Desetak puta je Grga, što mu je nadimak od prezimena Gregorčić a ne Grgić, kako bi se očekivalo, preplivao bazen s vrućom vodom u termalnom lječilištu, mimoilazeći se s muškarcem njegovih ili koju godinu više, kad se približavate sedamdesetoj, dvije – tri manje su važne. Nije to vrijeme njihovih srednjoškolskih ljubavi, kad je bilo idealno da je dečko koju godinu stariji od cure. Voda u bazenu oko 30 stupnjeva, više nego duplo rashlađena od nedalekog mjesta izviranja, na kome su nekad mještani i gosti kuhali jaja, makar samo za probu.
Najprije je Grga pomislio da mu je vruća ljekovita voda udarila u glavu pa zato dobro ne razumije što mu muškarac govori. Onda se osvrnuo na prividno spojeni, ali ipak odvojeni, manji i plići bazen, gdje se brčkala i praćakala životna mu družica. Upuzala je u bazen nakon što se Grga iz svoga izvukao, mora netko ostati uz stvari, mobitel kao da je uklopljen u strogi zakonski propis, uvijek je u dometu očiju i ušiju. Ona je baš kao riba u vodi, sasvim dobro, ne upozorava muškarac na nju.
Pazeći da se ne poklizne na vlažnom rubu, Grga prilazi muškarcu, u ranim sedamdesetim, tek sad siguran da je taj gospodin sa podbratkom i trbuščićem baš onaj s kojim se u bazenu skoro nekoliko puta sudario. Već mu se tamo činilo da mu se neznanac želi približiti, ali, prije bi pomislio da nije najbolji plivač, pa vrluda.
– Jeste li Vi prije pola sata u razgovoru na mobilni spomenuli da ste iz Varoši – upita nepoznati.
Grga potvrdi. Nazvao ga je prijatelj Laci, što je skraćeno ime Laslo, a ne Ladislav, kako bi se očekivalo, da priupita je li možda nešto saznao o Nikici, što nije skraćeno ime ni od koga, kako bi se očekivalo. Važno je Laciju, odlazi na mjesec dana izvan zemlje, neće moći telefonirati, a želi znati je l’ se potraga uopće maknula od nule.
I kad se sretnu, ne upuštaju se u raspravu o važnosti prijateljstava. Zasigurno i to dolazi s godinama. Nisu više potrebne analize, životna pravila su jasna, treba prihvatiti sve kako i kada dođe. Pa i njih dvojica su se jedva prepoznali prije godinu-dvije, a sad su skoro u svakodnevnom kontaktu. Došlo je vrijeme u kome je sve manje onih s kojima se mogu prevrtati uspomene, pa takvi prijatelji i poznanici postaju veliko blago. Rijetki su oni koji dijele Lacijevo i Grgino vrijeme mladosti. Nikica bi mogao biti jedan od njih, samo, kako ga i gdje pronaći.
Sjećaju se da je prije skoro pedeset godina otišao u Kanadu, gdje mu je živio stariji brat. Iako od tada ništa o njemu ne znaju, najednom ga se poželjeli, tko zna na koju bi ih sitnu radost ili ludost Nikica podsjetio. Pokušali su preko interneta, obojica ne oslobađaju godinama previše prostora da se šire, pa surfaju, guglaju, jutjubaju, tvitaju, mejlaju, fejsbukiraju, i, između ostalog, traže Nikicu po imenu i prezimenu. Našli su ih pet u državi kojoj su Indijanci Irokezi iz sjeveroistočnih šuma Sjeverne Amerike dali ime, u prvoj polovici šesnaestoga stoljeća, po autohtonoj riječi “kanata”, što znači naselje. Ni jedan nije njihov drugar.
– Dugo sam godina živio u Kanadi i družio se sa Vašim zemljakom. Rijetko je koji naš susret prošao, a da nije spomenuo Varoš – nastavio je neznanac.
Zainteresiralo Grgu, voli čuti o ljudima iz rodnoga gradića.
– Gdje ste živjeli?
– U Hamiltonu.
– I koliko ima godina taj naš Varošanin?
– Oko sedamdeset, jednu-dvije plus-minus.
– A kako mu je ime?
– Nikica Milošić.
– Ima starijeg brata?
– Imao je, umro je, s njim sam radio u tvornici automobilskih dijelova.
– Čekajte, samo minutu, da nazovem Lacija, ako nije prešao granicu ... jest, ne javlja se, nedostupan.
To je Grga izgovarao već u letu prema toploj termalnoj vodi najdubljeg od pet bazena. Morao se bućnuti da mu topla voda razbistri um, kako ne bi pomislio da je sve samo sanjao. U lječilištu u koje povremeno navrati, nije mu blizu, skoro 60 kilometara, i žena mu obožava plivanje, a on danas voli sve: ženu, Irokeze, Lacija, Kanađane, prijatelje, neprijatelje, kupače, neplivače. A najviše neznanca, koga onako mokar zagrli. Jednom za sebe, pa drugi put za Lacija, pa treći za Nikicu, pa četvrti za sve njih zajedno. Što nitko od kupača na bazenu nije očekivao.
Najprije je Grga pomislio da mu je vruća ljekovita voda udarila u glavu pa zato dobro ne razumije što mu muškarac govori. Onda se osvrnuo na prividno spojeni, ali ipak odvojeni, manji i plići bazen, gdje se brčkala i praćakala životna mu družica. Upuzala je u bazen nakon što se Grga iz svoga izvukao, mora netko ostati uz stvari, mobitel kao da je uklopljen u strogi zakonski propis, uvijek je u dometu očiju i ušiju. Ona je baš kao riba u vodi, sasvim dobro, ne upozorava muškarac na nju.
Pazeći da se ne poklizne na vlažnom rubu, Grga prilazi muškarcu, u ranim sedamdesetim, tek sad siguran da je taj gospodin sa podbratkom i trbuščićem baš onaj s kojim se u bazenu skoro nekoliko puta sudario. Već mu se tamo činilo da mu se neznanac želi približiti, ali, prije bi pomislio da nije najbolji plivač, pa vrluda.
– Jeste li Vi prije pola sata u razgovoru na mobilni spomenuli da ste iz Varoši – upita nepoznati.
Grga potvrdi. Nazvao ga je prijatelj Laci, što je skraćeno ime Laslo, a ne Ladislav, kako bi se očekivalo, da priupita je li možda nešto saznao o Nikici, što nije skraćeno ime ni od koga, kako bi se očekivalo. Važno je Laciju, odlazi na mjesec dana izvan zemlje, neće moći telefonirati, a želi znati je l’ se potraga uopće maknula od nule.
I kad se sretnu, ne upuštaju se u raspravu o važnosti prijateljstava. Zasigurno i to dolazi s godinama. Nisu više potrebne analize, životna pravila su jasna, treba prihvatiti sve kako i kada dođe. Pa i njih dvojica su se jedva prepoznali prije godinu-dvije, a sad su skoro u svakodnevnom kontaktu. Došlo je vrijeme u kome je sve manje onih s kojima se mogu prevrtati uspomene, pa takvi prijatelji i poznanici postaju veliko blago. Rijetki su oni koji dijele Lacijevo i Grgino vrijeme mladosti. Nikica bi mogao biti jedan od njih, samo, kako ga i gdje pronaći.
Sjećaju se da je prije skoro pedeset godina otišao u Kanadu, gdje mu je živio stariji brat. Iako od tada ništa o njemu ne znaju, najednom ga se poželjeli, tko zna na koju bi ih sitnu radost ili ludost Nikica podsjetio. Pokušali su preko interneta, obojica ne oslobađaju godinama previše prostora da se šire, pa surfaju, guglaju, jutjubaju, tvitaju, mejlaju, fejsbukiraju, i, između ostalog, traže Nikicu po imenu i prezimenu. Našli su ih pet u državi kojoj su Indijanci Irokezi iz sjeveroistočnih šuma Sjeverne Amerike dali ime, u prvoj polovici šesnaestoga stoljeća, po autohtonoj riječi “kanata”, što znači naselje. Ni jedan nije njihov drugar.
– Dugo sam godina živio u Kanadi i družio se sa Vašim zemljakom. Rijetko je koji naš susret prošao, a da nije spomenuo Varoš – nastavio je neznanac.
Zainteresiralo Grgu, voli čuti o ljudima iz rodnoga gradića.
– Gdje ste živjeli?
– U Hamiltonu.
– I koliko ima godina taj naš Varošanin?
– Oko sedamdeset, jednu-dvije plus-minus.
– A kako mu je ime?
– Nikica Milošić.
– Ima starijeg brata?
– Imao je, umro je, s njim sam radio u tvornici automobilskih dijelova.
– Čekajte, samo minutu, da nazovem Lacija, ako nije prešao granicu ... jest, ne javlja se, nedostupan.
To je Grga izgovarao već u letu prema toploj termalnoj vodi najdubljeg od pet bazena. Morao se bućnuti da mu topla voda razbistri um, kako ne bi pomislio da je sve samo sanjao. U lječilištu u koje povremeno navrati, nije mu blizu, skoro 60 kilometara, i žena mu obožava plivanje, a on danas voli sve: ženu, Irokeze, Lacija, Kanađane, prijatelje, neprijatelje, kupače, neplivače. A najviše neznanca, koga onako mokar zagrli. Jednom za sebe, pa drugi put za Lacija, pa treći za Nikicu, pa četvrti za sve njih zajedno. Što nitko od kupača na bazenu nije očekivao.
