U stranom se trgovačkom lancu usred Zagreba i širom Hrvatske može kupiti izvrsnu konzerviranu plavu morsku ribu made in Slovakia, u izvrsnom maslinovom ulju i po izvrsnoj, upola nižoj cijeni od domaćih konzervi s marokanskom srdelom. A Slovak Republic ne samo da nema kristalnoplavo Jadransko, nego nema nikakvo more. Ipak, oni dobro zarađuju na konzerviranoj morskoj ribi. Ogromna jata plivaju nepreglednim njivama kukuruza, pšenice, krumpira, luka, uljane repice… Brda i planine prijateljske države obrasli maslinom božanstvene kakvoće i uroda. Raj na zemlji u kojem su i Hvati zaorali duboku kulturnu i društvenu brazdu još od srednjeg vijeka i podarili im doskorašnjeg predsjednika Ivana Gašparoviča.
Kako to da zemlja s virtualnim morem i maslinama zgrće profit na ribama i ulju koje nema, a RH se toga mora odreći, iako u obilju raspolaže tim blagodatnim resursima? I 80 posto mora od granične crte s Italijom prema istoku je - hrvatsko. Eto, neki dan se "žena iz naroda", predsjednica RH Kolinda Grabar-Kitarović dala televizijski i drugim fotoalatima naslikavati, neispavana ali jako vesela, na koči u zadarskom akvatoriju. Kaže, obnoć su ulovili, pazi sad - 10 tona srdele.
I? Nije rekla, pa ni statist, kapetan ribarice, hoće li bogat ulov istog praskozorja najbržom hladnjačom put slovačke tvornice konzervi, da bi ga potom njemački preprodavač vratio u RH. Ili će fina, svježa, još živa srdela tu preko puta, u talijanske ribarnice, gdje gurmani znaju što je hrvatska kakvoća i ne štede novčanike. No, za ovu je to prigodu manje važno od činjenice da je netko iz Znanstveno-tehničkog i ekonomskog odbora Europske komisije za ribarstvo (STCF) načuo kako se hrvatska predsjednica i ribari razmeću (ribo)lovačkom srećom. Još se i slikaju uz krcate mreže, kašete, plastične kace… u kojima se koprca zavidna zelenkastomaslinastosrebrna nutritivna vrijednost.
Nakon izleta na koči, predsjednica nije rekla hoće li bogat ulov istog praskozorja najbržom hladnjačom put slovačke tvornice konzervi, da bi ga potom njemački preprodavač vratio u Hrvatsku. (Foto: Facebook KG-K)
Eeee, nećeš majci, misli si taj netko iz EU-a, odjednom svjestan da valja zaraditi svojih blizu 10 000 eura mjesečne plaće. U hipu aktivira pamet komunikacijske spravice tek ispale s proizvodnje trake: "Halo, gospođe i gospodo odbornici, jeste li vidjeli i čuli što zbore ono dvoje s podočnjacima u zadarskom akvatoriju? Znaju li uopće na što je o ribarstvu pretpristupno pristao Vladimir Drobnjak, a Jadranka Kosor i Ivo Josipović autografirali!? Naguravajući se tko će potpisati prvi".
I, ne lezi vraže, za nastavak se možebitno (ne)ozbiljne anegdote pobrinuo riječki Novi list naslovom koji, ako je u njemu zrnce istine, čini bar neumjesnom širinu osmijeha sa zadarske ribarice. "Nerazumni zahtjevi: Europska unija traži da se obalni ribolov u Jadranu smanji do 60 posto", tvrdi rečeni dnevnik pod egidom Nova restrikcija. Novine se pozivaju na netom održan u Zadru sastanak Grupacije ribolova Hrvatske gospodarske komore (HGK) radi potpore koju ribari i prerađivači ribe kane dati Upravi za ribarstvo Ministarstva poljoprivrede kako bi se poduzelo hitne mjere u zaštiti hrvatskih interesa.
Stanje u ribarstvu se, tko bi vjerovao, drastično pogoršava otkako se RH razvela od SFR Jugoslavije, postaje osobito (pre)ozbiljno od 1. srpnja 2013. kada se i slijepcima počelo ukazivati koliko je RH loše ispregovarao s EU-om sudbinu ribarstva. Tantalove muke su domaći ribari osjetili već drugi dan od pompoznog vatrometa na Trgu bana Jelačića i zvona s obližnje prvostolnice. A pregovarači - sve odreda, kao, vrsni stručnjaci i provjereni domoljubi - razmiljeli se po unosnim državnim sinekurama. I danas vedre i oblače samom esencijom od demagogije. "Državna politika" je prethodno kukavički odustala - za čije babe zdravlje - od ZERP-a, tzv. zaštićenog ekonomsko-ribolovnog pojasa. Kakvog, ustalom, imaju sve normalne pomorske zemlje.
Sada Hrvatska opet ponižavajuće skinutih gaća čeka "što će reći Bruxelles", pa će po milijunti put postupiti u korist vlastite štete? Jer, lagat će službena politika, ulaskom u članstvo prihvatili smo "pravila igre". Samo će premijer Milanović tu i tamo, kad ga u nekoj prigodi pritisne agresivna oporba, priznati da je "Hrvatska dragovoljno prenijela dio svog suvereniteta na EU". Pa… Dalje se fućka.
"Osim 70 posto flote, ovakvom obustavom ribolova nestale bi i djelatnosti naslonjene na ribarstvo, poput prerade u koju je prošlih godina uloženo dvije milijarde kuna", tvrdi predsjednik Grupacije ribolova HGK Damir Birkić. "Ovime se želi uvesti kvote za malu pelagičnu ribu. Nije nam jasno zašto bi to postiglo bolje efekte od ovog što sada primjenjujemo - ribolov 20 dana u mjesecu, najviše 180 dana godišnje, zimski lovostaj na srdele, ove godine prvi put i lovostaj na inćune u svibnju. Većina mjera je uvedena ove ili prošle godine i već su vidljivi pozitivni pomaci, jer je riba veća, a s njom i dobit plovnih jedinica. Propašću flote, jer 70 posto je isto što i propast, svaka grana u primarnom i tercijarnom dijelu bi nestala, nekoliko tisuća zaposlenih izgubilo bi radna mjesta, a država ostala bez nekoliko milijardi kuna od dobiti na dodanu vrijednost. Ovo što nudi Europska komisija je nerazumljivo nastojanje da se uništi naše gospodarstvo u priobalju."
Najvjerojatnije su Srbi, Jugoslaveni, komunisti i udbaši - tko bi drugi - krivi i za to, što su hrvatski pretpristupni pregovarači smatrali korisnim za svoju zemlju pristati na nametnute kvote, što će reći: obvezati ju na uvoz 55 posto hrane iz nekoliko bogatih i razvijenih članica EU. Iako RH može proizvesti i preraditi, dakle zadovoljiti gotovo sve najvažnije potrebe za hranom svojih 4,3 milijuna žitelja, uvoz hrane premašio je 50 posto, a od ulaska RH u EU veći je 36,4 posto i lani izbio iz džepa poreznih obveznika čak tri milijarde kuna. Milijardu više nego dosad. Uvoz ribljih konzervi, vrijedan više od 700 milijuna kuna, u samo je prvih devet mjeseci 2014. porastao je 33 posto.
Hrvatska nije Malta, pa se ne zna goropadno ustobočiti pred EU-birokracijom radi zaštite svog ribarstva, uz turizam vrlo uspješna gospodarska grana. RH je još otprije pretpristupnih pregovora pokoran jaganjac, neki kažu pudlica. Kako će onda povisiti glas protiv marokanske srdele u slovačkoj (i domaćoj) konzervi, smrznute patagonijske lignje na turističkom tanjuru, španjolske/francuske skuše?
Domaći uvoznički lobi i ulančeni strani trgovci trljaju ruke, a EU-dobavljači ih živo tapšaju po ramenima: "Kako je dobro u obitelji kojoj oduvijek pripadamo". I jest. Nekima. No, zdravo je za obiteljski novčanik što "Hrvatice i Hrvati" imaju prigodu kusati morske delicije iz poznatih pomorskih zemalja Slovačke, Češke, Mađarske, Austrije, Srbije (npr. komiški brend Neptun iz Niša, ha) prebogate ribarske tradicije… I, da, proputovanjem kroz Neum (BiH) i hrvatske "morske čevapčiće", strogo zabranjene na RH-tanjurima, pod nebrendiranim imenom - prstaci. Naši gurmani, pak, moraju pitati sve svoje bivše i makar jednog budućeg premijera zašto je uvozna riba, ma kako pakirana, dvostruko jeftinija od domaće.
Ovdašnji špekulanti s 25-godišnjim stažem državnog upliva, ratni profiteri i kriminalno-pretvorbeni mešetari, uvijek interesno/profitabilno uvezani s vlasti – tko zna, valjda i u dosluhu s establishmentom EU-a - "zaslužni" su što umire višestoljetna ribarska tradicija na hrvatskoj strani Jadrana. Tradicija prerade i konzerviranja ribe duža od 150 godina. Od 32 tvornice s prijelaza iz 19. u 20. stoljeće, kad Europa koja danas RH-u određuje kvotu vlage u ribarskim gaćama nije pojma imala što je to sterilizacija, nekim su čudom još žive tri: Adria (Zadar), Mirna (Rovinj) i Sardina (Postire) te neki mali otočni pogoni.
Ostaci ostataka riboprerađivača uspijevaju izvesti i do 85 posto svega što proizvedu, s punom zaposlenošću kapaciteta rade u smjenama, ali su stalno pod stečajnim galgama. Država se nije pretrgla u rastjerivanju pretvorbenih lešinara koji bi da ih obezvrijede, zatvore, otjeraju radnike na burzu i opljačkaju imovinu. Poznato iz 1990-ih? Itekako.
U neka davna vremena dolazili su Talijani, Grci, Turci… gledati i učiti ovdje kako se konzervira riba. Hoće li prapraunuci tadašnjih učitelja i možda njihovi unuci, kad nekome u Hrvatskoj dođe iz stražnjice u glavu, na isto naukovanje u Italiju, Grčku, Tursku…? Ili će i dalje biti jako zadovoljni izvrsnom konzerviranom ribom made in Slovakia, u izvrsnom maslinovom ulju i po niskoj cijeni? Možda im bude bliže srcu i nepcu čuveni komiški brend iz Niša, Neptun, cijenjena eksportna konzerva milenijske pomorske velesile Srbije?
Konačnu riječ dat će administracija u Bruxellesu. Što da ne kad joj i sam premijer Zoran Milanović javno priznaje da drži ključeve hrvatskog državnog suvereniteta?
h-alter
