Valentić na Pantovčaku

Za gospodina Nikicu Valentića novi je politički angažman svojevrsni vremeplov. Prije dvadesetak godina, kao premijer, imao je istu zadaću kao i na sadašnjoj dužnosti ekonomskog savjetnika predsjednice Republike. Drukčija je samo terminologija. Tada se to nazivalo drugom fazom stabilizacije. Sada se govori o reformama. Ali i jedno i drugo ima isti sadržaj: pokrenuti proizvodnju i ubrzati rast. Iz faze stabilnosti prijeći u fazu razvoja. Nije najgore što on nekada, kao premijer, nije u tome uspio. Hrvatska je nesreća što to nije pošlo za rukom nikome iza njega, sve do sadašnjeg Zorana Milanovića.

Valentić se, ipak, razlikuje od svih ostalih. Vjerujući da ne uspijeva zato što su mu vezane ruke, zapravo zato što je prava vlast na Pantovčaku a ne u Banskim dvorima, on je poslao predsjedniku Tuđmanu pismo s neprikrivenim ultimatumom. Vi ili ja! Ishod se mogao lako predvidjeti, pa je ubrzo – izbori su tada bili pred vratima – štafetu preuzeo poslušniji Zlatko Mateša. To pismo je tek nedavno objavljeno, ali sada je to u javnosti jedva zapaženo. Senzacije od prije dvadeset godina zanimaju još samo sijede glave i kavanske analitičare.

Povratkom Nikice Valentića na političku scenu, makar i kao savjetnika na strani koja sada nema ekonomske moći, to se iz temelja mijenja. U prvom redu, postavlja se ključno pitanje: Što je to što mu je tada Tuđman priječio? Kako bi on pokrenuo drugu fazu stabilizacije da nije bilo kočenja s Pantovčaka? Toga u pismu nema. On opisuje ekonomsko stanje u godini 1995. riječima kritičara koje je Tuđman nazivao katastrofičarima – spominje propast prerađivačke industrije, nedisciplinu u javnoj potrošnji, državni budžet kao samoposluživanje, pomanjkanje razvojne strategije itd. – ali kad je riječ o rješenjima, ostaje na podjeli moći. Vi ili ja! Da je Tuđman bio kriv, to je jasno. Ali što bi Valentić učinio da je bio samostalniji?

Koncem 1993. njegova je vlada zaustavila hiperinflaciju (preko 40 posto mjesečno) po istom receptu kao Ante Marković u Jugoslaviji tri godine ranije. Naravno, postojale su neke razlike. Marković je smanjio potrošnju na račun vojnog proračuna. Da je i htio, Valentić to nije mogao iz poznatih razloga, pa je račun ispostavljen umirovljenicima. Ali sam mehanizam obuzdavanja cijena bio je isti. Nacionalna valuta (tada još hrvatski dinar) postala je interno konvertibilna i to s fiksnim tečajem, što je posljedično zaustavljalo sve daljnje igre s cijenama. Bilo je to sidro koje je držalo inflaciju, kako su to govorili ekonomisti. Princip je, sam po sebi, bio dobar. Jedini problem bila je dužina sidrenog lanca, odnosno tečaj domaće valute.

Dobro je prisjetiti se da je 1993. bila posljednja u kojoj je Hrvatska imala pozitivnu trgovinsku bilancu. Trećina zemlje bila je okupirana, trajao je rat, pucalo se na sve strane, bogatilo se na uvozu oružja, pljačkalo u predatorskoj privatizaciji, a hrvatska je industrija ipak izvozila dovoljno da sve to pokrije i još ostvari određeni višak. Promjene koje je provela Valentićeva vlada trebale su sačuvati takvo stanje, ali u novim, boljim i stabilnijim uvjetima. Njegov tim eksperata iz Ekonomskog instituta Zagreb, od kojih je dobar dio prije radio za Markovića, izračunao je da bi odgovarao tečaj od 4,44 hrvatska dinara (uskoro kune) za njemačku marku, pa je s tim iznosom proglašena konvertibilnost. Ali neki drugi su imali drukčiju računicu. Potpredsjednik vlade za gospodarstvo, Borislav Škegro, smanjio je tečaj sa 4,44 na 3,7, što je porušilo poslovne kalkulacije velikom dijelu izvozne privrede. Pozitivna trgovinska bilanca preko noći je otišla u povijest, ali su otvorena vrata uvozu i istiskivanju domaće proizvodnje s vlastitog tržišta.

Pa ipak, gospodarstvo je još bilo vitalno i ubrzano je provodilo ono što se danas naziva unutrašnjom devalvacijom. Rezalo je troškove, pronalazilo rezerve i povećavalo produktivnost. Rezultat je bio da je u godini 1995., onoj u kojoj je Valentić bez znanja javnosti pisao svoje dramatično pismo Tuđmanu, BDP povećan za 6,8 posto! Bruto domaći proizvod, za razliku od nekadašnjeg domaćeg proizvoda, ne računa se po ostvarenoj proizvodnji, već po potrošnji, što znači da je uključen niz neproizvodnih djelatnosti, sav uvoz plaćen stranim kreditima, kao i sve što je kupljeno za ‘Oluju’ provedenu u kolovozu iste godine. Ali ipak, 6,8 posto je rast koji više nikad nije dostignut.

Godinu dana poslije Valentićevog odlaska gospodarstvo je doživjelo drugi teški udar, kad je pod dirigentskom palicom Borislava Škegre uveden novi način naplate poreza na promet, porez na dodanu vrijednost. Uz ostalo, razlika je u tome što se PDV naplaćivao unaprijed, dok se prijašnji porez na promet naplaćivao unatrag. Tako je u jednom trenutku porez naplaćen dva puta odjednom, što je enormno povećalo budžetske prihode, ali istovremeno silno opteretilo gospodarstvo. Mnoga su poduzeća uzimala kredite i plaćala bankama kamate samo da bi mogla podmiriti porez. Normalno bi bilo da se porez, koji je povećan samo zbog nove tehnike naplate, vrati poreznim obveznicima. Ali vladi to nije padalo na pamet, pogotovo zato što su se približavali izbori, pa joj je svaka kuna bila dragocjena. Štoviše, iako je bilo jasno da je PDV povećao porezne prihode samo jednokratno, vlada se ponašala kao da će se to događati zauvijek. Škegro je tvrdio da je tek uvođenje PDV-a pokazalo koliki su porezni potencijali hrvatskog gospodarstva. Zato je sredinom 1998. rebalansom povećan proračun za cijelu trećinu. Kad se ima, nek’ se troši. Poslije su se morali povećavati porezi da se sve to namiri. Valentićeva vlada je u svojoj posljednjoj godini, 1995., raspolagala budžetom od 28,6 milijardi kuna, iz čega je financirala i ‘Oluju’. Za ovu godinu planirano je 118 milijardi kuna.

U 20 godina promijenile su se brojke, posebno su narasli dugovi, deficiti i nezaposlenost, ali osnovni problem hrvatske ekonomije ostao je isti. Još čekamo drugu fazu stabilizacije, odnosno sve te reforme koje bi trebale pokrenuti brži rast gospodarstva. Škegre već petnaest godina nema na političko-gospodarskoj sceni, ali njegova politika (koju neki nazivaju škegronomikom) živi i danas. Da je ostao tečaj od 4,44, euro bi danas vrijedio skoro devet kuna. U međuvremenu, dok se tečaj nije mijenjao, cijene su narasle ukupno za oko 80 posto. Izvoznici koji su preživjeli to su kompenzirali unutrašnjom devalvacijom. Pa ipak, političarima, koji svjesno ili ne zastupaju interese stranih banaka, uvoznika i proizvođača u inozemstvu, ni to nije dovoljno. Oni bi reforme, ali samo takve da sve ostane isto. Ne bi se šteli zameriti. Bit će zanimljivo čuti što će sada savjetovati Nikica Valentić, ne samo o tome da politika traži konsenzus, već i koji bi trebao biti sadržaj nove politike.