Hrvatska je dobila prvu predsjednicu. Vratila joj se sa samog vrha NATO-a, organizacije koju većina glasačkog tijela vidi kao garanciju hrvatske pa time i svoje sigurnosti. Žena koja je dojila bebu u Saboru, dolazi iz SDP-ova srca – Rijeke, nije prosta, sirova i neuka. Plaća tamo u Bruxellesu bila joj je takva da boli glava, ne znamo što je točno radila niti kako, ali plaća.... pokazuje da predsjednica ima i da zna.
Podržala ju je stranka koja je Hrvatskom vladala veći dio svoga samostalnog postojanja i koja je uspjela izjednačiti ljubav prema Domovini s ljubavlju prema Državi koju je navodno baš ta stranka stvorila. Ideološki zlatni rudnik, otporan na DORH i Remetinec, koliko je iscrpljen, saznat ćemo.
Izborni gubitnik je kompozitor ozbiljne glazbe i sveučilišni profesor koji je davno prije svog predsjednikovanja napisao knjigu uputa za praćenje suđenja za ratne zločine. Iako dolazi iz postkomunističke partije imao je do nedavno gotovo plebiscitarnu podršku. Nikad mi to nije bilo jasno, ali je veći dio svog mandata taj introvertirani intelektualac bio stvarno voljen od naroda. Istog onog naroda koji voli Thompsona, ne voli ni crnce ni Srbe ali ipak sanja neku civiliziranu budućnost.
Kako izgubiti unaprijed dobivenu utakmicu, za tu temu se uvijek nađe kompetentnih predavača. Od nedjelje još i lakše. Nažalost, uz svu našu uljudbu, podcijenilo se ženu jer je baš to – žena. Iako do sada o samoj gospođi predsjednici nisam rekao ništa naročito ni lijepo ni dobro, jasno je da su joj koordinate takve da je za glasački puk njeno drugo ime – uspjeh. Za glasački puk, rekoh. Ne i za političke protivnike. Lutka je ona, spočitavaju joj, dajući nepotrebno kompliment vođi opozicije.
Hrvatska je dobila predsjednicu. Civilne udruge su izgubile predsjednika. Stvarno?
Aktivisti/ce će nevoljko priznati ali njima/nama ovaj izbor daje vjetar u leđa. Civilno društvo ima biti korektiv vlasti, nadzirati ju, kontrolirati. Nije to neprijateljski odnos, ali ne može biti niti prijateljski. Iako ima katkad ili jednoga ili drugoga, što je loše.
Kad “osvojite vlast” vi želite vladati, korektnije je reći upravljati, a realno se radi o zoni između ta dva pojma. Ne želite slušati što vam udruge, inicijative i pojedinke govore.
Na pameti vam je što ste sve pretrpili da bi došli do ovog položaja sada, kolikim ljudima dužite a morate sebi i svojima nešto priskrbiti. Osim ako vam stvarno nije stalo raditi za opće dobro.
S (n)ovom predsjednicom civilne udruge dobivaju ono što im treba – nužnu dozu opreza, povišenu razinu pripravnosti. Ne vjerujem u “povratak 1991”, ponovo otkrivene ljubavi za Domovinu, nasljeđa (mrvog) Vođe, simboliku i retoriku, ali razumijem strah ljudi kojima je to Deja Vu.
S predsjednikom na odlasku smo se uspavali, njegova je podrška uvijek bila tu negdje, no moglo se i moralo više. Civilno društvo ne može dobro funkcionirati ako nije u sukobu s moćnima. Naše su pozicije takve, oni imaju moć (nekakvu, ne želim ju preuveličavati), mi imamo pravo, interes, volju da ju kontroliramo. Za obje strane to je zdrav odnos.
Izbor Predsjednice već je mobilizirao mnoge koji se u nacionalizam i (mentalno) zatvaranje ne žele vraćati. Razveselio je one koji se različitosti i promjena boje, kojima je identitet ostao u ratnim 90ima, koji će spremno satima čekati u redu da daju svoj glas jer im druge opcije političke participacije nisu ponuđene.
Iskoristimo priliku, bilo da joj se radujemo ili zaziremo od nje. Neće predsjednik na odlasku nestati, zapravo tek sada on može mnogo više dati izgradnji mira, civilnog društva, Hrvatske s vizijom i nadom, uzora susjedima i Svijetu.
Nekako osjećam da će predsjednica ipak htjeti i učiniti više na tom tragu nego što mnogima od nas izgleda.
No ipak manje nego što ćemo svi mi ostali građani napraviti.
Makar bili motivirani i (ne)radom vladajućih. Nismo li uvijek?
h-alter
