Pohod klerikalne desnice što trenutno ima vlast nad javnom radiotelevizijom koju koristi kako bi u kratkom vremenu što joj je preostalo pokosila sekularne, intelektualne i progresivne dijelove HRT-a treba dakako promatrati u njegovom širem medijskom, ali i društvenom kontekstu. Za početak, ovakvo nešto uopće ne bi bilo moguće da su resursi ljevice makar približno slični onima desnice. S druge strane, o izvorima prihoda desnice i ljevice ne može se niti početi govoriti bez da se propita uloga države u financiranju obiju političkih struja.
U trendu neoliberalnih dogmi o tome koliko vremena godišnje provedemo radeći za državu (kao da ta sredstva negdje propadaju, a ne prelijevaju se u zdravstvo ili školstvo – i to isto ono koje se i sami liberali podržavaju), podsjetimo na podatke Udruge građana za zaštitu ljudskih prava David, iz 2013. godine, prema kojima “svaki građanin godišnje za Katoličku crkvu izdvaja 400 kuna od prosječne plaće, 16 lipa od svakih 100 kuna potrošenih u trgovini i 80 lipa od svakih 100 kuna kazne ili takse”. No, ovo nisu jedini prihodi desnice. Osim toga, ona ima pristup svim fondovima kojima ima i ljevica, pri čemu postaju poprilično glasni ukoliko na natječajima ne dobiju najviše sredstava, kao što je primjer Željke Markić i Ministarstva kulture. S druge strane, iz “nekog” razloga, netransparentnom, pogodovajućem i koruptivnom financiranju desnice gleda se kroz prste, čak i kad zaobilaze natječaje, dobivaju prostore u centru grada po osobnoj naklonosti gradonačelnika, ili im pak grad plaća režije.
Politička odgovornost stranaka centra za financijsku neravnotežu
Financiranje ljevice pak bilo one liberalne (zalaže se za progresivnost ljudskih prava, ali po ekonomskim vrijednostima spada u desnicu), bilo prave ljevice (koja se zalaže za progresivna ekonomska i društvena načela) promatra se kroz mikroskop. A sredstva, u usporedbi s ovima izdvajanima za desnicu, stižu kroz kapaljku. Od stranaka nadri ljevice i centra, poput bivše Kukuriku koalicije, očekivalo bi se da malo izjednači odnose u ovom polju. Umjesto toga, rekapituliramo li njihov mandat, vidjet ćemo da je i sam Zoran Milanović zagovarao nastavak financiranja Katoličke crkve putem Vatikanskih ugovora, dok je HNS radije prisilio na ostavku vlastitu ministricu kulture Andreu Zlatar Violić i pritom uložio značajan trud kako bi onemogućio njezinu medijsku strategiju, a koja barem malo izjednačava polje financiranja desnice i ljevice.
Pritom, mnogima sporni kriteriji medijske strategije, ostaju sporni samo dok se ne stave u specifični lokalni kontekst. Da država treba financirati one medije koji pozornost posvećuju uglu i dubini perspektive, odabiru tema od javnog interesa, koji vode računa o tome da ne ruše cijenu rada u ovom, u Hrvatskoj potpuno devastiranom sektoru, ili da se vodi računa o rodnom balansu autora i unutar same redakcije te redakcijskoj demokraciji (i to nakon brojnih negativnih primjera u redakcijama komercijalnih medija, poput antiprivatizacijskih štrajkova u Slobodnoj Dalmaciji 90-ih, ili onih dosta kasnijih u Večernjem listu i Glasu Istre te u konačnici suptilnim anonimnim pobunama na HRT-u danas) objektivno, kad se pogledaju ishodi ovih mjera za sami novinarski sektor, ne može biti sporno nikome tko se zalaže za lijeve, progresivne vrijednosti.
Slijepa pjega
No, umjesto toga, protiv ovih načela u Hrvatskoj su, umjesto desnice, prvi ustali upravo liberali. S vremenskim odmacima, ćorsokaci liberalnih medijskih strategija (na kojima su počivala i prva protivljenja medijskoj strategiji Andree Zlatar Violić) sve jasnije dolaze do izražaja. Nigdje to nije bilo jasnije izraženo nego na tribini o neprofitnim medijima (“Stabilizacija i razvoj neprofitnih medija u Hrvatskoj”) koja je u ponedjeljak 4. jula održana u Kući ljudskih prava u Zagrebu. Najzanimljiviji dio tog dana nije bila tribina s političarima koju je prenijela većina medija, pa čak ni dio u kojem je u sklopu predizborne kampanje Goran Beus Richembergh javno odustao od progona Zlataričine medijske strategije i dao lažno obećanje da će HNS nastaviti s implementacijom upravo tog teksta, kojeg su, ironično, proveli mandat sabotirajući. Najzanimljiviji dio bio je seminarski organiziran razgovor novinara i aktivista.
Naime, liberalne medijske strategije primarno počivaju na odbijanju prihvaćanja neprofitnih medija kao nečega što je odavno već preraslo uzuse civilnog društva i što odavno već ne služi kao PR civilnog sektora prema ostatku društva. Drugi argument proizlazi iz ovoga, a sastoji se od nerazumijevanja medijskog polja u Hrvatskoj, odnosno nedostatka bavljenja ovim sektorom iz perspektive medijske produkcije, odnosno kroz sferu rada, što se očituje u daljnjem inzistiranju na projektnoj logici javnog financiranja medija. U praksi, ovaj jaz između novinara i dijela aktivista izgledao je tako da su aktivisti kao potencijalna rješenja novinarima nudili posjećivanje brojnih globalnih i regionalih seminara, ili organiziranje radionica na kojima se mogu osigurati nekih honorari, umjesto plaća i osnovne infrastrukture potrebne za rad medija.
Novinari za rad
Novinari, s druge strane, od putovanja po seminarima imaju znatno ozbiljnije probleme. U pauzama tog dana, u Kući ljudskih prava, razgovaralo se o isključenim internetskim vezama u redakcijama, radi čega sam program dolazi u ozbiljnu opasnost, isključenim telefonskim linijama i isključivanjima iz sustava električne mreže, što su sve temeljni resursi potrebni za normalno funkcioniranje medija. Činjenica da se o ovim problemima, odnosno o osiguravanju resursa za temeljni rad medija nije razgovaralo na seminaru, nego u pauzama govori dovoljno o liberalnom poimanju medijskog polja. Ne čudi stoga niti da je platforma neprofitnih medija okupljena u Mrežu emancipacije E-net među svoje zahtjeve uvrstila nastavak rada na državnoj medijskoj strategiji te javno financiranje medija. Nisu oni to uradili jer su ljevičari, već jer su jedino u lijevoj medijskoj strategiji pronašli početak rješavanja problema koji ih primarno muče. A to nisu honorari koje nude seminar ili projekti, već strukturno rješavanje materijalnih radnih uvjeta u medijima.
No, da prostor suradnje između civilnog društva i novinara ipak postoji, pokazuje i dio koji se bavio zagovaranjem. U desnom desantu na civilno društvo, jedino što nije srušeno njihove su zagovaračke i lobističke sposobnosti, stoga je ponuda civilnih udruga da pomognu novinarima s lobiranjem za nastavak rada na medijskoj strategiji koja, iako spremna, nikad nije puštena u javnu raspravu vrijedna ponuda koja svakako predstavlja iskorak liberala u njihovoj apolitičnosti, ali i otvara daljnji prostor suradnje novinara i civilnih udruga. (Bilten)
U trendu neoliberalnih dogmi o tome koliko vremena godišnje provedemo radeći za državu (kao da ta sredstva negdje propadaju, a ne prelijevaju se u zdravstvo ili školstvo – i to isto ono koje se i sami liberali podržavaju), podsjetimo na podatke Udruge građana za zaštitu ljudskih prava David, iz 2013. godine, prema kojima “svaki građanin godišnje za Katoličku crkvu izdvaja 400 kuna od prosječne plaće, 16 lipa od svakih 100 kuna potrošenih u trgovini i 80 lipa od svakih 100 kuna kazne ili takse”. No, ovo nisu jedini prihodi desnice. Osim toga, ona ima pristup svim fondovima kojima ima i ljevica, pri čemu postaju poprilično glasni ukoliko na natječajima ne dobiju najviše sredstava, kao što je primjer Željke Markić i Ministarstva kulture. S druge strane, iz “nekog” razloga, netransparentnom, pogodovajućem i koruptivnom financiranju desnice gleda se kroz prste, čak i kad zaobilaze natječaje, dobivaju prostore u centru grada po osobnoj naklonosti gradonačelnika, ili im pak grad plaća režije.
Politička odgovornost stranaka centra za financijsku neravnotežu
Financiranje ljevice pak bilo one liberalne (zalaže se za progresivnost ljudskih prava, ali po ekonomskim vrijednostima spada u desnicu), bilo prave ljevice (koja se zalaže za progresivna ekonomska i društvena načela) promatra se kroz mikroskop. A sredstva, u usporedbi s ovima izdvajanima za desnicu, stižu kroz kapaljku. Od stranaka nadri ljevice i centra, poput bivše Kukuriku koalicije, očekivalo bi se da malo izjednači odnose u ovom polju. Umjesto toga, rekapituliramo li njihov mandat, vidjet ćemo da je i sam Zoran Milanović zagovarao nastavak financiranja Katoličke crkve putem Vatikanskih ugovora, dok je HNS radije prisilio na ostavku vlastitu ministricu kulture Andreu Zlatar Violić i pritom uložio značajan trud kako bi onemogućio njezinu medijsku strategiju, a koja barem malo izjednačava polje financiranja desnice i ljevice.
Pritom, mnogima sporni kriteriji medijske strategije, ostaju sporni samo dok se ne stave u specifični lokalni kontekst. Da država treba financirati one medije koji pozornost posvećuju uglu i dubini perspektive, odabiru tema od javnog interesa, koji vode računa o tome da ne ruše cijenu rada u ovom, u Hrvatskoj potpuno devastiranom sektoru, ili da se vodi računa o rodnom balansu autora i unutar same redakcije te redakcijskoj demokraciji (i to nakon brojnih negativnih primjera u redakcijama komercijalnih medija, poput antiprivatizacijskih štrajkova u Slobodnoj Dalmaciji 90-ih, ili onih dosta kasnijih u Večernjem listu i Glasu Istre te u konačnici suptilnim anonimnim pobunama na HRT-u danas) objektivno, kad se pogledaju ishodi ovih mjera za sami novinarski sektor, ne može biti sporno nikome tko se zalaže za lijeve, progresivne vrijednosti.
Slijepa pjega
No, umjesto toga, protiv ovih načela u Hrvatskoj su, umjesto desnice, prvi ustali upravo liberali. S vremenskim odmacima, ćorsokaci liberalnih medijskih strategija (na kojima su počivala i prva protivljenja medijskoj strategiji Andree Zlatar Violić) sve jasnije dolaze do izražaja. Nigdje to nije bilo jasnije izraženo nego na tribini o neprofitnim medijima (“Stabilizacija i razvoj neprofitnih medija u Hrvatskoj”) koja je u ponedjeljak 4. jula održana u Kući ljudskih prava u Zagrebu. Najzanimljiviji dio tog dana nije bila tribina s političarima koju je prenijela većina medija, pa čak ni dio u kojem je u sklopu predizborne kampanje Goran Beus Richembergh javno odustao od progona Zlataričine medijske strategije i dao lažno obećanje da će HNS nastaviti s implementacijom upravo tog teksta, kojeg su, ironično, proveli mandat sabotirajući. Najzanimljiviji dio bio je seminarski organiziran razgovor novinara i aktivista.
Naime, liberalne medijske strategije primarno počivaju na odbijanju prihvaćanja neprofitnih medija kao nečega što je odavno već preraslo uzuse civilnog društva i što odavno već ne služi kao PR civilnog sektora prema ostatku društva. Drugi argument proizlazi iz ovoga, a sastoji se od nerazumijevanja medijskog polja u Hrvatskoj, odnosno nedostatka bavljenja ovim sektorom iz perspektive medijske produkcije, odnosno kroz sferu rada, što se očituje u daljnjem inzistiranju na projektnoj logici javnog financiranja medija. U praksi, ovaj jaz između novinara i dijela aktivista izgledao je tako da su aktivisti kao potencijalna rješenja novinarima nudili posjećivanje brojnih globalnih i regionalih seminara, ili organiziranje radionica na kojima se mogu osigurati nekih honorari, umjesto plaća i osnovne infrastrukture potrebne za rad medija.
Novinari za rad
Novinari, s druge strane, od putovanja po seminarima imaju znatno ozbiljnije probleme. U pauzama tog dana, u Kući ljudskih prava, razgovaralo se o isključenim internetskim vezama u redakcijama, radi čega sam program dolazi u ozbiljnu opasnost, isključenim telefonskim linijama i isključivanjima iz sustava električne mreže, što su sve temeljni resursi potrebni za normalno funkcioniranje medija. Činjenica da se o ovim problemima, odnosno o osiguravanju resursa za temeljni rad medija nije razgovaralo na seminaru, nego u pauzama govori dovoljno o liberalnom poimanju medijskog polja. Ne čudi stoga niti da je platforma neprofitnih medija okupljena u Mrežu emancipacije E-net među svoje zahtjeve uvrstila nastavak rada na državnoj medijskoj strategiji te javno financiranje medija. Nisu oni to uradili jer su ljevičari, već jer su jedino u lijevoj medijskoj strategiji pronašli početak rješavanja problema koji ih primarno muče. A to nisu honorari koje nude seminar ili projekti, već strukturno rješavanje materijalnih radnih uvjeta u medijima.
No, da prostor suradnje između civilnog društva i novinara ipak postoji, pokazuje i dio koji se bavio zagovaranjem. U desnom desantu na civilno društvo, jedino što nije srušeno njihove su zagovaračke i lobističke sposobnosti, stoga je ponuda civilnih udruga da pomognu novinarima s lobiranjem za nastavak rada na medijskoj strategiji koja, iako spremna, nikad nije puštena u javnu raspravu vrijedna ponuda koja svakako predstavlja iskorak liberala u njihovoj apolitičnosti, ali i otvara daljnji prostor suradnje novinara i civilnih udruga. (Bilten)
