Jedva bih izbrojila koliko kava mjesečno skuham ili pripremim. Ma, nisam ni u školi naučila dotle brojiti. Morat ću lupati recke. Već sam pripremila notes. Ova moja ježeva kućica, kako tom starom i prilično dotrajalom obitavalištu volim tepati, uvijek je imala otvorena vrata. I za namjernike i za slučajne prolaznike. Nije ulica već dugo sokak, ali bila je u vrijeme kad se ježeva kućica formirala i nakon što se u njoj dvadesetak godina živjelo bez vodovoda, kanalizacije i asfalta. Što znači – s vodom iz bunara, septičkom jamom i blatnjavim sokakom.
Eh, te kave, da se ne udaljim od osnovne misli. Volim i popiti i skuhati kvalitetnu, jaču “tursku” kavu. Aparat za espresso nemam. Znam mnoge koji ga imaju, ali ne koriste, jer, nikad im kava ne ispadne kao pravi espresso u kafiću. Pa u tu spravicu nisam ni investirala, čak ni onda kad sam kupovala svakojake gluposti od rezalica, drobilica, hvataljki, sjeckalica za sve poznate i tada još nepoznate vrste voća i povrća, kao što su aronija i batat. Bilo je to vrijeme rada, redovitih i sigurnih plaća, povoljnih kredita.
I kasa uzajamne pomoći! Kako to gordo zvuči – uzajamna pomoć. Što li je od toga odnosa ostalo? Znaju, možda, samo oni sretni i malobrojni koji imaju stalni i siguran posao, ali nikoga od tih srećkovića ne poznajem, pa ni u to nisam sigurna.
Budući da se nisam udala, jer me ni jedan pravi muškarac nije želio pored sebe dvadeset i četiri sata dnevno, a ja na kraće nisam pristajala, tako nisam dobila aparat za espresso ni kao poklon za vjenčanje. Jako sam zakinuta, znam.
Društvo pije različite kave i u različito vrijeme. Ne biste vjerovali koliko je nesličnosti samo u ispijanju kave. Većina hoće standardnu, takozvanu “tursku”, ali netko “kako ispadne”, drugi s više šećera, treći bez šećera. Najgora mi je varijanta jedno društvo s različitim navikama. Pa se sva spetljam i druženje se svede na moje kuhanje jedne, pa druge, pa treće kave. I ja bih isto tako lijepo sjela i razgovarala sa čestim ili rjeđim gostima. Oni sjede i pričaju, a ja brojim šalice vode, pa žličice šećera, pa kave. Još je napetije, naravno, za mene kao dobru domaćicu, kad u ponudu uključim i cappuccino: vaniliju, čokoladu, classic, neclassic. Pa još dodam mogućnost “nesice”. Ne zaboravljam ni korisne reklame iz sapunica o divoti ispijanja kave koja se zove: dva u jedan ili tri u dva ili tri u jedan – vjerujem da će brojevi rasti, industrija radi svoje – i eto cijele drame.
Onda slijede šećeri. Za sada se ipak svode samo na bijeli, smeđi, u granulama, u kocki ili bilo koje umjetno sladilo. I mlijeko je posebna priča – nemasno, srednje ili punomasno, svatko pije uglavnom drugačije, netko voli hladno doliti u vrućukavu, drugima po želji zagrijavam mlijeko ili do vrenja ili do 50 – 60 stupnjeva, poneki gost dodaje mlijeko i u cappuccino ili te kave s matematičkim zadacima.
Dok ja to sve propitam, zapamtim ili ne, provjerim, zamutim i zakuham, dotle onoj prvoj kavi iskipi pjena i eto ti belaja. Kako ćemo vidjeti budućnost ako nema pjene i soca? Kako mi se to moglo dogoditi? Pa još dok serviram u odgovarajuće šalice kojih uglavnom nemam dovoljno, a niti odgovarajućih, umorim se, baš pošteno, kao da sam pripremala palačinke. Društvo ispije kavu i ode, bili su samo na kavi. Da sam umutila sanjane palačinke, to bi već bilo nešto, bar bi rekli: mi bili kod J. na palačinkama.
Odlučih izbaciti pola toga iz ponude. Može samo obična ili jedna vrsta cappuccina.
Objavih da uglavnom ne kuham kavu. Onima koji su mi bliže i mogli su čuti, dadoh do znanja – kad pođu k meni na “čašicu razgovora”, neka sebi sami kod svoje kuće skuhaju i pripreme kavu kakvu vole piti i ponesu sa sobom. Sljedeći patent će biti: kad već kuhaju sebi, neka onda i meni pripreme kavu kakvu volim. Tko ne vjeruje da je lagano i jednostavno, neka pokuša!
Eh, te kave, da se ne udaljim od osnovne misli. Volim i popiti i skuhati kvalitetnu, jaču “tursku” kavu. Aparat za espresso nemam. Znam mnoge koji ga imaju, ali ne koriste, jer, nikad im kava ne ispadne kao pravi espresso u kafiću. Pa u tu spravicu nisam ni investirala, čak ni onda kad sam kupovala svakojake gluposti od rezalica, drobilica, hvataljki, sjeckalica za sve poznate i tada još nepoznate vrste voća i povrća, kao što su aronija i batat. Bilo je to vrijeme rada, redovitih i sigurnih plaća, povoljnih kredita.
I kasa uzajamne pomoći! Kako to gordo zvuči – uzajamna pomoć. Što li je od toga odnosa ostalo? Znaju, možda, samo oni sretni i malobrojni koji imaju stalni i siguran posao, ali nikoga od tih srećkovića ne poznajem, pa ni u to nisam sigurna.
Budući da se nisam udala, jer me ni jedan pravi muškarac nije želio pored sebe dvadeset i četiri sata dnevno, a ja na kraće nisam pristajala, tako nisam dobila aparat za espresso ni kao poklon za vjenčanje. Jako sam zakinuta, znam.
Društvo pije različite kave i u različito vrijeme. Ne biste vjerovali koliko je nesličnosti samo u ispijanju kave. Većina hoće standardnu, takozvanu “tursku”, ali netko “kako ispadne”, drugi s više šećera, treći bez šećera. Najgora mi je varijanta jedno društvo s različitim navikama. Pa se sva spetljam i druženje se svede na moje kuhanje jedne, pa druge, pa treće kave. I ja bih isto tako lijepo sjela i razgovarala sa čestim ili rjeđim gostima. Oni sjede i pričaju, a ja brojim šalice vode, pa žličice šećera, pa kave. Još je napetije, naravno, za mene kao dobru domaćicu, kad u ponudu uključim i cappuccino: vaniliju, čokoladu, classic, neclassic. Pa još dodam mogućnost “nesice”. Ne zaboravljam ni korisne reklame iz sapunica o divoti ispijanja kave koja se zove: dva u jedan ili tri u dva ili tri u jedan – vjerujem da će brojevi rasti, industrija radi svoje – i eto cijele drame.
Onda slijede šećeri. Za sada se ipak svode samo na bijeli, smeđi, u granulama, u kocki ili bilo koje umjetno sladilo. I mlijeko je posebna priča – nemasno, srednje ili punomasno, svatko pije uglavnom drugačije, netko voli hladno doliti u vrućukavu, drugima po želji zagrijavam mlijeko ili do vrenja ili do 50 – 60 stupnjeva, poneki gost dodaje mlijeko i u cappuccino ili te kave s matematičkim zadacima.
Dok ja to sve propitam, zapamtim ili ne, provjerim, zamutim i zakuham, dotle onoj prvoj kavi iskipi pjena i eto ti belaja. Kako ćemo vidjeti budućnost ako nema pjene i soca? Kako mi se to moglo dogoditi? Pa još dok serviram u odgovarajuće šalice kojih uglavnom nemam dovoljno, a niti odgovarajućih, umorim se, baš pošteno, kao da sam pripremala palačinke. Društvo ispije kavu i ode, bili su samo na kavi. Da sam umutila sanjane palačinke, to bi već bilo nešto, bar bi rekli: mi bili kod J. na palačinkama.
Odlučih izbaciti pola toga iz ponude. Može samo obična ili jedna vrsta cappuccina.
Objavih da uglavnom ne kuham kavu. Onima koji su mi bliže i mogli su čuti, dadoh do znanja – kad pođu k meni na “čašicu razgovora”, neka sebi sami kod svoje kuće skuhaju i pripreme kavu kakvu vole piti i ponesu sa sobom. Sljedeći patent će biti: kad već kuhaju sebi, neka onda i meni pripreme kavu kakvu volim. Tko ne vjeruje da je lagano i jednostavno, neka pokuša!
