Čopor može biti jučer socijalistički, danas nacionalistički, sutra neki treći, ali on je u jednom uvijek isti: to je krdo predatora koje napada pojedinca koji ne prihvaća kolektivni mit, kolektivnu laž kao jedini modus egzistencije. A pozadinski ideal tog čopora uvijek je – grabež
Sve dok Sir Isaacu Newtonu jabuka nije pala na glavu, nitko se nije sjetio opisati i proučiti nešto sasvim očito – postojanje sile teže. Brojne bjelodane istine svima titraju pred očima, ali ih nitko, dok se ne pojavi neki pronicljiv pojedinac, ne zna artikulirati. Tako je i u društvenim pitanjima. Svi znamo da u statutu NATO-a postoji članak koji jamči pomoć svih članica ako neka zemlja bude napadnuta, svi znamo i to da su neke zemlje napadnute i da im nitko nije pritekao u pomoć, ali te stvari nije povezao u smislenu cjelinu pa se zapitao: A čemu onda taj skupi ratni stroj? Učinio je to mladi politolog dr. Petar Popović u ‘Otvorenom’. ’NATO se’, rekao je Popović, ‘promijenio od hladnog rata. Od tada do danas taj se savez pretvorio u interesnu organizaciju američkih i europskih elita koje su primjenom sile svrgavale režime u zemljama trećeg svijeta. S druge strane misija NATO-a trebala bi biti zajednička obrana, a prilikom napada ISIL-a na četiri članice NATO-a nitko se nije pozvao na zajedničku obranu.’
Živa istina! Francuska, Njemačka, Turska i SAD bili su izloženi napadima ISIL-a, ali pomoći nije bilo. Kako, zašto? Ako već godinama imamo posla s novim tipom sukoba, nije li vrijeme i za novi tip sigurnosnih saveza? NATO je razorio Siriju i Libiju i druge države regije (ako u ruci imaš samo čekić, sve ti nalikuje na čavao, kaže general Wesley Clark.) Iz tih su država krenuli milijuni ljudi koji će razoriti Europsku uniju. Možda je vrijeme za pacifizam i stari, dobri detant?
‘Vijesti iz kulture’ obavještavaju nas da je umro Rene iz serije ‘Alo, alo’. Gorden Fitzgerald Kaye, rođen u Yorkshireu 1941., bio je suvereni gospodar scene. Sa savršenom lakoćom radio je ono što je mnogim glumcima nedostižno: u koži konobara Renea bio je punokrvan, osebujan lik, karakter istesan od jednog komada. Nikad mu nije bilo teško voditi slalom između jedne žene i dviju ljubavnica, konobarica; s jednakom lakoćom kretao se između Nijemaca i Engleza, fanatičnih pripadnika Pokreta otpora i idejno ravnodušnih krijumčara. U ‘Alo, alo’ i nema osobito krive strane: Nijemci, paradigmatski zlikovci, zapravo su šarmantni, baš kao i njihovi protivnici. Osobine svih likova prenaglašene su do točke u kojoj postaju komične.
S Reneom je otišao i dio naše mladosti. One mladosti koja je povjerovala da se ratu može i smijati. Bila je to, zapravo, ležerna vizija pomirenja Europe. Sad znamo da je to zabluda. Čarobna britanska serija nastala je, to danas dobro zna publika iz našeg podneblja, u predahu između dvaju sukoba. Danas ratovi više ni u humorističkim serijama ne izgledaju smiješni. Jednostavno zato što su nam preblizu. ’Narod se obnavlja tek nakon hrpe leševa’, rekao je davno Saint-Just citirajući, valjda, Mirabeaua…
BBC je seriju počeo snimati početkom 1980-ih, u vrijeme Annie Lennox, Yazooa, Kajagoogooa, Duran Durana, Ramonesa, Azre, Idola, Haustora… Čini se da je novi val nastao iz istog duha: klanje Nijemaca, Francuza, Rusa i Engleza iz velike svjetske konflagracije činilo se arheološkom činjenicom, dok je civilna kultura, kultura estetike, sofisticirane ironije, ležernosti, rafinmana, kultura pacifizma dospjela do vrhunca. Osamdesete se više neće ponoviti. Kako bi rekao jedan francuski ekonomist, ‘prošlost najedanput izgleda puno privlačnije od budućnosti’.
Bivši ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac u ‘Novom danu’ je bio vrlo energičan. Rekao je da bi problem famozne ploče u Jasenovcu riješio za dva dana. ‘Sve dok se neke stvari jasno ne osude, od njih se ne ogradi, daje se prostor određenom broju ljudi da postavljaju pitanja i na tome zapravo žive. Hrvatska je završila s ustaštvom i niti jedan hrvatski političar ne može opstati na sceni ako misli da može živjeti u suprotnom uvjerenju. Ako imate pojedinačne slučajeve, njih trebate brzo raščistiti, inače imate konfuziju’, izjavio je Primorac, dodajući: ‘Da sam na Plenkovićevom mjestu, u dva dana bih riješio i jedan i drugi problem, našao bih se s predstavnicima Židovske općine i s njima se pojavio na obilježavanju ove vrijedne i važne obljetnice.’
Početak svakog moralnog rasuđivanja leži u trenutku kad sebe stavljamo u kožu Drugoga. Primorac, ispravno, vuče paralelu: ‘Da meni, bez obzira na to o kome se radilo i na kojoj svjetskoj razini, netko kao Hrvatu, kojemu puno predstavlja Domovinski rat i što se događalo, negira ono što se dogodilo u Vukovaru i Škabrnji, isto bih bojkotirao. Drugi svjetski rat rezultirao je sa šest do 11 milijuna ljudi koji su ubijeni, govori se o preko milijun i pol djece ubijene od strane jednoga fašističkog zločinačkog režima. Kako tom narodu zamjeriti kad se želi vratiti i obilježiti jednu svoju veliku tragediju? S tim dijelom mračne prošlosti jednom za sva vremena treba raščistiti i neće se više događati problemi. To je moj najtopliji savjet.’ Slažemo se i pohvaljujemo činjenicu da Primorac nije uočio ‘višeslojne konotacije’, ‘alternativna viđenja činjenica’ ili kako je ono već rečeno.
Davor Bernardić napokon je zabilježio mali, ali simpatičan uspjeh. U verbalnom okršaju s neumoljivim Mislavom Bagom odnio je pobjedu tehničkim nokautom. Želeći razvaliti SDP-ovog kapetana kratke plovidbe, Bago je postavio naizgled opako pitanje:
- Sutra ćemo objaviti novo istraživanje, ali ste u laganom slobodnom padu, imate samo 23 posto…
- Nema laganog slobodnog pada, gospodine Bago - uzvratio je fizičar Bernardić. - Postoji samo slobodni pad, a to nije tako.
Bago je lagano slobodno pao na pod, a nije trebao. SDP naime nije u laganom slobodnom padu, već u ozbiljnom sunovratu, no voditelj Nove TV te se činjenice nije dosjetio jer ga je Bernardić izuo iz cipela.
Tomac? Božo Alić? Ne. Slobodan Pros(p)erov Novak prvi je treš autor HRT-a, u izrazito ljutoj konkurenciji! Lik koji ne postoji ni na jednoj ozbiljnijoj kulturnoj mapi – i zbog toga očito ključa od frustracije – napao je jednog od najboljih hrvatskih pisaca, satiričara Predraga Lucića, kao Jugoslavena i komunista. Lucić i njegove knjige, kao i cijeli ‘Feral’, spadaju u besmrtne vrhunce satire u cijelom slavenskom svijetu, od Gogolja preko Hašeka do naših dana, dok je SPN čovjek koji ni dvije minute od ‘Pola ure’ ne može poštedjeti bisernih primjera gluposti. Njegovi komentari imaju laksativi učinak, pa bi to trebalo stajati kao disclaimer u najavama priloga. Vrh dna!
Već smo jednom na ovom mjestu pisali o filmu Fadila Hadžića, no kako je dugo vremena bio neopravdano prešućen, u znak satisfakcije pisat ćemo još jednom. Radnja je jednostavna: ‘Ivan Šušnjar vraća se iz Australije u rodni grad, iz kojeg je izbjegao nakon Drugog svjetskog rata bojeći se da bi, kao državni službenik NDH, mogao stradati od nove vlasti. Vrativši se shvati da je oklevetan za ustaštvo, a sve kako bi lokalni partizani nakon rata prigrabili njegovu imovinu…’
Dakle što je ‘Lov na jelene’? To je film o nama. To je film o nesavladivom, transideološkom, transetničkom, transdržavnom mentalitetu čopora. Taj je čopor jučer socijalistički, danas nacionalistički, sutra neki treći, ali on je u jednom uvijek isti: to je krdo predatora koje napada pojedinca koji ne prihvaća kolektivni mit, kolektivni ‘moral’, opsjenu, kolektivnu laž kao jedini modus egzistencije. Pozadinski ideal tog čopora uvijek je isti – grabež. Pokojnome Hadžiću odajemo priznanje što se usudio snimiti istinit, hrabar, velik film: i osobno je dobro znao o čemu govori jer je i sam za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kao i Krešo Golik, imao neku ustašku epizodu. Film je snimljen u vrijeme liberalizacije 1971., a svježe djeluje i danas. Gledati u svim repriznim terminima!
portalnovosti
Otvoreno, HRT, 23. siječnja, 22:14
Sve dok Sir Isaacu Newtonu jabuka nije pala na glavu, nitko se nije sjetio opisati i proučiti nešto sasvim očito – postojanje sile teže. Brojne bjelodane istine svima titraju pred očima, ali ih nitko, dok se ne pojavi neki pronicljiv pojedinac, ne zna artikulirati. Tako je i u društvenim pitanjima. Svi znamo da u statutu NATO-a postoji članak koji jamči pomoć svih članica ako neka zemlja bude napadnuta, svi znamo i to da su neke zemlje napadnute i da im nitko nije pritekao u pomoć, ali te stvari nije povezao u smislenu cjelinu pa se zapitao: A čemu onda taj skupi ratni stroj? Učinio je to mladi politolog dr. Petar Popović u ‘Otvorenom’. ’NATO se’, rekao je Popović, ‘promijenio od hladnog rata. Od tada do danas taj se savez pretvorio u interesnu organizaciju američkih i europskih elita koje su primjenom sile svrgavale režime u zemljama trećeg svijeta. S druge strane misija NATO-a trebala bi biti zajednička obrana, a prilikom napada ISIL-a na četiri članice NATO-a nitko se nije pozvao na zajedničku obranu.’
Živa istina! Francuska, Njemačka, Turska i SAD bili su izloženi napadima ISIL-a, ali pomoći nije bilo. Kako, zašto? Ako već godinama imamo posla s novim tipom sukoba, nije li vrijeme i za novi tip sigurnosnih saveza? NATO je razorio Siriju i Libiju i druge države regije (ako u ruci imaš samo čekić, sve ti nalikuje na čavao, kaže general Wesley Clark.) Iz tih su država krenuli milijuni ljudi koji će razoriti Europsku uniju. Možda je vrijeme za pacifizam i stari, dobri detant?
Vijesti iz kulture, HRT, 23. siječnja, 22:53
‘Vijesti iz kulture’ obavještavaju nas da je umro Rene iz serije ‘Alo, alo’. Gorden Fitzgerald Kaye, rođen u Yorkshireu 1941., bio je suvereni gospodar scene. Sa savršenom lakoćom radio je ono što je mnogim glumcima nedostižno: u koži konobara Renea bio je punokrvan, osebujan lik, karakter istesan od jednog komada. Nikad mu nije bilo teško voditi slalom između jedne žene i dviju ljubavnica, konobarica; s jednakom lakoćom kretao se između Nijemaca i Engleza, fanatičnih pripadnika Pokreta otpora i idejno ravnodušnih krijumčara. U ‘Alo, alo’ i nema osobito krive strane: Nijemci, paradigmatski zlikovci, zapravo su šarmantni, baš kao i njihovi protivnici. Osobine svih likova prenaglašene su do točke u kojoj postaju komične.
S Reneom je otišao i dio naše mladosti. One mladosti koja je povjerovala da se ratu može i smijati. Bila je to, zapravo, ležerna vizija pomirenja Europe. Sad znamo da je to zabluda. Čarobna britanska serija nastala je, to danas dobro zna publika iz našeg podneblja, u predahu između dvaju sukoba. Danas ratovi više ni u humorističkim serijama ne izgledaju smiješni. Jednostavno zato što su nam preblizu. ’Narod se obnavlja tek nakon hrpe leševa’, rekao je davno Saint-Just citirajući, valjda, Mirabeaua…
BBC je seriju počeo snimati početkom 1980-ih, u vrijeme Annie Lennox, Yazooa, Kajagoogooa, Duran Durana, Ramonesa, Azre, Idola, Haustora… Čini se da je novi val nastao iz istog duha: klanje Nijemaca, Francuza, Rusa i Engleza iz velike svjetske konflagracije činilo se arheološkom činjenicom, dok je civilna kultura, kultura estetike, sofisticirane ironije, ležernosti, rafinmana, kultura pacifizma dospjela do vrhunca. Osamdesete se više neće ponoviti. Kako bi rekao jedan francuski ekonomist, ‘prošlost najedanput izgleda puno privlačnije od budućnosti’.
Novi dan, N1, 24. siječnja, 8:15
Bivši ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac u ‘Novom danu’ je bio vrlo energičan. Rekao je da bi problem famozne ploče u Jasenovcu riješio za dva dana. ‘Sve dok se neke stvari jasno ne osude, od njih se ne ogradi, daje se prostor određenom broju ljudi da postavljaju pitanja i na tome zapravo žive. Hrvatska je završila s ustaštvom i niti jedan hrvatski političar ne može opstati na sceni ako misli da može živjeti u suprotnom uvjerenju. Ako imate pojedinačne slučajeve, njih trebate brzo raščistiti, inače imate konfuziju’, izjavio je Primorac, dodajući: ‘Da sam na Plenkovićevom mjestu, u dva dana bih riješio i jedan i drugi problem, našao bih se s predstavnicima Židovske općine i s njima se pojavio na obilježavanju ove vrijedne i važne obljetnice.’
Početak svakog moralnog rasuđivanja leži u trenutku kad sebe stavljamo u kožu Drugoga. Primorac, ispravno, vuče paralelu: ‘Da meni, bez obzira na to o kome se radilo i na kojoj svjetskoj razini, netko kao Hrvatu, kojemu puno predstavlja Domovinski rat i što se događalo, negira ono što se dogodilo u Vukovaru i Škabrnji, isto bih bojkotirao. Drugi svjetski rat rezultirao je sa šest do 11 milijuna ljudi koji su ubijeni, govori se o preko milijun i pol djece ubijene od strane jednoga fašističkog zločinačkog režima. Kako tom narodu zamjeriti kad se želi vratiti i obilježiti jednu svoju veliku tragediju? S tim dijelom mračne prošlosti jednom za sva vremena treba raščistiti i neće se više događati problemi. To je moj najtopliji savjet.’ Slažemo se i pohvaljujemo činjenicu da Primorac nije uočio ‘višeslojne konotacije’, ‘alternativna viđenja činjenica’ ili kako je ono već rečeno.
Dnevnik, Nova TV, 24. siječnja, 19:15
Davor Bernardić napokon je zabilježio mali, ali simpatičan uspjeh. U verbalnom okršaju s neumoljivim Mislavom Bagom odnio je pobjedu tehničkim nokautom. Želeći razvaliti SDP-ovog kapetana kratke plovidbe, Bago je postavio naizgled opako pitanje:
- Sutra ćemo objaviti novo istraživanje, ali ste u laganom slobodnom padu, imate samo 23 posto…
- Nema laganog slobodnog pada, gospodine Bago - uzvratio je fizičar Bernardić. - Postoji samo slobodni pad, a to nije tako.
Bago je lagano slobodno pao na pod, a nije trebao. SDP naime nije u laganom slobodnom padu, već u ozbiljnom sunovratu, no voditelj Nove TV te se činjenice nije dosjetio jer ga je Bernardić izuo iz cipela.
Pola ure kulture, HRT, 25. siječnja, 20:42
Tomac? Božo Alić? Ne. Slobodan Pros(p)erov Novak prvi je treš autor HRT-a, u izrazito ljutoj konkurenciji! Lik koji ne postoji ni na jednoj ozbiljnijoj kulturnoj mapi – i zbog toga očito ključa od frustracije – napao je jednog od najboljih hrvatskih pisaca, satiričara Predraga Lucića, kao Jugoslavena i komunista. Lucić i njegove knjige, kao i cijeli ‘Feral’, spadaju u besmrtne vrhunce satire u cijelom slavenskom svijetu, od Gogolja preko Hašeka do naših dana, dok je SPN čovjek koji ni dvije minute od ‘Pola ure’ ne može poštedjeti bisernih primjera gluposti. Njegovi komentari imaju laksativi učinak, pa bi to trebalo stajati kao disclaimer u najavama priloga. Vrh dna!
Lov na jelene, Klasik TV, 27. siječnja, 1:00
Već smo jednom na ovom mjestu pisali o filmu Fadila Hadžića, no kako je dugo vremena bio neopravdano prešućen, u znak satisfakcije pisat ćemo još jednom. Radnja je jednostavna: ‘Ivan Šušnjar vraća se iz Australije u rodni grad, iz kojeg je izbjegao nakon Drugog svjetskog rata bojeći se da bi, kao državni službenik NDH, mogao stradati od nove vlasti. Vrativši se shvati da je oklevetan za ustaštvo, a sve kako bi lokalni partizani nakon rata prigrabili njegovu imovinu…’
Dakle što je ‘Lov na jelene’? To je film o nama. To je film o nesavladivom, transideološkom, transetničkom, transdržavnom mentalitetu čopora. Taj je čopor jučer socijalistički, danas nacionalistički, sutra neki treći, ali on je u jednom uvijek isti: to je krdo predatora koje napada pojedinca koji ne prihvaća kolektivni mit, kolektivni ‘moral’, opsjenu, kolektivnu laž kao jedini modus egzistencije. Pozadinski ideal tog čopora uvijek je isti – grabež. Pokojnome Hadžiću odajemo priznanje što se usudio snimiti istinit, hrabar, velik film: i osobno je dobro znao o čemu govori jer je i sam za vrijeme Drugoga svjetskog rata, kao i Krešo Golik, imao neku ustašku epizodu. Film je snimljen u vrijeme liberalizacije 1971., a svježe djeluje i danas. Gledati u svim repriznim terminima!
portalnovosti
