Špijunski triler po našem ukusu

Pomalo je čudno da se u jeku televizijske renesanse koju živimo u ovom mileniju, tek 2016. pojavila prva moderna serija prema nekom romanu Johna le Carréa, BBC/AMC-ev nedavno emitirani i globalno hvaljeni „The Night Manager“. Naime, le Carre-ovi opsežni, kompleksni zapleti dušu su dali za format 6-djelne/satne mini serije, a tri takva serijalna kapitalca producirao je BBC u ’70-ima i ’80-ima („Tinker, Tailor, Soldier, Spy“, „Smiley’s People“, „Perfect Spy“). No, zato njegove knjige i dalje gledamo na kino platnima i to s popriličnim uspjehom – od 1990. snimljeno je šest filmova prema le Carréu (a prije toga četiri), a od njih su prema skromnom sudu ovog konkretnog Nemilosrdnog Gada bar tri izvrsna („The Russia House“, „The Constant Gardener“, „Tinker, Tailor, Soldier, Spy“), dok su preostala tri sasvim solidna („The Tailor Of Panama“, „A Most Wanted Man“ te film koji je tema ovog teksta).

Zašto od 1990.? Pa ta je godina prijelomna za Evropu, ali još više za le Carréa koji je padom Berlinskog zida izgubio dobar dio materijala za svoje hladnoratovske špijunske romane. No, špijunaže je bilo otkad je svijeta i bit će je i dalje, pa je mudri le Carré sasvim fino preživio tranziciju. Umjesto finog, bogatog, često i intelektualno zahtjevnog nadjebavanja britanske i sovjetske službe, konkretno legendarnog Georgea Smileya i njegovog vječnog misterioznog suparnika s druge strane, Karle, novovjeki le Carréovi romani najčešće u centar zbivanja stavljaju hitchcockovskog ‘malog’ čovjeka, nezainteresiranog promatrača koji često i protiv svoje volje bude uvučen u neku globalnu špijunsko-terorističko-političku ili kakvu već ujdurmu.

Takvi su spomenuti „The Night Manager“, „A Most Wanted Man“, „The Constant Gardener“, „The Tailor Of Panama“ pa čak i zadnji le Carréov hladnoratovski roman „The Russia House“, a od zasad neekraniziranih u manjoj ili većoj mjeri „Single & Single“, „Absolute Friends“ i „The Mission Song“, a takav je naravno i „Our Kind Of Traitor“. Na odmoru u Maroku (u romanu je to Antigua), gdje je očito došao zakrpati neke rupe u svom braku s odvjetnicom Gail (Harris), engleski profesor Perry (McGregor) upozna glasnog, pompoznog Rusa Dimu (Skarsgard). Perry i Dima se brzinski sprijatelje, a na rastanku mu Dima otkrije kako je on računovođa za rusku mafiju i da će ga novi moskovski don (odnosno Princ) vjerojatno ubiti te ga zamoli da po dolasku kući kontaktira MI6 i preda im USB stick s važnim informacijama. Naime, lova koju Dima pere za svoju „firmu“ planira se uskoro „institucionalizirati“ otvaranjem elitne banke u Londonu u svrhu čega je ‘podmazano’ poprilično uglednih podanika njenog veličanstva. To je dakle taj klasični post-hladnoratovski le Carréov zaplet – profesor nevoljko pristane, ipak mu je taj Dima nekako polu-simpa, zapili su se i igrali tenis zajedno, pa pristane i tako se uvuče u poveću zavrzlamu.

Pouzdani Skarsgard naprosto briljira kao sirovi, razbarušeni, prosti i prostodušni mafijaški skorojević s tetovažama, fudbalerkom ali i dušom i karakterom u sjajno napisanoj zicer ulozi, a odličan je i Damian Lewis (Brody iz „Domovine“) kao uporni i snalažljivi, pomalo i staromodno pravednički nastrojen agent MI6-a Hector koji u svemu ovome osim važnog zadatka ima i neku osobnu agendu. Pored ove dvojice bljedunjavi Ewan McGregor ne uspjeva baš doći do izražaja, a čini se da mu ni uloga nije baš najbolje napisana – ovo naravno ne ide le Carréa već iskusnog scenarista Hosseina Aminija (napisao, odnosno adaptirao između ostaloga i Winding Refnov „Drive“). Aminiju i redateljici Susanni White inače idu zasluge što su zahtjevno le Carréovo štivo uprizorili izrazito pregledno i pitko, više zapravo kao napetu triler dramu pogonjenu karakterima nego klasični špijunski triler, iako naravno ima i dosta špijunskih žanrovskih elemenata. No, ipak je ovdje sve u likovima i da nisu tako dobro pogodili sa Skarsgardom i Lewisom kao i da ovi nisu tako nadahnuto odigrali svoje uloge, bio bi ovo bar za dvije ocjene slabiji film.

Nije zgorega reći i da se spomenuti bad guy Princ zove, kako zgodno, Petrov (igra ga mladi Rus Grigoriy Dobrygin koji je igrao i jednu od glavnih uloga u preklanjskom „A Most Wanted Man“) i da po stupnju mutavosti nije daleko od svog slavnog hrvatskog prezimenjaka. No s obzirom da se u „Traitoru“ radi o ozbiljnoj megakorupciji na najvišem nivou, tu sve sličnosti i analogije s aktualnom Hrvatskom stvarnošću prestaju…  (7/10)

nemilosrdnigadovi