Za sve one kojima je Čovjek od čelika (Man of Steel, 2013) Zacka Snydera bio beskrajno bolno gledateljsko iskustvo nikako ne preporučam da pokušaju odgledati Batmana v Supermana: Zoru pravednika. Prilikom gledanja filmova ili čitanja knjiga, priznajem, koliko god djelo bilo loše, imam mazohistički poriv da dođem do kraja. Međutim, što sam stariji, počinjem shvaćati da je život jednostavno prekratak da bi se potratio na neopisivo loše filmove ili književna djela jer izgubljeno vrijeme na djela poput ovoga više ništa ne može vratiti. Stoga priznajem da je Snyderovo posljednje ostvarenje izazvalo u meni snažan poriv da napustim kinodvoranu nakon beskonačnih prvih devedesetak minuta i petnaestominutne pauze prije završnih šezdeset minuta mučenja. Mazohist u meni je nadvladao pa sam ipak ostao do kraja da vidim kako se redatelj svakom narednom minutom sve više zakopava u glupost i krajnju nemaštovitost.
Koncept spajanja superjunaka iz odvojenih stripovskih serijala nema osobitog smisla. Svaki superjunak ima svoj prostor, vrijeme, kulturne kodove i specifičnu mitologiju koja je oko njega isprepletena pa povezivanje dvaju ili više takvih likova često predstavlja nasilan sraz gotovo nespojivih parametara. Batman i Superman odličan su primjer. Mračni i smrtni Batman naspram gotovo besmrtnog, nadljudski snažnog i nešto vedrijeg Supermana, različite konture Gotham Cityja i Metropolisa, naprostno nikako ne idu zajedno. Fabularna kombinatorika također može ispasti nespretna jer kada se barata idejom sraza i sukoba dvaju superjunaka znači da ih se treba postaviti u suprotstavljene pozicije te dovesti u koliziju dva moguća svijeta koje oni predstavljaju. Stoga možete postaviti pitanje zašto bi Batman osjećao iz svoga Gotham Cityja netrpeljivost prema Supermana koji ordinira u drugom gradu i obrnuto te na koji način uvjerljivo suprotstaviti ove likove. Ako ste mislili da ćete suvisao odgovor naći u scenariju Chrisa Terrija i Davida S. Goyera, prevarili ste se. Film djeluje kao da ga je pisalo dvoje lobotomiziranih ljudi koji se u životu sa scenarijem nisu susreli. Pritom u tolikoj mjeri podcjenjuju inteligenciju gledatelja ne toliko naivnim koliko ultimativno glupim i neprobavljivim fabularnim rješenjima da vam nakon ogledavanja ostvarenja dođe da tražite povrat novca za kinoulaznicu.
Djelo ima nekoliko prologa. Prva dva imaju funkciju da nas uvedu u priče razmatranih superjunaka. U kontekstu Brucea Waynea (Ben Affleck) posrijedi je uvijek ponavljana situacija sa smrću, odnosno traumatičnim ubojstvom njegovih roditelja. Potom se u drugom prikazuje uništenje Metropolisa koje vrši general Zod, a igrom slučaja tamo se zatječe i Wayne čija se poslovna zgrada nalazi na meti uništenja. Superman spašava stvar, ali ostavlja dozu sumnje da je grad napadnut upravo zbog njega. Nakon toga redatelj i nesretni scenaristi uvode malo egzotike: radnja se seli na neimenovano područje u Indijskom oceanu gdje jedan bijelac uz pomoć lokalnog stanovništva traga za dragocjenim kriptonitom. Usput se i Lois Lane (Amy Adams) nađe u terorističkom kampu negdje u Africi, gdje ničim izazvano dolazi do oružanoga obračuna iz kojeg je spašava njezin Clark Kent, odnosno Superman (Henry Cavill), dok pritom brdo ljudi izgine. Svi ovi pseudoprolozi naoko imaju funkciju da postave osnovnu motivaciju i narativne okidače za razvoj radnje, premda su predugački i nepotrebno usporavaju ritam filma, a ne pridonose previše logičkom raščlanjivanju priče.
Ako i pregrmite scenarističke i narativne nespretnosti, pravi urnebes tek slijedi. Batman, naime, ima nekakvih nerazrješivih problema sa Supermanom ali i samim sobom. U čemu je njegov problem, nije sasvim jasno, osim možda da je neopisivo ljubomoran što mu ovaj krade svu slavu koja se manifestira u hordi obožavatelja i obožavateljica. Batman si je, čini se, umislio da Superman predstavlja prijetnju čovječanstvu pa se nada da će mu nekako stati na kraj i pridobiti njegove obožavateljski klub te svekoliko odobravanje američke javnosti i političkih elita. S druge strane, kako to obično biva sa superjunacima, njihov je status u javnosti ambivalentan jer njihova djelatnost, uvijek obavijena velovima tajni, izaziva podijeljene reakcije: oni doduše spašavaju ljude, no djeluju samostalno i izvan zakona, što ipak baca sjenku sumnje na njihove akcije.
To je pak ono što muči Supermana, koji je nezadovoljan što ljudi i vlada sumnjaju u njegove dobre nakane pa navedeno predstavlja težak psihološki i moralni teret u naivnoj scenarističkoj interpretaciji. Katalizator sukoba između ove dvojice je psihotički Lex Luthor (Jesse Eisenberg) kojemu je vrlo dosadno u životu pa raspiruje nesnošljivost između superjunaka iz susjednih gradova kako bi se međusobno obračunali, a njihovo međusobno uništenje otvorilo bi put njegovim zlim nakanama. Usput u podzapletu Bruce Wayne provodi naivnu detektivsku istragu koja ga upućuje na Luthora i njegovu korporaciju. Vrhunac patetike i neopisivoga kiča je nasilni sraz Batmana i Supermana, prije nego što udruže snage protiv nečasnog Luthora, u kojem Kriptonac moli Zemljanina da spasi Marthu. Na spomen Marthe Batman, u jezivoj glumačkoj izvedbi Bena Afflecka, doslovno podemoni jer to pobuđuje sjećanje na njegovu ubijenu majku koja je nosila spomenuto ime. Sekundu prije nego što pošalje Supermana u vječnost, dolazi beskrvna Lois Lane i prosvjetljava Batmana: tako se zove i Supermanova majka (Diane Lane). Osim problema s narcizmom, dva alfa mužjaka povezuju i njihove nerazrješene edipske dileme, a gledatelj se pita što mu je sve to trebalo i zašto jednostavnije nije ostao kod kuće.
Batman v Superman film je sulude fabularne kombinatorike, odveć digresivne, nesustavne, nelogične, nemotivirane te krajnje nekoncizne. Previše je stupidnih scenarističkih rješenja, kojih se ne bi postidile niti najjeftinije C produkcije. Snyder također pokazuje nesnalaženje u vođenju naracije jer je cjelina narativno nekoncizna, prenatrpana i odveć usporena. Posrijedi je redatelj koji ne shvaća da ponekad manje znači više te je u tolikoj mjeri narcistički opsjednut materijalom koji je snimio da ostavlja dojam kao da ništa od snimljenoga nije moglo završiti na podu montažerske sobe. Sve je jednostavno moralo ući u film, čineći od njega neviđeni nered koji niti najsposobniji montažer ne bi više mogao dovesti u red. Patetične analepse iz prošlosti protagonista, njihovi susreti s mrtvim roditeljima, noćne more i vizije nepotrebno razvlače ionako pretjerano razvučenu radnju te su svedene na razinu općeg kiča (posebice analepse i snovi Brucea Waynea).
Akcijski prizori su nepotrebno predugački te se razvlače u nedogled da bi se u odsustvu suvisle priče popunila minutaža raznim kompjuterski animiranim atrakcijama, koje djeluju rutinski i nemaštvito. Koliko ste samo CGI čudovišta nalik ovome u završnici Snyderova filma vidjeli u posljednih desetak godina? Vjerujem da nebrojeno mnogo, a sva se ponašaju i zvuče na isti način. Redatelj je također opsjednut prizorima masovnih uništenja, napose gradskih prostora, koja traju i traju testirajući granice izdržljivosti gledatelja. Ženski likovi su rodno anakrono i stereotpino postavljeni, što se posebice odnosi na Dianu Prince (Gal Gadot), koja je prikazana kao fetišizirani objekt muškoga pogleda u svojim ili oskudnim odjevnim kreacijama ili opravi Wonder Woman te više izgleda kao da je ipala iz serijala o Xeni ratnici, nego filma čija se radnja odvija u suvremenosti. Iritantne glumačke kreacije bolje je ne komentirati, kao niti besramno i nadasve bizarno reklamiranje Turkish Airlinesa prije i tijekom filma.
filmovi
Koncept spajanja superjunaka iz odvojenih stripovskih serijala nema osobitog smisla. Svaki superjunak ima svoj prostor, vrijeme, kulturne kodove i specifičnu mitologiju koja je oko njega isprepletena pa povezivanje dvaju ili više takvih likova često predstavlja nasilan sraz gotovo nespojivih parametara. Batman i Superman odličan su primjer. Mračni i smrtni Batman naspram gotovo besmrtnog, nadljudski snažnog i nešto vedrijeg Supermana, različite konture Gotham Cityja i Metropolisa, naprostno nikako ne idu zajedno. Fabularna kombinatorika također može ispasti nespretna jer kada se barata idejom sraza i sukoba dvaju superjunaka znači da ih se treba postaviti u suprotstavljene pozicije te dovesti u koliziju dva moguća svijeta koje oni predstavljaju. Stoga možete postaviti pitanje zašto bi Batman osjećao iz svoga Gotham Cityja netrpeljivost prema Supermana koji ordinira u drugom gradu i obrnuto te na koji način uvjerljivo suprotstaviti ove likove. Ako ste mislili da ćete suvisao odgovor naći u scenariju Chrisa Terrija i Davida S. Goyera, prevarili ste se. Film djeluje kao da ga je pisalo dvoje lobotomiziranih ljudi koji se u životu sa scenarijem nisu susreli. Pritom u tolikoj mjeri podcjenjuju inteligenciju gledatelja ne toliko naivnim koliko ultimativno glupim i neprobavljivim fabularnim rješenjima da vam nakon ogledavanja ostvarenja dođe da tražite povrat novca za kinoulaznicu.
Djelo ima nekoliko prologa. Prva dva imaju funkciju da nas uvedu u priče razmatranih superjunaka. U kontekstu Brucea Waynea (Ben Affleck) posrijedi je uvijek ponavljana situacija sa smrću, odnosno traumatičnim ubojstvom njegovih roditelja. Potom se u drugom prikazuje uništenje Metropolisa koje vrši general Zod, a igrom slučaja tamo se zatječe i Wayne čija se poslovna zgrada nalazi na meti uništenja. Superman spašava stvar, ali ostavlja dozu sumnje da je grad napadnut upravo zbog njega. Nakon toga redatelj i nesretni scenaristi uvode malo egzotike: radnja se seli na neimenovano područje u Indijskom oceanu gdje jedan bijelac uz pomoć lokalnog stanovništva traga za dragocjenim kriptonitom. Usput se i Lois Lane (Amy Adams) nađe u terorističkom kampu negdje u Africi, gdje ničim izazvano dolazi do oružanoga obračuna iz kojeg je spašava njezin Clark Kent, odnosno Superman (Henry Cavill), dok pritom brdo ljudi izgine. Svi ovi pseudoprolozi naoko imaju funkciju da postave osnovnu motivaciju i narativne okidače za razvoj radnje, premda su predugački i nepotrebno usporavaju ritam filma, a ne pridonose previše logičkom raščlanjivanju priče.
Ako i pregrmite scenarističke i narativne nespretnosti, pravi urnebes tek slijedi. Batman, naime, ima nekakvih nerazrješivih problema sa Supermanom ali i samim sobom. U čemu je njegov problem, nije sasvim jasno, osim možda da je neopisivo ljubomoran što mu ovaj krade svu slavu koja se manifestira u hordi obožavatelja i obožavateljica. Batman si je, čini se, umislio da Superman predstavlja prijetnju čovječanstvu pa se nada da će mu nekako stati na kraj i pridobiti njegove obožavateljski klub te svekoliko odobravanje američke javnosti i političkih elita. S druge strane, kako to obično biva sa superjunacima, njihov je status u javnosti ambivalentan jer njihova djelatnost, uvijek obavijena velovima tajni, izaziva podijeljene reakcije: oni doduše spašavaju ljude, no djeluju samostalno i izvan zakona, što ipak baca sjenku sumnje na njihove akcije.
To je pak ono što muči Supermana, koji je nezadovoljan što ljudi i vlada sumnjaju u njegove dobre nakane pa navedeno predstavlja težak psihološki i moralni teret u naivnoj scenarističkoj interpretaciji. Katalizator sukoba između ove dvojice je psihotički Lex Luthor (Jesse Eisenberg) kojemu je vrlo dosadno u životu pa raspiruje nesnošljivost između superjunaka iz susjednih gradova kako bi se međusobno obračunali, a njihovo međusobno uništenje otvorilo bi put njegovim zlim nakanama. Usput u podzapletu Bruce Wayne provodi naivnu detektivsku istragu koja ga upućuje na Luthora i njegovu korporaciju. Vrhunac patetike i neopisivoga kiča je nasilni sraz Batmana i Supermana, prije nego što udruže snage protiv nečasnog Luthora, u kojem Kriptonac moli Zemljanina da spasi Marthu. Na spomen Marthe Batman, u jezivoj glumačkoj izvedbi Bena Afflecka, doslovno podemoni jer to pobuđuje sjećanje na njegovu ubijenu majku koja je nosila spomenuto ime. Sekundu prije nego što pošalje Supermana u vječnost, dolazi beskrvna Lois Lane i prosvjetljava Batmana: tako se zove i Supermanova majka (Diane Lane). Osim problema s narcizmom, dva alfa mužjaka povezuju i njihove nerazrješene edipske dileme, a gledatelj se pita što mu je sve to trebalo i zašto jednostavnije nije ostao kod kuće.
Batman v Superman film je sulude fabularne kombinatorike, odveć digresivne, nesustavne, nelogične, nemotivirane te krajnje nekoncizne. Previše je stupidnih scenarističkih rješenja, kojih se ne bi postidile niti najjeftinije C produkcije. Snyder također pokazuje nesnalaženje u vođenju naracije jer je cjelina narativno nekoncizna, prenatrpana i odveć usporena. Posrijedi je redatelj koji ne shvaća da ponekad manje znači više te je u tolikoj mjeri narcistički opsjednut materijalom koji je snimio da ostavlja dojam kao da ništa od snimljenoga nije moglo završiti na podu montažerske sobe. Sve je jednostavno moralo ući u film, čineći od njega neviđeni nered koji niti najsposobniji montažer ne bi više mogao dovesti u red. Patetične analepse iz prošlosti protagonista, njihovi susreti s mrtvim roditeljima, noćne more i vizije nepotrebno razvlače ionako pretjerano razvučenu radnju te su svedene na razinu općeg kiča (posebice analepse i snovi Brucea Waynea).
Akcijski prizori su nepotrebno predugački te se razvlače u nedogled da bi se u odsustvu suvisle priče popunila minutaža raznim kompjuterski animiranim atrakcijama, koje djeluju rutinski i nemaštvito. Koliko ste samo CGI čudovišta nalik ovome u završnici Snyderova filma vidjeli u posljednih desetak godina? Vjerujem da nebrojeno mnogo, a sva se ponašaju i zvuče na isti način. Redatelj je također opsjednut prizorima masovnih uništenja, napose gradskih prostora, koja traju i traju testirajući granice izdržljivosti gledatelja. Ženski likovi su rodno anakrono i stereotpino postavljeni, što se posebice odnosi na Dianu Prince (Gal Gadot), koja je prikazana kao fetišizirani objekt muškoga pogleda u svojim ili oskudnim odjevnim kreacijama ili opravi Wonder Woman te više izgleda kao da je ipala iz serijala o Xeni ratnici, nego filma čija se radnja odvija u suvremenosti. Iritantne glumačke kreacije bolje je ne komentirati, kao niti besramno i nadasve bizarno reklamiranje Turkish Airlinesa prije i tijekom filma.
filmovi
