Feljton Film i društvo – Zagrebačko narječje u filmu: Snivaj, zlato moje, red. Neven Hitrec; Čovjek ispod stola, red. Neven Hitrec; Fine mrtve djevojke , red. Dalibor Matanić; Metastaze, red. Branko Schmidt; Ljudožder vegetarijanac, red. Branko Schmidt; omnibus Zagrebačke priče
Kako je Zagreb neupitno grad s najvećim brojem stanovnika u Hrvatskoj, nema nikakve sumnje da u njemu uočavamo i čitavu raskoš narječja hrvatskoga jezika. Dakako i filmska je umjetnost već odavna uspješno percipirala navedenu raznolikost, a zanimljivim se može učiniti barem presjek, ako ne već i potpuna slika, filmova stvorenih u razdoblju nastanka samostalne i suverene Republike Hrvatske čija se radnja odigrava u glavnome gradu, odnosno propitivanje koliko se kroz razna razdoblja izmijenila uporaba narječja, od temeljno purgerskih varijacija kajkavskoga do sveobuhvatnije nadgradnje uvjetovane i promjenom strukture stanovništva zbog doseljenja tijekom desetljeća.
U takvoj kronološkoj gradaciji prije svega nužno je posegnuti za filmom Snivaj, zlato moje (2005) redatelja Nevena Hitreca i scenarista Hrvoja Hitreca, a prema romanu Još Hrvatska ni propala Ivana Pahernika. Prostorno smješten u zagrebačka predgrađa, većinom Trešnjevku, a vremenski u završnu godinu Drugoga svjetskog rata zatim i desetak godina kasnije te naposljetku tek ovlašno i u razdoblje znatnije modernizacije grada, taj film je promišljeni žanrovski koktel sastavljen od dramskih krajnosti komedije i tragedije, ratnog i inverzije socrealističkoga, odnosno film o odrastanju ujedno prožet i mjuziklom s bogatim kulturno- umjetničkim kontekstom prije svega stripa i likovnih umjetnosti. Subjektivna fokalizacija središnjega lika isprva dječaka, a zatim i mladića Tomice Škrinjara podjednako navodi na sastavnice filma nostalgije, a nema dvojbe da je sasvim jasan i izravan oslonaca na remek- djelo hrvatske kinematografije Tko pjeva, zlo ne misli (1970) Kreše Golika. No, taj oslonac nije i epigonski već sasvim razvidna uspostava veza filmskih ostvarenja ali i zagrebačkoga miljea.
Vjerodostojnost je narječja neupitna, jer većina likova vrsno govori izravnim purgerskim štihom kajkavskoga, a mijene koje se događaju zbog promjene ideološkoga predznaka prema jugoslavenskome komunizmu nenametljive su i sasvim skladno uklopljene u dramaturške zahtjeve i građu cjeline filma. No, ne treba zaboraviti ni blagi upliv stranih jezika, njemačkoga i talijanskoga kao percepciju ratne okupacije profiliranu kroz humorni predznak dvojice predstavnika tih naroda u sekvenci obiteljskoga druženja u trešnjevačkome domu. Usprkos bremenu mjestimične tragičnosti, taj je film pitko ostvarenje s puno šarma i jasna posveta samom gradu, narječju i njegovim stanovnicima, kao i velikanu hrvatskoga stripa Andriji Mauroviću.
Znatno drugačiju sliku predočava film Čovjek ispod stola (2009) također sina i oca Hitreca, Nevena i Hrvoja, nastaloga kao adaptacija priča Vjekoslava Dominija. Ta suvremena drama s elementima fantastike predočava čitav niz likova s prostornom središnjicom tržnice predviđene za rušenje i izgradnju shopping centra. U jasnome globalizacijskome otuđenju i odljuđenju profiliraju se marginalci i gubitnici, a kroz snažne emocije i ljubavne naglaske autori se poigravaju i s restrukturiranjima motiva tzv. telenovela, ujedno im izmičući. Ako je pritom temeljnim narječjem kajkavsko, uočavamo ponajviše i njegove zagrebačke varijante. Međutim, u širokom rasponu likova, partner protagonistove majke imenom Ćafur je očevidno romskoga nacionalnoga predznaka pa je i njegova inačica hrvatskoga skladna nacionalnosti. Podjednako i protagonistov otac, emigrant u Argentinu je narječjem podrijetlom iz Dalmatinske Zagore, dok je preprodavač štokavskoga narječja ali i naglaska na razmeđi Like i BiH. Zanimljivo je da se standardnim književnim jezikom služi tek sporedni lik fantastičnoga žanrovskoga upliva, nalik zemaljskome utjelovljenju anđela, pa se raspon primjene hrvatskih narječja u ovome filmu ne razabire jednoznačno već gradira kroz važnost i ulogu pojedinih likova u sukusu cjeline.
Povratak na uvriježeni zagrebački govor uočavamo u filmu Fine mrtve djevojke (2003) Dalibora Matanića. No, ovom prigodom odnos prema narječju i stanovnicima Zagreba nije nimalo nalik posveti, dapače posrijedi je ostvarenja o urbanim psihozama s naglašenim homofobičnim predznakom prema dvjema protagonisticama. Zgrada u blizini željeznice u kojoj iznajmljuju stan je ispunjena ekstravagantnim stanarima, odnosno tajnovitim pojedincima čije se tajne skrivaju ispod krinke normalnosti. Uočljivi su pomaci narječja od zagrebačke kajkavštine prema štokavskome, a čak u jednome unutar televizijskome segmentu i prema romskoj inačici hrvatskoga jezika. U tom filmu ne uočavamo urbanizaciju i političku korektnost nego zasade malograđanštine i primitivizma pod krinkom očuvanja tradicionalnoga, a to ostvarenje uz niz vrlina mosi i skrivena proturječja mjestimice izložena kritici.
Dva ostvarenja Branka Schmidta smještena u zagrebačko okružje – Metastaze (2009) i Ljudožder vegetarijanac (2012) shodno autorskome stanovištu predstavljaju sasvim drugačiju percepciju narječja u hrvatskome filmu. U Metastazama, nastalim prema književnome predlošku Ive Balenovića (pod pseudonimom Alen Bović), urbani je milje podcrtan i protagonistima društvenim marginalcima. Četvorica se kvartovskih prijatelja ne uspijevaju, a zapravo i ne žele uklopiti u kakvo uvriježeno društveno okružje. Dapače, nasilnik sklon nogometu, alkoholičar, liječeni ovisnik i sin jugoslavenskoga oficira egzistiraju više uličnim načinom života nego li kakvim natruhama obiteljskoga. U žanrovskome smislu naglašen je pomak od drame prema kriminalističkome, a u jasnom iskazu autentičnosti prijelomna je uporaba kolokvijalnoga zagrebačkoga narječja u kojemu se protagonisti nimalo ne ustežu psovanja i raznih vulgarnosti. Kao vrlo dojmljiv odraz urbanoga kvartovskoga života, Metastaze su ovjenčane i prestižnim nagradama Filmskog festivala u Puli.
Također nagrađivan na pulskome festivalu, film Ljudožder vegetarijanac – iznova prema predlošku Ive Balenovića – predočava sasvim drugačiju društvenu sliku, jer središnji je lik uvaženi ginekolog u etabliranoj klinici, međutim egzistencijom vrlo daleko od oslonca o Hipokratovu zakletvu, a često se kreće u društvu koje prelazi granicu kriminalnoga podzemlja. Dapače, i predstavnici policije u tom su filmu često korumpirani ili pak i sami dileri, a ni o pojedincima iz medicinske službe često se ne mogu iznaći komplimenti. U takvome miljeu ne začuđuje da je i sam protagonist pretjerano sklon narkoticima, surađuje s kriminalcima ili uživa u uslugama prostitutki iz nekadašnjega istočnoga bloka, a ni amoralno djelovanje u klinici nije mu strano. Jasan odraz naličja suvremenoga hrvatskoga društva označen je i bogatom lepezom narječja. Pa ako protagonist govori zagrebačkim žargonom, mjestimice nabadajući i ruski, čitav niz sporednih likova odražava širok spektar regionalnih ili nacionalnih predznaka stanovnika Zagreba. Dok jedna liječnica rabi štokavsko narječje, drugi je liječnik Jordanac koji ne uspijeva izmaknuti blagome arapskome naglasku. No, upravo u nizu sporednih likova kriminalne djelatnosti uočavamo narječja koja sežu od ruralnijih dijelova Hrvatske pa sve do Bosne i Hercegovine.
Naposljetku, prvi dio omnibusa Zagrebačke priče (2009) sastavljen od devet kratkih priča svjedoči o proširivanju narječja prisutnih u zagrebačkome okružju. Ako zamjetimo da su narječja mladih likova u filmu Šamar Nebojše Slijepčevića uvjetovana i obiteljksim podrijetlima, u filmu Igora Mirkovića Inkasator dvoje ostarjelih protagonista označeni su razmeđom kajkavske i štokavske varijante zagrebačkoga govora, a zanimljivo je da i inkasator crnačkoga rasnoga predznaka govori zamalo standardnim književnim jezikom. Razvidan je raspon narječja u filmu Najpametnije naselje u državi Marka Škobalja i Ivana Ramljaka, a u ironičnim filmskim postavkama upravo dvojica policajaca očito ruralnoga hrvatskoga ili bosanskohercegovačkoga podneblja raspravljaju o književnim i filozofskim postavkama primjerenim dakako etabliranim akademskim okružjima. Suprotnost je toga filma Špansko kontinent Ivana Sikavice naglašeno kvartovskoga žargona. I ako filmovi Branka Ištvančića Recikliranje i Zorana Sudara Kanal naglašeno apostrofiraju jezik i narječje romske manjine, u filmu Žuti mjesec Zvonimira Jurića percipiramo i narječja dviju Dalmatinki, Omišanke i Splićanke.
Nema dakle nikakvih dvojbi da u naznačenim filmovima razlučujemo raskošno propitivanje narječja uočljivih u Zagrebu. Naglasak na temeljno kajkavskoj uvjetovanosti zagrebačkoga govora nazočan u ranijim provijesnim razdobljima, razgranava se sve više u promjeni strukture stanovništva, useljenicima iz raznih dijelova Hrvatske ali i bivše Jugoslavije. Nije pritom upitna kvaliteta obrađenih filmova, ali je razvidno s kolikim su promišljenim pristupom razni autori koordinirali narječja u okviru filmske građe.
