Iako je to u brojnim europskim državama tema broj jedan, pregovori o transatlantskom trgovinskom sporazumu (TTIP) između SAD-a i EU-a u Hrvatskoj su posve ignorirani. Je li to još jedan primjer hrvatskog bijega od suvremenosti, pita se naš komentator, upozoravajući da bi potpisivanje TTIP-a moglo više utjecati na hrvatsko gospodarstvo od politike aktualne Vlade
Tako izgleda uzorna i sadržajna javna rasprava: mediji su temi posvetili velik prostor, a oko senzibiliziranja javnosti su se potrudili i aktivisti. Svoje stajalište su višekratno iznijeli oporba, akademska zajednica i stručnjaci, ali su provedene i ankete javnog mnijenja koje su pokazale velik interes građana za tematiku i cijeli javni dijalog. Ne samo da se o svemu detaljno izjašnjavao premijer, iznoseći argumente pro i contra te prepoznajući važnost cijele priče, nego je i većina ministara sudjelovala u javnoj raspravi, kroz intervjue, televizijske emisije i izjave novinarima.
Iznad opisano se proteklih mjeseci događa u Austriji, i to na temu TTIP-a (Transatlantic Trade and Investment Partnership), trgovinskog sporazuma između SAD-a i EU-a, o kojem se upravo pregovara. Ako u Beču zastavite nekoga na ulici i pitate ga što je TTIP, veće su šanse da će to odlično znati, pokazale su ankete, jer sadržaj tog sporazuma interesira ne samo političare i promatrače briselskih gibanja, nego i obične građane. O dobrim i lošim stranama TTIP-a očitovao se i kancelar Werner Faymann, kao u međuvremenu samo jedan od mnogih Austrijanaca koji je upućen u to hoće li TTIP značiti masovan upliv GMO proizvoda u europske supermarkete i treba li cijeli sporazum odbaciti ukoliko se ne promijeni nešto oko ISDS-a (Investor-State Dispute Settlement).
Ok, pitate se – što je zapravo taj TTIP? Riječ je o sporazumu o kojem od srpnja 2013. pregovaraju SAD i EU (konkretno, Europska komisija), tj. o stvaranju najveće svjetske zone slobodne trgovine, što bi trebalo izazvati gospodarski rast s obje strane Atlantika, kao i stvoriti stotine tisuća novih radnih mjesta. Prema procjenama Europske komisije, TTIP bi EU godišnje donio veći prihod od 119 milijardi eura dok bi američka ekonomija profitirala s oko 95 milijardi eura godišnje. Pregovara se oko ujednačavanja propisa u SAD-u i EU, što bi olakšalo trgovinu, ali sa sobom nosi i opasnosti ulaska neoznačenih američkih GMO proizvoda na tržište EU-a, potencijalne probleme za europsku kulturnu industriju koju subvencioniraju države, 'uvođenje ACTA-e na stražnja vrata', slabljenje sindikalnih prava u EU, glase neki od ključnih prigovora aktivista, no najveći prijepor od sviju je ISDS. Investor-State Dispute Settlement je pravni mehanizam koji bi omogućio investitorima (tj. korporacijama) da tuže države ukoliko one donesu zakone koji bi naštetili interesu investitora. Primjerice ako bi se donio zakon kojim se zabranjuje korištenje nekog proizvoda, čime bi se investicije u njegovu proizvodnju učinilo bezvrijednima, u igru ulazi ISDS, kojim se preskače nacionalno sudstvo, dok rezultat može biti taj da država mora platiti odštetu korporaciji čija je investicija propala.
Sve u svemu, TTIP ima svojih potencijalno dobrih i potencijalno loših strana, no ako bi bio potpisan – a sljedeća runda pregovora održava se početkom veljače u Bruxellesu i Washingtonu - imao bi dugoročan i ogroman utjecaj na razvoj ekonomske situacije u cijeloj Europskoj uniji. Kako hrvatsko gospodarstvo itekako ovisi o širim ekonomskim kretanjima Unije, TTIP je sporazum koji će vjerojatno imati više utjecaja na budućnost države nego ekonomska politika aktualne Vlade.
Slične javne rasprave poput one u Austriji već se mjesecima vode u brojnim članicama Europske unije, ali ona potpuno izostaje u Hrvatskoj. Što o TTIP-u misle građani Hrvatske, zato znamo – ne misle ništa jer u većini uopće ne znaju što je to i kako bi moglo utjecati na njihove živote. Ali zato bi barem nadležni političari trebali imati neko mišljenje o TTIP-u, i to najprije premijer Milanović, ministrica vanjskih poslova Pusić, ministar gospodarstva Vrdoljak, ministar poduzetništva Maras, potpredsjednik za gospodarstvo Grčić i ministar rada Mrsić. Nadalje, o TTIP-u trebaju stav imati predsjednik HGK Burilović, udruženje ekonomista kojemu je na čelu Ljubo Jurčić, Hrvatska udruga poslodavaca, glavna oporbena stranka HDZ, a ne bi bilo loše čuti ni mišljenja nakon rasprave na odgovarajućim saborskim odborima. Za početak.
No u Hrvatskoj nitko od spomenutih nikada nije izustio ta četiri slova TTIP niti su ih novinari uopće o tome pitali, uz povremene izuzetke. Ta prošla je predsjednička kampanja, u kojoj se kandidate pitalo sve i svašta – od toga hoće li počiniti samoubojstvo do toga što s jelenima s Pantovčaka – ali nitko nije pitao: 'A što mislite o TTIP-u?' Zapravo ne znamo što premijer Milanović ili HUP misle o TTIP-u, ako išta, dok javnosti brojnih članica EU-a imaju posve jasne informacije o stajalištu svoje vlade po tom pitanju. Naime ako bi se moglo zamjeriti hrvatskim medijima to da nisu više gurnuli TTIP u prvi plan, iako o njemu redovito i dosta detaljno pišu manje-više svi mainstream mediji plus nekoliko alternativnih, to nije nikakav izgovor za informacijsku blokadu koja oko TTIP-a dolazi iz Vlade, bez obzira je li riječ o poslovičnoj nezainteresiranosti ili nečemu drugome.
Od svih hrvatskih stranaka TTIP-om se ozbiljno dosad bavio samo OraH, odnosno njihov zastupnik u Europskom parlamentu Davor Škrlec, koji je o transatlantskom sporazumu više puta govorio i u hrvatskoj javnosti. TTIP ima tu nesreću da je riječ o kompleksnoj tematici koja je usmjerena na budućnost dok hrvatska javnosti voli jednostavne priče ukorijenjene u prošlosti, pa se tjednima bavilo jeftinim provokacijama notornog Vojislava Šešelja i slavilo izglasanu rezoluciju Europskog parlamenta koju je inicirao Andrej Plenković, iako je sve to milijun puta manje relevantno za budućnost Hrvatske od TTIP-a, kojemu se nije posvetilo, niti će!, ni desetina javnog prostora, strasti i angažmana. Amerikanci bi rekli 'Don't let the terrorists win' odnosno 'ne treba dopustiti teroristima da pobijede'; svaka minuta koju je hrvatska javnost potrošila na Šešelja, a ne na TTIP, bila je Šešeljeva pobjeda.
tportal
Tako izgleda uzorna i sadržajna javna rasprava: mediji su temi posvetili velik prostor, a oko senzibiliziranja javnosti su se potrudili i aktivisti. Svoje stajalište su višekratno iznijeli oporba, akademska zajednica i stručnjaci, ali su provedene i ankete javnog mnijenja koje su pokazale velik interes građana za tematiku i cijeli javni dijalog. Ne samo da se o svemu detaljno izjašnjavao premijer, iznoseći argumente pro i contra te prepoznajući važnost cijele priče, nego je i većina ministara sudjelovala u javnoj raspravi, kroz intervjue, televizijske emisije i izjave novinarima.
Iznad opisano se proteklih mjeseci događa u Austriji, i to na temu TTIP-a (Transatlantic Trade and Investment Partnership), trgovinskog sporazuma između SAD-a i EU-a, o kojem se upravo pregovara. Ako u Beču zastavite nekoga na ulici i pitate ga što je TTIP, veće su šanse da će to odlično znati, pokazale su ankete, jer sadržaj tog sporazuma interesira ne samo političare i promatrače briselskih gibanja, nego i obične građane. O dobrim i lošim stranama TTIP-a očitovao se i kancelar Werner Faymann, kao u međuvremenu samo jedan od mnogih Austrijanaca koji je upućen u to hoće li TTIP značiti masovan upliv GMO proizvoda u europske supermarkete i treba li cijeli sporazum odbaciti ukoliko se ne promijeni nešto oko ISDS-a (Investor-State Dispute Settlement).
Ok, pitate se – što je zapravo taj TTIP? Riječ je o sporazumu o kojem od srpnja 2013. pregovaraju SAD i EU (konkretno, Europska komisija), tj. o stvaranju najveće svjetske zone slobodne trgovine, što bi trebalo izazvati gospodarski rast s obje strane Atlantika, kao i stvoriti stotine tisuća novih radnih mjesta. Prema procjenama Europske komisije, TTIP bi EU godišnje donio veći prihod od 119 milijardi eura dok bi američka ekonomija profitirala s oko 95 milijardi eura godišnje. Pregovara se oko ujednačavanja propisa u SAD-u i EU, što bi olakšalo trgovinu, ali sa sobom nosi i opasnosti ulaska neoznačenih američkih GMO proizvoda na tržište EU-a, potencijalne probleme za europsku kulturnu industriju koju subvencioniraju države, 'uvođenje ACTA-e na stražnja vrata', slabljenje sindikalnih prava u EU, glase neki od ključnih prigovora aktivista, no najveći prijepor od sviju je ISDS. Investor-State Dispute Settlement je pravni mehanizam koji bi omogućio investitorima (tj. korporacijama) da tuže države ukoliko one donesu zakone koji bi naštetili interesu investitora. Primjerice ako bi se donio zakon kojim se zabranjuje korištenje nekog proizvoda, čime bi se investicije u njegovu proizvodnju učinilo bezvrijednima, u igru ulazi ISDS, kojim se preskače nacionalno sudstvo, dok rezultat može biti taj da država mora platiti odštetu korporaciji čija je investicija propala.
Sve u svemu, TTIP ima svojih potencijalno dobrih i potencijalno loših strana, no ako bi bio potpisan – a sljedeća runda pregovora održava se početkom veljače u Bruxellesu i Washingtonu - imao bi dugoročan i ogroman utjecaj na razvoj ekonomske situacije u cijeloj Europskoj uniji. Kako hrvatsko gospodarstvo itekako ovisi o širim ekonomskim kretanjima Unije, TTIP je sporazum koji će vjerojatno imati više utjecaja na budućnost države nego ekonomska politika aktualne Vlade.
Slične javne rasprave poput one u Austriji već se mjesecima vode u brojnim članicama Europske unije, ali ona potpuno izostaje u Hrvatskoj. Što o TTIP-u misle građani Hrvatske, zato znamo – ne misle ništa jer u većini uopće ne znaju što je to i kako bi moglo utjecati na njihove živote. Ali zato bi barem nadležni političari trebali imati neko mišljenje o TTIP-u, i to najprije premijer Milanović, ministrica vanjskih poslova Pusić, ministar gospodarstva Vrdoljak, ministar poduzetništva Maras, potpredsjednik za gospodarstvo Grčić i ministar rada Mrsić. Nadalje, o TTIP-u trebaju stav imati predsjednik HGK Burilović, udruženje ekonomista kojemu je na čelu Ljubo Jurčić, Hrvatska udruga poslodavaca, glavna oporbena stranka HDZ, a ne bi bilo loše čuti ni mišljenja nakon rasprave na odgovarajućim saborskim odborima. Za početak.
No u Hrvatskoj nitko od spomenutih nikada nije izustio ta četiri slova TTIP niti su ih novinari uopće o tome pitali, uz povremene izuzetke. Ta prošla je predsjednička kampanja, u kojoj se kandidate pitalo sve i svašta – od toga hoće li počiniti samoubojstvo do toga što s jelenima s Pantovčaka – ali nitko nije pitao: 'A što mislite o TTIP-u?' Zapravo ne znamo što premijer Milanović ili HUP misle o TTIP-u, ako išta, dok javnosti brojnih članica EU-a imaju posve jasne informacije o stajalištu svoje vlade po tom pitanju. Naime ako bi se moglo zamjeriti hrvatskim medijima to da nisu više gurnuli TTIP u prvi plan, iako o njemu redovito i dosta detaljno pišu manje-više svi mainstream mediji plus nekoliko alternativnih, to nije nikakav izgovor za informacijsku blokadu koja oko TTIP-a dolazi iz Vlade, bez obzira je li riječ o poslovičnoj nezainteresiranosti ili nečemu drugome.
Od svih hrvatskih stranaka TTIP-om se ozbiljno dosad bavio samo OraH, odnosno njihov zastupnik u Europskom parlamentu Davor Škrlec, koji je o transatlantskom sporazumu više puta govorio i u hrvatskoj javnosti. TTIP ima tu nesreću da je riječ o kompleksnoj tematici koja je usmjerena na budućnost dok hrvatska javnosti voli jednostavne priče ukorijenjene u prošlosti, pa se tjednima bavilo jeftinim provokacijama notornog Vojislava Šešelja i slavilo izglasanu rezoluciju Europskog parlamenta koju je inicirao Andrej Plenković, iako je sve to milijun puta manje relevantno za budućnost Hrvatske od TTIP-a, kojemu se nije posvetilo, niti će!, ni desetina javnog prostora, strasti i angažmana. Amerikanci bi rekli 'Don't let the terrorists win' odnosno 'ne treba dopustiti teroristima da pobijede'; svaka minuta koju je hrvatska javnost potrošila na Šešelja, a ne na TTIP, bila je Šešeljeva pobjeda.
tportal
