U posljednje vrijeme puno se govori o tome kako je obitelj, kao najvažnija ćelija (!) društva, pod prijetnjom. U svom izbornom programu HDZ je pisao da je obitelj u Hrvatskoj "oduvijek bila okosnica identiteta, ishodište duhovne obnove, zalog opstanka i temelj razvoja modernog društva." Uf! Čak je i papa Franjo početkom listopada upozorio da je tradicionalni brak ugrožen i da se protiv njega vodi globalni rat – rat koji, doduše, ne uključuje oružje, već "ideološku kolonizaciju."




A tko to točno ratuje protiv braka i obitelji? Tko su ti unutrašnji neprijatelji koji žele uništiti sve što je sveto i dobro, sve na čemu je izgrađena naša nacija? A tko drugi nego pederi i lezbe, feministkinje, sorosevci, titojugend, studenti Filozofskog i ostali protudržavni elementi.

No, nije mi ovdje namjera baviti se ni "prijateljima" ni "neprijateljima" braka i obitelji, već kroz dva izdanja teorijske čitanke, uz pomoć nekoliko autorica, širiti antibračnu propagandu pokušati odgovoriti na par naizgled jednostavnih, ali vrlo važnih pitanja – što je brak; kakav je odnos između ljubavi i braka; što nam položaj žena u braku govori o položaju žena u društvu; i, konačno, koja je uloga obitelji u kapitalizmu?

U prvom izdanju fokusirat ćemo se – sasvim prikladno – na socijalističku misao, koju mnogi smatraju odgovornom za pokretanje spomenutog "rata" protiv obitelji. Čitat ćemo Christine Thomas, Emmu Goldman i Aleksandru Kolontaj, dok ćemo se u drugom izdanju (po)zabaviti knjigom o povijesti braka Stephanie Coontz. Stay tuned!
Obitelj pod kapitalizmom

Kako bismo razmotrili položaj obitelji danas, vratit ćemo se najprije par stotina godina u prošlost, u predindustrijsko doba, kada su obitelji koje nisu bile dio vladajuće klase činile središte gospodarske proizvodnje. Christine Thomas objašnjava da je u to vrijeme rodna podjela rada postojala, ali rad žena – od tkanja, kuhanja i brige za djecu pa do rada u poljoprivredi – nije bio slabije vrednovan od rada muškaraca, već su sve vrste rada bile smatrane jednako potrebnima i jednako produktivnima.

Međutim, industrijalizacija je dovela do značajnih promjena u obitelji i međuljudskim odnosima. Za početak, proizvodnja dobara poput hrane i odjeće premješta se iz domaćinstava u tvornice i mlinove, uslijed čega dolazi do podjele rada na plaćeni i neplaćeni. Velik broj žena zaposlio se u tvornicama, gdje su radile u vrlo lošim uvjetima i bile slabo plaćene. Istovremeno, taj im je posao omogućio određenu ekonomsku neovisnost – što je već samo po sebi dovelo do promjene u bračnim odnosima i općenito odnosima među spolovima. S druge strane, žene su kod kuće nastavile obavljati poslove vezane uz domaćinstvo, koji su bili smatrani manje vrijednima i za koje nisu primale nadnicu.
Ipak, upozorava Thomas, "unatoč ogromnim ekonomskim i društvenim pomjeranjima, patrijarhalna obitelj ne samo da je opstala, nego je i ojačala uslijed nastojanja novonastalog sloja kapitalista da iskoriste svoju moć kako bi oblikovali obitelj u svoju korist." Naime, kapitalisti su vrlo brzo uvidjeli da upravo obitelj ima važnu ulogu u reprodukciji jeftine radne snage.

Rodna podjela rada postala je duboko povezana s klasnim razlikama. S jedne strane, kapitalistička klasa označava svoje bogatstvo isključivanjem žene iz područja plaćenog rada. Od žene kapitalista očekuje se da skrbi o njegovim emocionalnim potrebama (tzv. "anđeo u kući") i o reprodukciji, dok muškarac djeluje u javnoj sferi. S druge strane, žene iz radničke klase izrabljivane su u tvornicama gdje rade u lošim i često opasnim uvjetima, a navečer se vraćaju kućama, preiscrpljene da bi adekvatno brinule o potomstvu. I muški radnici kontrolirani su od strane kapitalista, i to kroz ulogu hranitelja: stavljanjem pritiska i odgovornosti za ekonomsko preživljavanje na muškarce, poslodavci lakše spuštaju cijenu rada i suzbijaju štrajkove.
Stoga ne čudi, dodaje Thomas, da su pripadnici vladajuće klase, kroz nadzor nad zakonodavstvom, religijom, obrazovanjem i svjetonazorom općenito, sve više promicali ideal buržujske obitelji u kojoj su žene zadužene za dom i djecu i ekonomski ovisne o muškarcu, te ga nametnuli kao prirodan i bezvremenski model kojem svi trebaju stremiti.

Usprkos tome što radnička klasa zapravo nikad nije uspjela implementirati buržujski ideal obitelji, on je uspješno prožeo čitavo društvo, od zakonodavstva do stavova. Thomas ističe da njegova 'izdržljivost' proizlazi iz dvojake uloge obitelji: "s jedne strane, obitelj je ekonomska i društvena institucija koja obavlja ključnu ekonomsku i ideološku funkciju za kapitalističku klasu, a s druge ona je prostor osobnih odnosa koji su većini ljudi izuzetno važni." Međutim, pod kapitalizmom te dvije uloge su u neprekidnom konfliktu, što uzrokuje tenzije i kontradikcije koje kapitalizam ne može razriješiti.

Kao važan faktor u promjeni bračnih odnosa, ali i položaja radničke klase, Thomas navodi uvođenje socijalne države. Mirovine, naknade za nezaposlene, za roditeljski dopust i bolovanje, vrtići, socijalni stanovi i zdravstveno osiguranje značajno su poboljšali kvalitetu života radničke klase, a osobito žena. Istovremeno, kao posljedica borbe za prava žena i radnika te promjena stavova u društvu, u mnogim zemljama ženama je olakšan pristup razvodu, kontracepciji i sigurnom pobačaju, što im je pak omogućilo veću neovisnost i pristup obrazovanju i tržištu rada.



Jacopo da Empoli, Vjenčanje Marije Medici i Henrika IV.
Društvena osnova ženskog pitanja

U pamfletu iz 1909. godine političarka Aleksandra Kolontaj piše da je obitelj "proizvod čudovišnog kapitalističkog sustava" koji potlačuje žene iz svih društvenih slojeva. No, umjesto da tu činjenicu iskoriste da se u borbi protiv opresije ujedine sa svojim proleterskim supatnicama, feministkinje – pripadnice buržoazije – zagovaraju labavije bračne odnose,  'slobodnu ljubav' i individualnu borbu. Kolontaj pak smatra da je u okvirima suvremenog, klasno podijeljenog društva nemoguće stvoriti nove oblike obitelji i bračnih odnosa.
"Samo fundamentalne reforme u sferi društvenih odnosa – reforme koje će prebaciti odgovornosti i zadaće s obitelji na društvo i državu – mogu dovesti do situacije u kojoj će se moći realizirati ideja slobodne ljubavi," piše.

Ideju 'slobodne ljubavi' koju neki promoviraju ona uspoređuje s idejom 'slobode rada i kapitala', koje u trenutnom sustavu nužno rezultiraju izrabljivanjem i žena i radnika. Stoga možemo reći da srž problema za majku i suprugu proleterku ne leži toliko u samoj instituciji braka, već upravo u društvenim i ekonomskim odnosima koji definiraju njene brojne i kompleksne zadaće.

Prema Kolontaj, borba za rodnu ravnopravnost ne obuhvaća samo borbu za pravo glasa, pravo na obrazovanje ili pravo na jednaku plaću za jednak rad. "Da bi postala doista slobodna, žena mora odbaciti čvrste okove sadašnjih oblika obitelji, koji su zastarjeli i opresivni. Za žene, rješavanje pitanja obitelji jednako je važno kao i ostvarivanje političke jednakosti i ekonomske neovisnosti," zaključuje.
Ljubav i/ili brak?

Za anarhisticu Emmu Goldman koncepti ljubavi i braka nisu samo nekompatibilni, već često i oprečni. Ona duhovito ističe da se Danteov natpis nad vratima pakla može lako primijeniti na brak: tko uđe, nek se kani svake nade. Neki brakovi, piše, "zasigurno su utemeljeni na ljubavi, i u nekim slučajevima ljubav možda i opstaje nakon vjenčanja, no ja tvrdim da se to događa usprkos braku, a ne zbog njega." Onima koji smatraju da je ljubav rezultat braka, odnosno da će se ljubav između bračnih partnera sigurno kad-tad pojaviti, Goldman poručuje da je u takvim slučajevima vjerojatno riječ tek o "pomirenju s neizbježnim."

I Stephanie Coontz, čijem ćemo se istraživanju posvetiti u idućem tekstu, ističe da je, povijesno gledano, ljubav tek u rijetkim slučajevima bila razlog za sklapanje braka. Dapače, ideja braka iz ljubavi često je bila smatrana prijetnjom društvenom poretku jer dovodi do izoliranja para od ostatka zajednice. Primjerice, u Kini se smatralo da prestrastvena ljubav među supružnicima ugrožava solidarnost unutar šire obitelji; u srednjem vijeku u Francuskoj ljubav je bila smatrana "poremećajem uma"; a među aristokracijom se dugo smatralo da se istinska ljubav može doživjeti samo s ljubavnicom.



George Elgar Hicks, Promjena doma

Kao i ostale navedene autorice, i Goldman naglašava da je brak primarno ekonomski dogovor – koji se razlikuje od običnog ugovora samo po tome što je još više obvezujući. "Bračni ugovor osuđuje ženu na doživotnu podređenost, na parazitizam, na potpunu beskorisnost, individualnu kao i društvenu. Muškarac također plaća svoj danak, ali njegova sfera je šira, brak ga ne ograničava onoliko koliko ograničava ženu."

Osim toga, Goldman kritizira društvo u kojem je cjelokupno obrazovanje žena, i ono formalno i ono neformalno, usmjereno ka usađivanju ideje da je brak najvažniji cilj u životu svake žene. Pritom ženama biva uskraćeno znanje o najkorisnijem alatu kojeg će u braku trebati – seksualnosti. "Jako puno patnje, tjeskobe, ojađenosti i fizičke boli u braku prouzročeno je upravo tragičnim neznanjem o seksualnosti, koje se kod žena promiče kao vrlina," piše.

A zašto i crkva i država podržavaju baš taj ideal? Zato što on zahtijeva kontrolu žena i muškaraca od strane crkve i države. "Tko će se boriti u ratovima? Tko će stvarati bogatstvo?", uzvikuju kralj, predsjednik, kapitalist, svećenik. Za njih, piše Goldman, opstanak naroda se mora osigurati, pa makar žena bila svedena na stroj za razmnožavanje.
Uzrok "propadanja" braka ona pronalazi u slabljenju uvjerenja da je muškarac superioran. "Sada kad se žena osamostaljuje, kad stisak njenog gospodara sve više slabi, sveta institucija braka polako biva odbačena, i nikakve žalopojke neće je spasiti."

Možda je, dakle, desnica ipak u pravu: brak propada zbog rodne ideologije – ako rodnu ideologiju shvatimo kao spoznaju žena da ne moraju biti podređene, intelektualno i materijalno, da ne moraju biti "paraziti" (kako kaže Goldman), da ne moraju rađati ni u ime oca, boga ni nacije. A logično je da uz odbijanje potčinjenog položaja ide i otpor prema instituciji koja je to potčinjavanje stoljećima omogućavala.

No, postoji još jedan krivac za promjenu u bračnim odnosima, a to je ni više ni manje nego – ljubav. Idealizirana, dok-nas-smrt-ne-rastavi vizija braka počinje se uršavati upravo u onom trenutku kada u bračnu jednadžbu ulazi varijabla slobodnog izbora partnera utemeljenog na ljubavi. Jer sloboda da izaberemo ujedno podrazumijeva slobodu da ne izaberemo, da poništimo svoj odabir ili da izađemo izvan zadanih okvira.

Obitelj nije ni pod kakvim napadom; dapače, ona danas postaje sve obuhvatnija i šarenija. A pozivati se na neku izvornu, suštinsku ili prirodnu formu braka ili obitelji znači iskazati temeljno nepoznavanje - ili svjesno ignoriranje - povijesti ovih institucija (koje su vrlo često bile obilježene nasiljem, podređivanjem i izrabljivanjem) i različitih funkcija koje su imale, i još uvijek imaju, u društvu.

 



Izvori:

Aleksandra Kolontaj, The Social Basis of the Woman Question, 1909.

Emma Goldman, Marriage and Love, 1914.

Christine Thomas, The Family under Capitalism, It Doesn’t Have to Be Like This: Women and the Struggle for Socialism, 2010.

voxfeminae