mutne vode, vođa opozicije Tomislav Karamarko ozbiljnog lica kaže da ne treba dizati buku, već da se s bankama treba dogovoriti. Da stanje nije tragično, čovjek bi prasnuo u smijeh.