Sada smo svjedoci zategnutosti odnosa na relaciji Plenković – Grabar-Kitarović. Prvi se put HDZ-ov premijer nalazi u situaciji u kojoj na Pantovčaku ima čovjeka iz svoje političke opcije. Situaciju mu olakšava činjenica da Grabar-Kitarović zasad nema politički težinu kakvu je imao Josipović, a kamoli Mesić. Desni novinari i mediji drugačije se ponašaju nego njihovi lijevi kolege, tako da Plenković ipak ima blaži tretman nego Račan ili Milanović
Nakon recentnih kritika predsjednice Republike na račun Vlade ispada da je istinita tvrdnja da je svakom premijeru možda bolje imati šefa države koji nije iz njegove političke opcije. Krajem 2000. Hrvatska je promijenila Ustav i iz polupredsjedničkog sustava prešla u parlamentarni, ali taj proces nije proveden do kraja zbog toga što je početkom te godine na opće čuđenje na predsjedničkim izborima pobijedio Stjepan Mesić.
Šesteročlana vladajuća većina imala je jasno predizborno obećanje da će ovlasti predsjednika Republike prebaciti na Sabor, odnosno na Vladu.
Međutim, to obećanje nije do kraja bilo ispunjeno zbog toga jer je dio tadašnje vladajuće koalicije blizak Mesiću snažno lobirao da mu se ipak ostave neke važne ovlasti. Tome se spremno pridružio i dio lijevih medija koji su samo koji mjesec ranije pisali plahte o tome kako Hrvatska ima Ustav koji predsjedniku daje diktatorske ovlasti koje su glavna prepreka uvođenju stvarne demokracije u Hrvatsku. Međutim, kada se na Pantovčak popeo njihov miljenik Mesić, naglo su promijenili ploču. I počeli napadati premijera Ivicu Račana kako se samo usuđuje smanjivati ovlasti njihovom Stipi. Pritješnjen s jedne strane takvim medijima, a s druge dijelom koalicije bliskom Mesiću, Račan je na kraju morao pristati na truli kompromis. A to je rezultiralo time da u Hrvatskoj postoji dvovlašće kada su u pitanju vanjski poslovi, obrana i sigurnosne službe.
Da je umjesto Mesića na Pantovčaku bio tada HDZ-ov Mate Granić takve se stvari ne bi događale. U tom bi slučaju i lijevi mediji i vladajuća šestorka bili potpuno suglasni i Hrvatska bi bila klasična parlamentarna demokracija kao što su recimo Italija ili Njemačka.
Iste je probleme imao i Račanov nasljednik Zoran Milanović. Naime, svi nezadovoljnici njegovom vladavinom trčali su na Pantovčak pod skute Ive Josipovića koji ih je spremno primao. Kovali su se tu najrazličitiji planovi za postmilanovićevsko razdoblje, a na trenutke se činilo kao da se na Pantovčaku stvara paralelno vodstvo stranke i Vlade. Baš kao i u slučaju Mesić – Račan, i ovdje je predsjednik bio miljenik lijevih medija, a premijer kritiziran ma što napravio. Mada je pomalo paradoksalno sve bilo pomalo obrnuto. Račana se kritizirao zbog neodlučnosti i slavio grub Mesićev odnos prema HDZ-u. Sada su se kritizirale Milanovićeve grubosti prema HDZ-u, a istovremeno hvalila Josipovićeva navodna staloženost.
Sada smo svjedoci zategnutosti odnosa na relaciji Plenković – Grabar-Kitarović. Prvi se put HDZ-ov premijer nalazi u situaciji u kojoj na Pantovčaku ima čovjeka iz svoje političke opcije. Situaciju mu olakšava činjenica da Grabar-Kitarović zasad nema politički težinu kakvu je imao Josipović, a kamoli Mesić. Desni novinari i mediji drugačije se ponašaju nego njihovi lijevi kolege, tako da Plenković ipak ima blaži tretman nego Račan ili Milanović. Ima i širi manevarski prostor. Ako je kritika Vlade predsjednice Republike samo dupli pas između nje i premijera, onda problema zapravo i nema. A ako bi Grabar-Kitarović zaista pomislila da je neki faktor neovisno o HDZ-u, bit će podvrgnuta tretmanu kakav je recimo dobio Granić 2000., Jadranka Kosor 2004. i Andrija Hebrang 2009. I oni su bili formalni kandidati HDZ-a za predsjednika Republike. Ali s figom u džepu.
novilist
