Kada se redatelj dvadeset godina nakon svog najboljeg filma odluči snimiti nastavak, to ne ulijeva previše povjerenja jer izravno može upućivati na dvije činjenice – nostalgiju i kreativni zamor. Posebice kada je riječ o kulturnom generacijskom filmu poput Trainspottinga (1996), koji je obilježio europski film druge polovine devedesetih godina te stekao status svojevrsnoga manifesta deziluzionirane mladeži s kraja prošloga stoljeća. Narkomanska iskustva Spuda, Rentona i Simona te nasilne eskapade mačističkoga Begieja, zaogrnute dovoljnom dozom crnoga humora, propitivali su onovremene društvene, ekonomske i kulturne postulate. Njima su bile suprotstavljene besciljne egzistencije protagonista Dannyja Boylea, koji su odlučili birati neživot u ekonomski depriviranom radničkom i urbanom okruženju postačerovske Velike Britanije, suprotstavljajući se srednjestaleškim fetišima generacije svojih roditelja. Boyleov nabrijan, emtivijevski videospotovski vizualni stil direktno je korespondirao s frenetičnim načinom života likova te ocrtavao začetke klupske kulture koja je stasala u vrijeme nastanka djela.
Trainspotting 2 snimljen je točno dvadeset godina nakon izvornika te progovara o sredovječnim iskustvima Marka Rentona (Ewan MCGregor), koji se nakon dugoga iskustva vraća u Škotsku te susreće sa starim prijateljima Spudom (Ewen Bremner) i Simonom (Jonny Lee Miller) te se pokušava sakriti od Begbieja (Robert Carlyle), koji je netom pobjegao iz zatvora te je opsjednut izvršenjem osvete prema čovjeku koji mu se doživotno zamjerio. Postavlja se pitanje nudi li nastavak suvremenom gledatelju išta osim nostalgičnoga povratka u prošlost, u vrijeme koje je nepovratno prošlo? Boyle uvelike igra na kartu nostalgije, svjestan da će njegovo ostvarenje biti intrigantno gledateljima koji su na prvom Trainspottingu odrasli pa neprestano referiran na kultne situacije iz originala.
Primjerice, Renton ulazi u toalet u klubu i primjećuje zaprljanu školjku te pritom s gnušanjem okreće glavu, što upućuje na prizor ulaska u školjku u najodvratnijem javnom toaletu u Škotskoj u prvome dijelu. Zatim evocira prizor uličnoga trčanja kada Rentona ponovno uskoro udara automobil, a on se buntovno smiješi vozaču. Jednim dijelom se nastoje rekreirati i stilski te vizualni i auditivni obrasci originala, no Boyleov je redateljski rukopis ovoga puta nešto smirenije, što je u skladu s pričom te egzistencijalnim situacijama i zamorom protagonista. Energija dvadesetogodišnjaka se dobrano istrošila pa su sadašnji četrdesetogodišnjaci iscrpljeni i zamoreni. Koža se naborala, tijelo postalo tromije, muče ih erektilne disfunkcije, a svugdje su prisutni znakovi starenja i propadanja – ne samo na tijelima protagonista, nego i u perifernim gradskim predjelima: Simonovu pabu ili neboderu u kojem Spud živi. Stoga je cijelo vrijeme nad protagonistima ledbi kompleks prošlosti, koja nije bila dobra, ali je u buntovništu i otporu društvenim normama i vrijednostima ipak bila poticajnija od bezlične sadašnjosti. Kada Renton objašnjava Simonu da je završio školu za računovođu, zaposlio se u uspješnoj tvrtki koja se sada spaja s većom firmom pa za njega u novoj raspodjeli radnih mjesta nema prostora jer mu je školovanje manjkavo, da mu je brak u krizi, gledatelj počinje shvaćati da se pretvorio u ono protiv čega je u izvorniku protestirao. Renton, koji je nekoć odlučio ne živjeti, tijekom je dvadesetak godina pristao upravo na onakav život kojem je nekoć suprotstavljao – neživot kao afirmaciju slobode te subverzije svega onoga što socijalno okruženje očekuje od mladog čovjeka.
Naredno pitanje koje se nameće je što je s gledateljima kojima je prvi Trainspotting daleka prošlost i u kontekstu kojih ne može djelovati kao nostalgičan podsjetnik na prošlost? Recimo da Boyle ovdje primjenjuje strategiju koju je Richard Linklater koristio u trilogiji Prije svitanja, Prije sumraka, Prije ponoći, u kojoj prikazao protagoniste u dvadesetima, tridesetima i četrdesetima godinama s obzirom na sazrijevanje, promjene iskustva te razvoj njihova ljubavnoga odnosa. Linklatera su više zanimale promjene u karakterima likova te naravi njihova odnosa, a Boyle podcrtava i u kolikoj se mjeri promijenio društveni kontekst jer između 1996. i 2016. štošta promijenilo. Ne samo da su iluzije propale, a protagonisti i dalje životare shvaćajući da ništa u životu nisu postigli, nego je i kultura posrnula u digitalni barbarizam.
Motiv koji se često provlači filmom su razne elektroničke naprave poput mobitela, televizijskih prijemnika, računala i kamera. Ono što je nekada bio heroin, sada je postao internet, odnosno društvene mreže, samo što je sada navedeno lišeno subverzivne funkcije te upućuje na prilagođavanje društvenih uzusima. Zato Renton sredinom filma parafrazira nekadašnji manifest Biraj život! te ga prilagođava suvremenoj narcističkoj kulturi, opsjednutoj dijeljenjem života na društvenim mrežama. „Nadaj se da je nekome negdje stalo.“ – kaže Renton. Pitanje je i koliko je nekadašnjim prijateljima također još uvijek iskreno stalo jednima do drugih. Sve te naprave i društveni internetski servisi pretvaraju naše živote u fikciju pa Boyle ponovno poseže za metafilmskim strategijama. Spud, kako bi se pokušao odvratiti od ovisnosti, počinje pisati kratke priče o iskustvima protagonista tijekom njihovih dvadesetih, dakle dogodovštinama kojima smo svjedočili u originalu. S vremenom se te priče razvijaju u predviđanje ishoda priče nastavka, u koji je upletena bugarska prostitutka Veronika (Anjela Nedyalkova).
Ipak dok gledate film ne možete se oteti dojmu da Boyle, kao i protagonisti, osjeća blagi redateljski zamor. Iako se ponovno obilno koristi humornim strategijama, efekt iznenađenja nije toliko jak kao u izvorniku. Britak videospotovski stil koji je nekoć imao funkciju ocrtavanja okruženja te načina života protagonista stvarajući surealno ozračje pomaknute stvarnosti, sada više djeluje kao šminkerska referenca na prošlost, nego kao element koji je integralno prožet s proživljavanjima protagonista. Scenarij Davida Hodgea u prvome je dijelu počivao na voice overu i interakcijama među likovima s malo radnje. U nastavku scenarist nije načisto sam sa sobom bi li slijedio taj model ili bi ipak ubacio konkretniju radnju pa je ostao na pola puta. Rezultat toga je predugačka cjelina u kojoj nema fabularnog štofa za dva sata trajanja pa bi djelo bilo efektnije i dinamičnije da traje četrdesetak minuta kraće.
Trainspotting 2 solidno je ostvarenje, no ne uspijeva nadvladati razinu sporadično zabavna podsjetnika na prošlost.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. ožujka 2017.
Trainspotting 2 snimljen je točno dvadeset godina nakon izvornika te progovara o sredovječnim iskustvima Marka Rentona (Ewan MCGregor), koji se nakon dugoga iskustva vraća u Škotsku te susreće sa starim prijateljima Spudom (Ewen Bremner) i Simonom (Jonny Lee Miller) te se pokušava sakriti od Begbieja (Robert Carlyle), koji je netom pobjegao iz zatvora te je opsjednut izvršenjem osvete prema čovjeku koji mu se doživotno zamjerio. Postavlja se pitanje nudi li nastavak suvremenom gledatelju išta osim nostalgičnoga povratka u prošlost, u vrijeme koje je nepovratno prošlo? Boyle uvelike igra na kartu nostalgije, svjestan da će njegovo ostvarenje biti intrigantno gledateljima koji su na prvom Trainspottingu odrasli pa neprestano referiran na kultne situacije iz originala.
Primjerice, Renton ulazi u toalet u klubu i primjećuje zaprljanu školjku te pritom s gnušanjem okreće glavu, što upućuje na prizor ulaska u školjku u najodvratnijem javnom toaletu u Škotskoj u prvome dijelu. Zatim evocira prizor uličnoga trčanja kada Rentona ponovno uskoro udara automobil, a on se buntovno smiješi vozaču. Jednim dijelom se nastoje rekreirati i stilski te vizualni i auditivni obrasci originala, no Boyleov je redateljski rukopis ovoga puta nešto smirenije, što je u skladu s pričom te egzistencijalnim situacijama i zamorom protagonista. Energija dvadesetogodišnjaka se dobrano istrošila pa su sadašnji četrdesetogodišnjaci iscrpljeni i zamoreni. Koža se naborala, tijelo postalo tromije, muče ih erektilne disfunkcije, a svugdje su prisutni znakovi starenja i propadanja – ne samo na tijelima protagonista, nego i u perifernim gradskim predjelima: Simonovu pabu ili neboderu u kojem Spud živi. Stoga je cijelo vrijeme nad protagonistima ledbi kompleks prošlosti, koja nije bila dobra, ali je u buntovništu i otporu društvenim normama i vrijednostima ipak bila poticajnija od bezlične sadašnjosti. Kada Renton objašnjava Simonu da je završio školu za računovođu, zaposlio se u uspješnoj tvrtki koja se sada spaja s većom firmom pa za njega u novoj raspodjeli radnih mjesta nema prostora jer mu je školovanje manjkavo, da mu je brak u krizi, gledatelj počinje shvaćati da se pretvorio u ono protiv čega je u izvorniku protestirao. Renton, koji je nekoć odlučio ne živjeti, tijekom je dvadesetak godina pristao upravo na onakav život kojem je nekoć suprotstavljao – neživot kao afirmaciju slobode te subverzije svega onoga što socijalno okruženje očekuje od mladog čovjeka.
Naredno pitanje koje se nameće je što je s gledateljima kojima je prvi Trainspotting daleka prošlost i u kontekstu kojih ne može djelovati kao nostalgičan podsjetnik na prošlost? Recimo da Boyle ovdje primjenjuje strategiju koju je Richard Linklater koristio u trilogiji Prije svitanja, Prije sumraka, Prije ponoći, u kojoj prikazao protagoniste u dvadesetima, tridesetima i četrdesetima godinama s obzirom na sazrijevanje, promjene iskustva te razvoj njihova ljubavnoga odnosa. Linklatera su više zanimale promjene u karakterima likova te naravi njihova odnosa, a Boyle podcrtava i u kolikoj se mjeri promijenio društveni kontekst jer između 1996. i 2016. štošta promijenilo. Ne samo da su iluzije propale, a protagonisti i dalje životare shvaćajući da ništa u životu nisu postigli, nego je i kultura posrnula u digitalni barbarizam.
Motiv koji se često provlači filmom su razne elektroničke naprave poput mobitela, televizijskih prijemnika, računala i kamera. Ono što je nekada bio heroin, sada je postao internet, odnosno društvene mreže, samo što je sada navedeno lišeno subverzivne funkcije te upućuje na prilagođavanje društvenih uzusima. Zato Renton sredinom filma parafrazira nekadašnji manifest Biraj život! te ga prilagođava suvremenoj narcističkoj kulturi, opsjednutoj dijeljenjem života na društvenim mrežama. „Nadaj se da je nekome negdje stalo.“ – kaže Renton. Pitanje je i koliko je nekadašnjim prijateljima također još uvijek iskreno stalo jednima do drugih. Sve te naprave i društveni internetski servisi pretvaraju naše živote u fikciju pa Boyle ponovno poseže za metafilmskim strategijama. Spud, kako bi se pokušao odvratiti od ovisnosti, počinje pisati kratke priče o iskustvima protagonista tijekom njihovih dvadesetih, dakle dogodovštinama kojima smo svjedočili u originalu. S vremenom se te priče razvijaju u predviđanje ishoda priče nastavka, u koji je upletena bugarska prostitutka Veronika (Anjela Nedyalkova).
Ipak dok gledate film ne možete se oteti dojmu da Boyle, kao i protagonisti, osjeća blagi redateljski zamor. Iako se ponovno obilno koristi humornim strategijama, efekt iznenađenja nije toliko jak kao u izvorniku. Britak videospotovski stil koji je nekoć imao funkciju ocrtavanja okruženja te načina života protagonista stvarajući surealno ozračje pomaknute stvarnosti, sada više djeluje kao šminkerska referenca na prošlost, nego kao element koji je integralno prožet s proživljavanjima protagonista. Scenarij Davida Hodgea u prvome je dijelu počivao na voice overu i interakcijama među likovima s malo radnje. U nastavku scenarist nije načisto sam sa sobom bi li slijedio taj model ili bi ipak ubacio konkretniju radnju pa je ostao na pola puta. Rezultat toga je predugačka cjelina u kojoj nema fabularnog štofa za dva sata trajanja pa bi djelo bilo efektnije i dinamičnije da traje četrdesetak minuta kraće.
Trainspotting 2 solidno je ostvarenje, no ne uspijeva nadvladati razinu sporadično zabavna podsjetnika na prošlost.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 10. ožujka 2017.
