Raskošan biopic o transrodnom disforičnom danskom pejzažistu Einaru Wegeneru (1882–1931), pioniru promjene spola u ženu – Lili Elbe, nadahnut ponajprije istoimenim artefaktnim romanom Davida Ebershoffa iz 2000. godine a manje doslovnim životnim faktima umjetnika, prezentiran je prekrasnim, vrhunskim vizualnim stilom fascinantnih boja, vjetrovitih visti, evokativnih tekstura, prestižne vintaž-elegancije (stalna redateljeva suradnička trojka - direktor fotografije Danny Cohen, produkcijska dizajnerica Eve Stewart, kostimograf Paco Delgado), upotpunjenim eteričnim ekspresivnim Desplatovim soundtrackom.
Pritom je oscarovski redatelj Kraljevog govora (The King's Speech, 2010) i Jadnika (Les Misérables, 2012) Tom Hooper njegovu rubnu i svakako složenu temu obradio na gotovo staromodno uredan, politički korektan, suzdržan i siguran način, limitirajući se na easy-watching konvencionalnosti i svjesno izbjegavajući sve ekstremno i pregnantno; takvom se odlukom oštetivši i lišivši dublje, alternativne perspektive materijala, posljedično nenamjerno provocirajući efekt distanciranja od istog. (Iako je, možda, takva odluka uprizorenja najbolji ili najinteligentniji način približavanja još uvijek tabu-teme transrodnosti mainstream publici; naslovima poput Woodova Glena ili Glende /Glen or Glenda, 1953/, Jordanove Plačljive igre / The Crying Game, 1992/ i Tuckerove Transamerike /Transamerica, 2005/ unatoč; o svjetski poznatoj operaciji promjene spola čuvenog sportaša Brucea Jennera da se i ne govori.)
Poglavito odmaže nezadovoljavajuće, melodramatično presentimentalizirano finale i scenaristički nedovoljno elaboriran i razrađen moment Einarove intrapsihičke promjene te posljedično nedostatno produbljivanje njegove nemirne agonijske krize identiteta, a koju redatelj bira prezentirati i opet, mahom vizualnim – zrcalnim površinama (prozora, ogledala) koje naglašavaju spolno-identifikacijske dualnosti, odnosno naslikanim portretima Lili kao istinskim Einarovim personalnim istovjetnostima. Stoga je glavni nositelj empatičke uvjerljivosti i približavanja interpersonalne turbulativnosti tematizirane ekstraordinarne osobnosti savršeno odabran glavni glumac ekscepcionalne, androgine pojavnosti – Eddie Redmayne, zadivljujuće fizičke transformativnosti, čiji je Lili/Einar porculanski delikatan i ranjiv, istovremeno zbunjen i odlučan u svojoj namjeri, a njegove stidljive, mekane geste naprosto nevjerojatno nepatvorene i ljupke, s ogromnom emotivnom skalom.
Zaslužen bi stoga svakako bio Redmaynov i ovogodišnji, baš kao i lanjski Oscar (za fizički također zahtjevnu ulogu Stephena Hawkinga u Teoriji svega (The Theory of Everything) Jamesa Marsha), iako teško da će ga dobiti dvaput zaredom, i to još uz medijskog favorita Leonarda di Caprija u svakako manje impresivnoj, kostimima i šminkom potpomognutoj izvedbi Iñárrituovog Povratnika (The Revenant). Redmayneu u Dankinji savršeno sekundira i nova europska miljenica Alicia Vikander (eksponirana postaje Arcelovom Kraljevskom aferom /En kongelig affære/, 2012), kao nesebična suportivna supruga Gerda Wegener, prominentna art-deco slikarica i ilustratorica za Vogue.
Stoga je prava šteta da redatelj nije postavio viši, pustolovniji cilj nego se zaustavio na prokušanom klišeiziranom terenu, kreiravši svojevrstan prekrasni i nesporno dojmljiv, iščekivani art-fenomen ali s obzirom na izazovnu temu i hrabre ganutljive likove kakve je imao, propustivši napraviti uistinu veliki, intrigantnije i provokativnije opserviran film.
filmovi
Pritom je oscarovski redatelj Kraljevog govora (The King's Speech, 2010) i Jadnika (Les Misérables, 2012) Tom Hooper njegovu rubnu i svakako složenu temu obradio na gotovo staromodno uredan, politički korektan, suzdržan i siguran način, limitirajući se na easy-watching konvencionalnosti i svjesno izbjegavajući sve ekstremno i pregnantno; takvom se odlukom oštetivši i lišivši dublje, alternativne perspektive materijala, posljedično nenamjerno provocirajući efekt distanciranja od istog. (Iako je, možda, takva odluka uprizorenja najbolji ili najinteligentniji način približavanja još uvijek tabu-teme transrodnosti mainstream publici; naslovima poput Woodova Glena ili Glende /Glen or Glenda, 1953/, Jordanove Plačljive igre / The Crying Game, 1992/ i Tuckerove Transamerike /Transamerica, 2005/ unatoč; o svjetski poznatoj operaciji promjene spola čuvenog sportaša Brucea Jennera da se i ne govori.)
Poglavito odmaže nezadovoljavajuće, melodramatično presentimentalizirano finale i scenaristički nedovoljno elaboriran i razrađen moment Einarove intrapsihičke promjene te posljedično nedostatno produbljivanje njegove nemirne agonijske krize identiteta, a koju redatelj bira prezentirati i opet, mahom vizualnim – zrcalnim površinama (prozora, ogledala) koje naglašavaju spolno-identifikacijske dualnosti, odnosno naslikanim portretima Lili kao istinskim Einarovim personalnim istovjetnostima. Stoga je glavni nositelj empatičke uvjerljivosti i približavanja interpersonalne turbulativnosti tematizirane ekstraordinarne osobnosti savršeno odabran glavni glumac ekscepcionalne, androgine pojavnosti – Eddie Redmayne, zadivljujuće fizičke transformativnosti, čiji je Lili/Einar porculanski delikatan i ranjiv, istovremeno zbunjen i odlučan u svojoj namjeri, a njegove stidljive, mekane geste naprosto nevjerojatno nepatvorene i ljupke, s ogromnom emotivnom skalom.
Zaslužen bi stoga svakako bio Redmaynov i ovogodišnji, baš kao i lanjski Oscar (za fizički također zahtjevnu ulogu Stephena Hawkinga u Teoriji svega (The Theory of Everything) Jamesa Marsha), iako teško da će ga dobiti dvaput zaredom, i to još uz medijskog favorita Leonarda di Caprija u svakako manje impresivnoj, kostimima i šminkom potpomognutoj izvedbi Iñárrituovog Povratnika (The Revenant). Redmayneu u Dankinji savršeno sekundira i nova europska miljenica Alicia Vikander (eksponirana postaje Arcelovom Kraljevskom aferom /En kongelig affære/, 2012), kao nesebična suportivna supruga Gerda Wegener, prominentna art-deco slikarica i ilustratorica za Vogue.
Stoga je prava šteta da redatelj nije postavio viši, pustolovniji cilj nego se zaustavio na prokušanom klišeiziranom terenu, kreiravši svojevrstan prekrasni i nesporno dojmljiv, iščekivani art-fenomen ali s obzirom na izazovnu temu i hrabre ganutljive likove kakve je imao, propustivši napraviti uistinu veliki, intrigantnije i provokativnije opserviran film.
filmovi
