Ležao je na toplom pijesku. Beskrajna pješčana obala uz plavkasto more podsjećala ga je na jutro na zapadnoj obali Afrike gdje je prošle godine proveo godišnji odmor sa željom da zaboravi tragični doživljaj na ovom planetu. Istina, ovdje je sunce već bilo dosta visoko, njegova žuta i sjajna boja bila je malo drukčija od sunca u njegovoj galaksiji i njegova toplina je imala slabiju snagu ili se možda gubila u nekim magličastim omotačima koji su okruživali planet.
Sve je podsjećalo na njegov planet: atmosfera skoro ista, dovoljno vlažnosti, brdovita područja na kopnu s bujnom vegetacijom, a uz more neobično širok pojas pustog pješčanog prostora.
Dok je Julija u maloj letjelici nadlijetala okolinu, on je ležeći razmišljao o tome kako je ovdje ipak nešto neobično. Već je skoro jedan sat na obali, a nije primijetio niti jedan oblik života, nije našao niti jednu školjku, nisu ga nadlijetale ptice. Nisu ga čak ni valovi zapljuskivali. Nisu primjetili život ni kada su on i Julija nadlijetali brdoviti dio kopna koji je bio prekriven gustim zelenilom. Svi ti brežuljci su prema moru imali žutosmeđe procjepe, kao da su to korita isušenih rijeka.
„Franjo,“ čulo se iz malog prijemnika koji mu je visio oko vrata „jesi li me ti zvao?“ „Ne,“ odgovorio je on „moram priznati da nisam ni razmišljao o tebi nego o ovom pustom planetu i njegovom mrtvom moru.“
„Znači, učinilo mi se da čujem kako me Nik doziva. „Malo si se prepustila sanjarenju. Možda ovo sunce djeluje tako da budi halucinacije. I na mene djeluje tako, uvuklo me u neka sanjarenja. Kad već ne smijem u vodu najbolje je da malo odspavam dok se ti vratiš.“
„Franjo, bježi što dalje od obale, bježi brzo!“ vikao je Julijin glas iz prijemnika. Franjo se digao i potrčao prema kopnu, a onda zastao i okrenuo se. Prizor koji je vidio toliko ga je iznenadio da je zastao kao ukopan. Prema njemu iz mora se kroz pijesak nekako sporo i tromo probijao potok širok otprilike jedan metar, kao da ga tjeraju silni valovi koji su se uzdizali i do pola metra visine.
Činilo se da je ovo more živo stvorenje pa sada jedan svoj krak poput hobotnice pruža prema njemu. Kada bi val stigao do samog vrha tog kraka širokom bi se lepezom razbio po tlu i bacao kapljice na sve strane. A te kapljice nisu uranjale u pijesak nego su tu ostajale kao drhtave i sasušene kapljice neke želatinske mase.
Taj neobični potok je došao već na korak do Franje kada je ponovo zagrmio Julijin glas. To ga je trglo i odmah se dao u bijeg. U glavi su mu brujale zadnje Nikove riječi koje mu je govorio kada je prošli put bio na ovom planetu.
Tada je Nik ostao na obali, a on je kao sada Julija s kapsulom oblijetao planet. “Franjo, ovdje je predivno, idem se okupati!“ Vidio ga je kako bezbrižno trči prema moru.
„Pa to je more živo,“ pomislio je Franjo „nije ni čudo što više nisam našao Nika.“
Julija je zaustavila kapsulu ispred njega, vrata su se otvorila i on je uskočio unutra. Zatvorivši vrata, odmah su se podigli na sigurnu visinu.
„Julija, ne nemoj otići!“ u očaju je zagrmio Nikov glas, zvonio je u cijelom prostoru i treštao je u prijemnicima kapsule. „Ne slušaj ga Julija,“ uplašeno je govorio Franjo. „To nije Nik nego te more lažno priziva. To je obična primitivna proždrljiva želatina mora.“
Kada je pokušao ući u komandnu kabinu, ona je pritisnula tipke za automatsko zatvaranje vrata. Odlučila je sama donositi odluke ma kakve god one bile neće ugroziti svoga Franju niti oštetiti kapsulu i neće Franji dozvoliti da odu sad kad je pronašla Nika ili barem neki trag o njemu. Nije htjela zvati ni svemirski brod u pomoć, to mora sam riješiti.
Nakon kratke stanke progovori u mikrofon: „Dobro Nik, ako si to ti objasni mi gdje se točno nalaziš i postoji li mogućnost da te spasimo i idemo kući zajedno?“
„O, da ljubavi,“ odgovorio je Nik i počeo objašnjavati gdje je i kako ga može naći. Govorio joj je lagano nježno, a onda se na pučini napravio procjep iz kojeg se počeo uzdizati i treperiti magličasti oblak. Kao da je od ljubavnih vibracija svijetlio je nekakvom plavkastom i iskričavom svjetlosti.
Onda se kao na nekom pijedestalu počelo uzdizati od površine mora prema lebdećoj kapsuli golo ljudsko tijelo. Bio je to Nik, sjedio je na tom prozirnom stupu trljajući lice rukama kao da se umiva, zatim vrat i cijelo tijelo, pokušavajući sa sebe stresti tu zrnatu tvar.
„Ljubavi moja,“ rekla je Julija i spustila mu uže. Kad ga je učvrstio oko struka rekao je zapovjedničkim tonom tom neobičnom moru: „Vratit ću se brzo i neću doći sam.“
Prije ulaska u kapsulu uspio je vidjeti kako se procjep na površini zatvorio, a onda se more uzburkalo. Nakon Nikovog ulaza u kapsulu Julija je dobro zatvorila izlazna vrata, napustila kabinu i bacila se Niku u zagrljaj. Franjo je sjeo za komande i usmjerio kapsulu prema brodu koji ih čeka u orbiti.
„Kako si uspio opstati Nik,“ pitala ga je Julija uvijajući se u njegovom zagrljaju.
„Nisam sam, ti si mi pomogla. Od kada sam skočio u more stalno si me zvala i to me je spasilo. Stalno sam mislio samo na tebe ljubavi, vibracije ljubavi su me spasile.“ Ukratko joj je objasni kako je ne znajući kraljica dubina je pomislila da je to neko novo oružje.
„Sve ovo vrijeme sam dozivao tebe ljubavi. Za ovu godinu dana velika većina ovih prozirnih kristalića priklonila se meni i željela mi pomoći.“
„Vjerovala sam da si živ, svaku noć sam slušala tvoje pozive i zato sam došla opet.“
„Znaš, ovaj planet nije tako loš. Vratit ćemo se uskoro na medeni mjesec i uz pomoć ovog naizgled mrtvog mora i prozirnih kristalića izmjenit ćemo život u njemu. Ni ona kraljica nije neukrotiva neman. Ona je satkana od mržnje, a sada skoro sve ostalo uživa u spoznaji ljubavi.“
