Povijesne serije su jedna od konstanti moderne televizije. Jedna teorija kaže da je uzrok tome „Igra prijestolja“ koja je, iako fikcija, uvjerila producente da interes za povijesnim temama postoji. Uslijedili su „Vikinzi“ koji su promijenili način na koji se takvim serijama pristupa, a prošle nas je godine ugodno iznenadilo „Posljednje kraljevstvo“. Serija je adaptacija romana Bernarda Cromwella „Saske priče“ i prati Uthreda, mladića koji je rođeni Saksonac, ali su ga odgojila vikinška plemena. Pokupivši najbolje od oba svijeta Uthred mora odlučiti kome će ostati lojalan, a konac je devetog stoljeća, vrijeme kad se zemljovid britanskog otočja nepovratno i stalno mijenja.
U vrijeme „Posljednjeg kraljevstva“ normanski su napadi na britansko otočje na vrhuncu, a provale Normana, ponajprije Danaca, postale su trajan problem lokalnih vladara. Nakon što su kolonizirali sjeverozapad današnje Engleske, u kojem su tragovi njihova osvajanja vidljivi još i danas u imenima mjesta (Norwich npr.), krenuli su prema Wessexu. Prodor Normana prema jugu i tom „posljednjem engleskom kraljevstvu“ tematiziran je ovom serijom. Povijesna potka iskorištena u seriji odlično je uklopljena u dramski kontekst, prije svega zahvaljujući snažnim i zanimljivim protagonistima.
Glavni lik, Uthred od Bebbanburga (Alexander Dreymon), izrazito je slojevit i usudio bih se reći kako uspješno nosi i povezuje radnju svih osam epizoda. Njegova pozicija između osvajača i branitelja postavljena je vrlo inteligentno, pa se često u toku serije događaju situacije kad je njegova vizija svijeta stavljena na kušnju, bilo s kršćanske ili vikinške strane. Vjera je, kako i dolikuje povijesnom razdoblju, vrlo bitan segment priče. Sukob ranog kršćanstva i vikinške kulture, kao i u „Vikinzima“, važan je za razumijevanje radnje. Iz dramske pozicije bilo je nužno imati ovakvog glavnog protagonista koji će uzimati najbolje od oba svijeta dok istodobno ukazuje na ono najgore u različitim, a opet zapanjujuće sličnim kulturnim elementima.
Iz te perspektive važan je odabir nekoliko sporednih likova s obje strane. Brida (Emily Cox) je kao i Uthred kršćansko dijete koje su Normani zarobili u bitci, a njeno je odrastanje među njima razlog iz kojeg razumije glavnog junaka u trenucima kad je rastrgan između naslijeđa i odanosti. Za razliku od nje Uthred je plemić koji traži da mu se povrati nasljedno pravo na Bebbanburg. Sitni detalj koji se seriji može prigovoriti svodi se upravo na to što je ta Uthredova potraga u drugom dijelu sezone nestala. No, pretpostavljam da nešto scenaristi moraju ostaviti i za nastavak. Osim nje, važan je lik i Mladi Ragnar (Tobias Santelmann), sin Velikog Ragnara, s kojim Uthred njeguje skoro pa bratski odnos. S kršćanske strane saveznike glavnog lika predstavljaju redovnik Beocca (Ian Hart) i Leofric (Adrian Bower). Svi oni u priči igraju važnu ulogu, a posebno je snažan adut karakterizacija u kojoj čak ni glavni lik nije izraziti pozitivac, već i on u nekim trenucima izaziva ljutnju i gađenje prilikom gledanja. Tanka linija između empatije i ljutnje ono je što seriju čini dinamičnom i zanimljivom.
Ovakve serije dosta ovise i o odabiru antagonista. Njih, kao i saveznika, ima s jedne i druge strane. Guthrum (Thomas W. Gabrielsson) i Ubba (Rune Temte) su posebno dojmljivi s vikinške strane. Dok je Guthrum na neki način spoj sirovosti i razuma, Ubba je u potpunosti prepušten nagonima i praznovjerju. Zanimljivo je to jer pokazuje kako nisu svi Vikinzi bili divljaci i da su među njihovim kraljevima postojale važne razlike. Glavni kršćanski antagonist, Mladi Odda (Brian Vernel) pomalo je klišejiziran, ali je za radnju neophodan jer pokazuje kako dobro i zlo nisu svojstva religije i društvenog uređenja već su imanentni ljudima bez obzira kamo pripadali. Zanimljivo je promatrati opreku Odde i Ragnara jer su obojica u sličnim pozicijama, ali sa suprotne strane radnje u odnosu na glavnog lika.
Posebno valja istaknuti Davida Dawsona koji briljira u ulozi Alfreda Velikog. Zbog važne povijesne uloge ovog vladara povezanost radnje ovisila je i o kvaliteti njegove interpretacije. „Posljednje kraljevstvo“ obrađuje prvo razdoblje Alfredove vladavine (871. – 880.), a završava velikom bitkom kod Eddingtona i sklapanjem Vedmorskog mira. Serija povijesno točno prati događanja prije i nakon bitke, a Uthredova će uloga u suzbijanju normanskih prodora u Wessex biti od presudne važnosti. Ono što također ne treba zaboraviti je produkcija same serije. Napravljena za BBC, iznimno kvalitetno prikazuje razdoblje srednjeg vijeka sa svim pripadajućim obilježjima.
„Posljednje kraljevstvo“ još je jednom pokazalo kako pojedini kritičari lako upadnu u zamku promatranja povijesnih serija iz današnje perspektive. Seriji su, naime, u nekoliko britanskih tiskovina zamjerali šovinistički pristup i manjak snažnih ženskih likova. Takva zamjerka, osim što je netočna, nije primjerena nastojanjima scenarista da srednji vijek prikažu grubim kakav je bio. Uthredovo tretiranje njegove žene Mildrith (Amy Wren) s jedne ili kraljice Iseult (Charlie Murphy) s druge strane primjereno je vremenu u kojem se serija odvija i mislim da nema smisla to promatrati iz perspektive modernog vremena.
U povijesnom je smislu, svoj fikciji unatoč, „Posljednje kraljevstvo“ kvalitetnija serija od „Vikinga“ jer sjajno pokazuje oba sukobljena društva i njihovo uređenje, ali ističe i važnost pisma za svakodnevnu komunikaciju. Kad se tome doda kako su nastojanja kralja Alfreda u unaprijeđenju zakonodavstva i kulture značajan dio njegove vladavine, onda se seriju mora pohvaliti što i taj dio temeljito obrađuje. Makar, čini mi se da bi u eventualnim narednim sezonama mogli vidjeti više napretka kraljevstva pod Alfredovom vladavinom. Uthred je lik koji je rastrgan između odanosti saksonskom plemstvu kojem i sam pripada i normanskom odgoju koji ga je pretvorio u osobu čvrstog moralnog koda koji se ne prilagođava nijednom religijskom ili društvenom sustavu. Baš zato što je u neku ruku vuk samotnjak, privlačnost ove serije i odlične Dreymonove glume ne iznenađuje.
„Posljednje kraljevstvo“ jedna je od najvažnijih serija prošle godine. Iako je nepravedno usporedivana s „Igrom prijestolja“, a malo opravdanije s „Vikinzima“ ona u tematiku unosi nešto novo i može poslužiti kao zanimljiv medij za upoznavanje s problematikom srednjeg vijeka na britanskom otočju. Glazba i režija se također ističu nad dosta sličnih serija, a kadrovi eksterijera, kao i prikazi vojnih taktika i koreografija bitaka, nerijetko ostavljaju bez teksta.
U seriji se može uživati, a najava druge sezone u toku ove godine govori nam da s pričom još nismo gotovi. Uthreda, i nas zajedno s njim, čekaju nove pustolovine kojima se možemo radovati.
movielandgroup
U vrijeme „Posljednjeg kraljevstva“ normanski su napadi na britansko otočje na vrhuncu, a provale Normana, ponajprije Danaca, postale su trajan problem lokalnih vladara. Nakon što su kolonizirali sjeverozapad današnje Engleske, u kojem su tragovi njihova osvajanja vidljivi još i danas u imenima mjesta (Norwich npr.), krenuli su prema Wessexu. Prodor Normana prema jugu i tom „posljednjem engleskom kraljevstvu“ tematiziran je ovom serijom. Povijesna potka iskorištena u seriji odlično je uklopljena u dramski kontekst, prije svega zahvaljujući snažnim i zanimljivim protagonistima.
Glavni lik, Uthred od Bebbanburga (Alexander Dreymon), izrazito je slojevit i usudio bih se reći kako uspješno nosi i povezuje radnju svih osam epizoda. Njegova pozicija između osvajača i branitelja postavljena je vrlo inteligentno, pa se često u toku serije događaju situacije kad je njegova vizija svijeta stavljena na kušnju, bilo s kršćanske ili vikinške strane. Vjera je, kako i dolikuje povijesnom razdoblju, vrlo bitan segment priče. Sukob ranog kršćanstva i vikinške kulture, kao i u „Vikinzima“, važan je za razumijevanje radnje. Iz dramske pozicije bilo je nužno imati ovakvog glavnog protagonista koji će uzimati najbolje od oba svijeta dok istodobno ukazuje na ono najgore u različitim, a opet zapanjujuće sličnim kulturnim elementima.
Iz te perspektive važan je odabir nekoliko sporednih likova s obje strane. Brida (Emily Cox) je kao i Uthred kršćansko dijete koje su Normani zarobili u bitci, a njeno je odrastanje među njima razlog iz kojeg razumije glavnog junaka u trenucima kad je rastrgan između naslijeđa i odanosti. Za razliku od nje Uthred je plemić koji traži da mu se povrati nasljedno pravo na Bebbanburg. Sitni detalj koji se seriji može prigovoriti svodi se upravo na to što je ta Uthredova potraga u drugom dijelu sezone nestala. No, pretpostavljam da nešto scenaristi moraju ostaviti i za nastavak. Osim nje, važan je lik i Mladi Ragnar (Tobias Santelmann), sin Velikog Ragnara, s kojim Uthred njeguje skoro pa bratski odnos. S kršćanske strane saveznike glavnog lika predstavljaju redovnik Beocca (Ian Hart) i Leofric (Adrian Bower). Svi oni u priči igraju važnu ulogu, a posebno je snažan adut karakterizacija u kojoj čak ni glavni lik nije izraziti pozitivac, već i on u nekim trenucima izaziva ljutnju i gađenje prilikom gledanja. Tanka linija između empatije i ljutnje ono je što seriju čini dinamičnom i zanimljivom.
Ovakve serije dosta ovise i o odabiru antagonista. Njih, kao i saveznika, ima s jedne i druge strane. Guthrum (Thomas W. Gabrielsson) i Ubba (Rune Temte) su posebno dojmljivi s vikinške strane. Dok je Guthrum na neki način spoj sirovosti i razuma, Ubba je u potpunosti prepušten nagonima i praznovjerju. Zanimljivo je to jer pokazuje kako nisu svi Vikinzi bili divljaci i da su među njihovim kraljevima postojale važne razlike. Glavni kršćanski antagonist, Mladi Odda (Brian Vernel) pomalo je klišejiziran, ali je za radnju neophodan jer pokazuje kako dobro i zlo nisu svojstva religije i društvenog uređenja već su imanentni ljudima bez obzira kamo pripadali. Zanimljivo je promatrati opreku Odde i Ragnara jer su obojica u sličnim pozicijama, ali sa suprotne strane radnje u odnosu na glavnog lika.
Posebno valja istaknuti Davida Dawsona koji briljira u ulozi Alfreda Velikog. Zbog važne povijesne uloge ovog vladara povezanost radnje ovisila je i o kvaliteti njegove interpretacije. „Posljednje kraljevstvo“ obrađuje prvo razdoblje Alfredove vladavine (871. – 880.), a završava velikom bitkom kod Eddingtona i sklapanjem Vedmorskog mira. Serija povijesno točno prati događanja prije i nakon bitke, a Uthredova će uloga u suzbijanju normanskih prodora u Wessex biti od presudne važnosti. Ono što također ne treba zaboraviti je produkcija same serije. Napravljena za BBC, iznimno kvalitetno prikazuje razdoblje srednjeg vijeka sa svim pripadajućim obilježjima.
„Posljednje kraljevstvo“ još je jednom pokazalo kako pojedini kritičari lako upadnu u zamku promatranja povijesnih serija iz današnje perspektive. Seriji su, naime, u nekoliko britanskih tiskovina zamjerali šovinistički pristup i manjak snažnih ženskih likova. Takva zamjerka, osim što je netočna, nije primjerena nastojanjima scenarista da srednji vijek prikažu grubim kakav je bio. Uthredovo tretiranje njegove žene Mildrith (Amy Wren) s jedne ili kraljice Iseult (Charlie Murphy) s druge strane primjereno je vremenu u kojem se serija odvija i mislim da nema smisla to promatrati iz perspektive modernog vremena.
U povijesnom je smislu, svoj fikciji unatoč, „Posljednje kraljevstvo“ kvalitetnija serija od „Vikinga“ jer sjajno pokazuje oba sukobljena društva i njihovo uređenje, ali ističe i važnost pisma za svakodnevnu komunikaciju. Kad se tome doda kako su nastojanja kralja Alfreda u unaprijeđenju zakonodavstva i kulture značajan dio njegove vladavine, onda se seriju mora pohvaliti što i taj dio temeljito obrađuje. Makar, čini mi se da bi u eventualnim narednim sezonama mogli vidjeti više napretka kraljevstva pod Alfredovom vladavinom. Uthred je lik koji je rastrgan između odanosti saksonskom plemstvu kojem i sam pripada i normanskom odgoju koji ga je pretvorio u osobu čvrstog moralnog koda koji se ne prilagođava nijednom religijskom ili društvenom sustavu. Baš zato što je u neku ruku vuk samotnjak, privlačnost ove serije i odlične Dreymonove glume ne iznenađuje.
„Posljednje kraljevstvo“ jedna je od najvažnijih serija prošle godine. Iako je nepravedno usporedivana s „Igrom prijestolja“, a malo opravdanije s „Vikinzima“ ona u tematiku unosi nešto novo i može poslužiti kao zanimljiv medij za upoznavanje s problematikom srednjeg vijeka na britanskom otočju. Glazba i režija se također ističu nad dosta sličnih serija, a kadrovi eksterijera, kao i prikazi vojnih taktika i koreografija bitaka, nerijetko ostavljaju bez teksta.
U seriji se može uživati, a najava druge sezone u toku ove godine govori nam da s pričom još nismo gotovi. Uthreda, i nas zajedno s njim, čekaju nove pustolovine kojima se možemo radovati.
movielandgroup
