U završnici Sicarija tajanstveni Alejandro (Benicio del Toro) objašnjava agentici FBI-a Kate Macer (Emily Blunt), koja je središnja svijest djela, da bi se sa svojim moralnim nazorima trebala preseliti u mali grad jer još uvijek vjeruje u vladavinu zakona, pravila i reda. Međutim, u velikom svijetu oni više nemaju uporišta jer se on pretvorio u nemilosrdnu klaonicu. Njezina bezlična i generička motelska soba pritom korespondira sa stanjem u kojem se nalazi jer je netom doživjela kolaps svojim idealističkih uvjerenja pa je njezin svijet ispražnjen od značenja. Centrima moći malo je stalo do njezinih moralnih prijepora koji su u središtu razmatranja filma te su tijekom sto i dvadeset minuta nekoliko puta stavljeni na kušnju, primjerice, u izvrsno orkestriranom prizoru na meksičko-američkoj granici prilikom povratka sa sumnjive misije u Juarezu.
Redatelj Denis Villeneuve (Naša majka, Zatočene) pažljivo postavlja priču. Temporalno-sukcesivna, linearno-kronološka naracija omogućuje mu da gradacijskim postupkom prikaže izazove te njihove psihičke učinke na glavnu protagonisticu. Da bi se stroga pravocrtnost donekle razbila te da bi se prikazala i mala priča s one strane graničnoga zida, iskorišten je narativni rukavac koji sporadično prikazuje sitne epizode iz života korumpiranog meksičkog policajca koji se zbog naravi svog nezakonitog djelovanja sve više otuđuje od supruge i sina. Taj segment nažalost nije efektnije iskorišten da bi se pokušalo situaciju sagledati iz unutrašnje perspektive druge strane, jer za to očito nije bilo dovoljno vremena, pa njegova korisnost počiva na unošenju doze dinamizma u naraciju. S obzirom da ga je scenarist Taylor Sheridan u završnici uspio motivirano spojiti s glavnom narativnom linijom, njegova je funkcija opravdana.
Sekvenca koja otvara film gotovo upućuje da će posrijedi biti uzbudljiv triler pun obrata. Mercer i njezin tim, tijekom akcije potrage za taocima narko-kartela, otkrivaju u predgrađu Phoenixa veliki broj leševa zazidanih u zidove kuće, za što se ispostavlja da je bio samo mamac. Nakon toga djelo će se poigravati s očekivanjima gledatelja tako što će ih iznevjeravati. Završna sekvenca je postavljena u nižem registru, posrijedi je psihološki nabijena konfrontacija u motelskoj sobi između Kate i Alejandra, koja je ostavlja nemoćnu te dodatno podcrtava redateljev pažljiv rad s glumcima. Glumačka ostvarenja predstavljaju možda najjači adut djela, a tu ponajprije mislim na Emily Blunt i Benicija Del Tora. Njezina mršavost, tjelesni i psihički umor, osjetljivost i moralna nadmoć dodatno su pojačani kada se postave u kontrast s Benicijom Del Torom iz čije pojave neprestano probija nešto prijeteće i koji kao da siše energiju iz svoje okoline, premda je u njegovoj interpretaciji Alejandro kompleksan i zaokružen lik.
Između spomenutih početnih i završnih točaka, redatelj strpljivo i pedantno gradi priču koja je vezana uz koncept potrage. Reći ćete da ionako gotovo svaka priča biva vezana uz određenu vrstu potrage, da je posrijedi princip koji je ionako utkan u temelje svakoga pripovijedanja. Navedeno je točno, no Villeneuva redovito zanima osobit tip traganja, koji je karakterističan za gotovo sva njegova ostvarenja i u kojima su akterima izostavljene ključne početne indicije koje bi im olakšale snalaženje u situaciji u kojoj su se zatekli. Riječ je o postupku koji autoru omogućuje da vanjski aspekt radnje zamijeni unutrašnjim, koji sagledava psihološku i/ili moralnu problematiku, što mu u ovom slučaju pomaže da donekle zasjeni konvencionalnost priče.
Granica između dviju Sjedinjenih Američkih Država bitan je simbol u djelu. Ona je doslovna jer visokom ogradom dijeli dva područja – prvi i treći svijet. Međutim, visoka ograda ne može spriječiti ljude da bježe od neimaštine, nasilja brutalnih narko-kartela te ilegalne trgovine ljudima. Oko nje je isprepleten podzeman i ilegalan kompleks tunela koji omogućuju da se pravila izbjegavaju. Slična situacija odvija se i s onima na strani zakona, koji se na papiru mora poštivati, no postoje brojni nevidljivi tuneli putem kojih se mogu izbjegavati. Upravo tu dolazi do sukoba Kate i njezinih nadređenih. Ona bi uklonila simptom, ali igrajući po pravilima. Njezini oponenti smatraju da se simptom ne treba ukloniti jer se to možda niti ne može učiniti pa ih zato treba kontrolirati da se bolest ne bi proširila. Film oštro suprotstavlja ta dva pristupa te vrlo jasno postavlja kritiku centara moći i njihovih brutalnih metoda koje se ne razlikuju puno od onih koje koriste karteli. Također vrlo zanimljivu dimenziju u djelu predstavlja i kritika mizoginije unutar policije i tajnih službi, područja koja su se tradicionalno smatrala muškom domenom. Matt Graver (Josh Brolin) ne samo da ispituje Kate o njezinom privatnom životu (bračnom i obiteljskom statusu), što su podaci irelevantni za obavljanje posla, nego je beskrupulozno iskorištava za svoju akciju jer je njezin položaj unutar FBI-a bitan za ishod njegove akcije. Njegova muška logika nije usmjerena na rješavanje problema, nego na proširivanje područja utjecaja, prilikom čega su najmanje bitni obični ljudi koji su najviše izloženi krvavom pohodu kartela.
Sicario također otkriva Villeneuveovu sklonost polakom, sporom postavljanju i razvoju priče te vrlo pedantnoj gradbi cjeline u kojoj atmosfera uvelike korespondira s proživljavanjima protagonista. Fotografija Rogera Deakinsa te glazba Johanna Johanssonna odlično su se poklopile s takvim nastojanjima. Johannsonnov soundtack poprilično efektno slijedi razvoj psihičkih i moralnih tenzija protagonistice te dodatno podcrtava napetost u gotovo apsurdnoj potrazi za vođom kartela. Deakins, bez obzira jesu li posrijedi planovi prostora u kojima prikazuje umorne pustinjske pejzaže ili generičko okruženje autocesta i motela, vojnih baza te siromašnih meksičkih provincijsko-gradskih četvrti ili je usredotočen na lica protagonista, daje cjelini osobit štih oporosti i egzistencijalne beznadnosti.
filmovi
Redatelj Denis Villeneuve (Naša majka, Zatočene) pažljivo postavlja priču. Temporalno-sukcesivna, linearno-kronološka naracija omogućuje mu da gradacijskim postupkom prikaže izazove te njihove psihičke učinke na glavnu protagonisticu. Da bi se stroga pravocrtnost donekle razbila te da bi se prikazala i mala priča s one strane graničnoga zida, iskorišten je narativni rukavac koji sporadično prikazuje sitne epizode iz života korumpiranog meksičkog policajca koji se zbog naravi svog nezakonitog djelovanja sve više otuđuje od supruge i sina. Taj segment nažalost nije efektnije iskorišten da bi se pokušalo situaciju sagledati iz unutrašnje perspektive druge strane, jer za to očito nije bilo dovoljno vremena, pa njegova korisnost počiva na unošenju doze dinamizma u naraciju. S obzirom da ga je scenarist Taylor Sheridan u završnici uspio motivirano spojiti s glavnom narativnom linijom, njegova je funkcija opravdana.
Sekvenca koja otvara film gotovo upućuje da će posrijedi biti uzbudljiv triler pun obrata. Mercer i njezin tim, tijekom akcije potrage za taocima narko-kartela, otkrivaju u predgrađu Phoenixa veliki broj leševa zazidanih u zidove kuće, za što se ispostavlja da je bio samo mamac. Nakon toga djelo će se poigravati s očekivanjima gledatelja tako što će ih iznevjeravati. Završna sekvenca je postavljena u nižem registru, posrijedi je psihološki nabijena konfrontacija u motelskoj sobi između Kate i Alejandra, koja je ostavlja nemoćnu te dodatno podcrtava redateljev pažljiv rad s glumcima. Glumačka ostvarenja predstavljaju možda najjači adut djela, a tu ponajprije mislim na Emily Blunt i Benicija Del Tora. Njezina mršavost, tjelesni i psihički umor, osjetljivost i moralna nadmoć dodatno su pojačani kada se postave u kontrast s Benicijom Del Torom iz čije pojave neprestano probija nešto prijeteće i koji kao da siše energiju iz svoje okoline, premda je u njegovoj interpretaciji Alejandro kompleksan i zaokružen lik.
Između spomenutih početnih i završnih točaka, redatelj strpljivo i pedantno gradi priču koja je vezana uz koncept potrage. Reći ćete da ionako gotovo svaka priča biva vezana uz određenu vrstu potrage, da je posrijedi princip koji je ionako utkan u temelje svakoga pripovijedanja. Navedeno je točno, no Villeneuva redovito zanima osobit tip traganja, koji je karakterističan za gotovo sva njegova ostvarenja i u kojima su akterima izostavljene ključne početne indicije koje bi im olakšale snalaženje u situaciji u kojoj su se zatekli. Riječ je o postupku koji autoru omogućuje da vanjski aspekt radnje zamijeni unutrašnjim, koji sagledava psihološku i/ili moralnu problematiku, što mu u ovom slučaju pomaže da donekle zasjeni konvencionalnost priče.
Granica između dviju Sjedinjenih Američkih Država bitan je simbol u djelu. Ona je doslovna jer visokom ogradom dijeli dva područja – prvi i treći svijet. Međutim, visoka ograda ne može spriječiti ljude da bježe od neimaštine, nasilja brutalnih narko-kartela te ilegalne trgovine ljudima. Oko nje je isprepleten podzeman i ilegalan kompleks tunela koji omogućuju da se pravila izbjegavaju. Slična situacija odvija se i s onima na strani zakona, koji se na papiru mora poštivati, no postoje brojni nevidljivi tuneli putem kojih se mogu izbjegavati. Upravo tu dolazi do sukoba Kate i njezinih nadređenih. Ona bi uklonila simptom, ali igrajući po pravilima. Njezini oponenti smatraju da se simptom ne treba ukloniti jer se to možda niti ne može učiniti pa ih zato treba kontrolirati da se bolest ne bi proširila. Film oštro suprotstavlja ta dva pristupa te vrlo jasno postavlja kritiku centara moći i njihovih brutalnih metoda koje se ne razlikuju puno od onih koje koriste karteli. Također vrlo zanimljivu dimenziju u djelu predstavlja i kritika mizoginije unutar policije i tajnih službi, područja koja su se tradicionalno smatrala muškom domenom. Matt Graver (Josh Brolin) ne samo da ispituje Kate o njezinom privatnom životu (bračnom i obiteljskom statusu), što su podaci irelevantni za obavljanje posla, nego je beskrupulozno iskorištava za svoju akciju jer je njezin položaj unutar FBI-a bitan za ishod njegove akcije. Njegova muška logika nije usmjerena na rješavanje problema, nego na proširivanje područja utjecaja, prilikom čega su najmanje bitni obični ljudi koji su najviše izloženi krvavom pohodu kartela.
Sicario također otkriva Villeneuveovu sklonost polakom, sporom postavljanju i razvoju priče te vrlo pedantnoj gradbi cjeline u kojoj atmosfera uvelike korespondira s proživljavanjima protagonista. Fotografija Rogera Deakinsa te glazba Johanna Johanssonna odlično su se poklopile s takvim nastojanjima. Johannsonnov soundtack poprilično efektno slijedi razvoj psihičkih i moralnih tenzija protagonistice te dodatno podcrtava napetost u gotovo apsurdnoj potrazi za vođom kartela. Deakins, bez obzira jesu li posrijedi planovi prostora u kojima prikazuje umorne pustinjske pejzaže ili generičko okruženje autocesta i motela, vojnih baza te siromašnih meksičkih provincijsko-gradskih četvrti ili je usredotočen na lica protagonista, daje cjelini osobit štih oporosti i egzistencijalne beznadnosti.
filmovi
