Gotovo svima je danas jasno da se nešto u postojećem sistemu mora promijeniti. U nekim boljim ekonomskim vremenima to je također mnogima bilo jasno, no, tada je oko njih egzistiralo sasvim dovoljno onih kojima status quo nije bio mrzak, štoviše, naučili su živjeti s njime. Danas je pak broj nezadovoljnih toliko narastao da postojeći model, ne samo bez revolucije nego i bez reformi, zagovara tek jedna mala manjina.
Ne tako davno na snazi je bio stav da ćemo od sada, pa u plus beskonačno, živjeti i umirati isključivo unutar kapitalističkog sistema, jer alternative su poražene, pokopane i polako već i zaboravljene.
Tako to i biva u periodima kada se kapitalistički status quo sviđa većini, ali u takvom periodu više definitivno nismo.
Anketa provedena prošle godine u Britaniji, koju je objavio list The Independent, otkriva kako većina britanske javnosti, vjerovali ili ne, smatra da je socijalizam bolji model od kapitalizma - konkretno njih 36% ima pozitivan stav prema socijalizmu dok njih 33% ima pozitivan stav prema kapitalizmu.
Može se reći kako ovo i nije neka velika razlika, ali ako te rezultate stavimo u kontekst vremena, u kontekst navodno post-socijalističkog svijeta onda su ti rezultati itekako intrigantni.
Kako stvari stoje po tom pitanju u "kapitalističkoj Meki", SAD-u? Postoje neke ankete koje sugeriraju kako mladi više preferiraju socijalizam od kapitalizma, no to zvuči malo neuvjerljivo - ipak govorimo o SAD-u. No, konkretne brojke također su intrigantne.
Kao studiju za razmatranje uzeti ćemo onu koju je provelo sveučilište Harvard University - riječ je o anketi koja je provedena na mladim ljudima između 18 i 29 godina. Njih čak 51% ne podupire kapitalizam dok ih 42% podupire. Što se socijalizma tiče, 33% ispitanika preferira socijalizam umjesto kapitalizma.
Dakako, jasno je kako termini "socijalizam" i "kapitalizam" ne znače za mlade ljude isto što su značili prije nekoliko desetljeća. Ne čudi stoga da su njihovi roditelji, koji su stasali u hladnoratskom vremenu, poimali kapitalizam primarno kao otpor prema SSSR-u što, dakako, nije definicija kapitalizma.
Njihova djeca, današnji milenijalci, puno bolje znaju što kapitalizam jest. Ne samo da nisu zatrovani retorikom iz doba Hladnog rata već su i taj kapitalizam, u pravom smislu te riječi, osjetili na svojim leđima daleko snažnije nego njihovi roditelji.
Kapitalizam je izašao iz krize 2008. kao što je i žrtva teške prometne nesreće izašla iz udesa - jest živ, ali teško oštećen.
Kapitalizam je preživio "rastapanje" koje mu se dogodilo na jedan jedini način koji je i mogao - da su se na njega hitno stavili veliki flasteri u vidu državne pomoći korporacijama koje su bile "prevelike da bi propale" i udaranjem nemilosrdnih mjera protiv radničke klase koja je tada diljem Zapadnog svijeta morala spašavati posrnuli model svojim znojem i svojim odricanjem.
Čak i list Forbes, jedno od ključnih neslužbenih glasila kapitalističke ideologije, 2014. objavio je rezultate studije (koju je proveo British Journal of Psychiatry) u kojoj se ističe kako je u periodu od 2008. do 2010. oko 10,000 samoubojstava direktno vezano uz kapitalističku krizu koja je tada izbila.
Mogli bismo zaključiti kako su ovo vjerojatno konzervativne procjene, imajući izvor u vidu. Izvor s drugog kraja spektra - list Liberation News, službeno online glasilo američke komunističke stranke PSL (Party for Socialism and Liberation) navodi rezultate drugih studija koje pak otkrivaju kako se svake godine čak 45,000 ljudi ubije zbog nezaposlenosti i drugih problema kapitalističke ekonomije.
Čak i ako se složimo da su realne brojke negdje između ova dva suprotna spektra, i dalje govorimo o zastrašujućim podacima.
Dakako, smrt i samoubojstvo su zadnji udarci, ovdje nismo ni spomenuli degradaciju kvalitete života koja se događa u periodima kapitalističkih kriza.
Razloga je mnogo zbog kojih mladi ljudi na Zapadu sve više i više preziru kapitalizam, a ti animoziteti mnoge od njih vode prema traganju za alternativama.
Kao i kod svake bolesti, mnogi ljudi ponuditi će mnoge alternativne lijekove - za glavobolju možda neki egzotični čaj, usmjeravanje prema pozitivnim mislima ili stoj na glavi(?), no, u traganju za što učinkovitijim rješenjem osoba s glavoboljom vjerojatno će prije ili kasnije naići na Aspirin. Slična stvar se događa i kod kritike kapitalizma - koliko god određene političke i ne-političke skupine kreativno i manje kreativno nudile rješenja, većina će na kraju ipak nabasati na neke koncepte socijalizma.
Dakako, kao što ni kapitalizam današnjoj generaciji ne znači isto što i kapitalizam onoj prethodnoj, isto vrijedi i za socijalizam.
Neke vrste socijalizma su definitivno za nama, baš kao i kapitalizma - prošli su dani, barem na Zapadu, radnika koji su strepili na pokretnoj traci što će biti s njihovim životima ako ih poslodavac otpusti, danas strepe u nekim drugim ambijentima.
Isto tako za nama su i dani kada se socijalizam vezivao uz duge monologe, kultove ličnosti, brutalnu lojalnost partiji itd. Naravno, ima onih koji smatraju da baš takav socijalizam treba ponovno izvući iz ropotarnice povijesti i dati mu drugu šansu, ali tu šansu dobiti neće - umjesto toga šansu za socijalizam mogu stvoriti nove generacije kritične prema kapitalizmu, uzimajući od prethodnih socijalističkih modela ono uspješno i dobro, odbacujući pogrešno i apsurdno.
To ne znači da ponovno živimo u eri revolucionarnog socijalizma, bar ne još - socijalistički duh, dotični bauk, kojeg pronalazimo u gore navedenim brojkama nešto je sasvim drugo, umjerenije i znatno manje radikalno. No, ako pozivi na reforme budu odbačeni, revolucionarni periodi mogli bi se vratiti natrag po čistoj inerciji.
No, koje su centralne ideje uvođenja socijalističkih aspekata u današnje surovo kapitalističko društvo? Ono o čemu se u zadnje vrijeme možda i najviše govori je koncept radničke samouprave, odnosno radničkih kooperacija. Jedan od značajnih zagovornika tih ideja je američki profesor Richard D. Wolff koji smatra da bi radničko samoupravljačka poduzeća trebala poslovati unutar aktualnog sistema.
To je zanimljiv koncept, ali teško održiv zbog činjenice da radnici ne posjeduju kapital, što znači da bi država morala radnicima osigurati inicijalni kapital - što je pak nemoguće jer država je pod kontrolom kapitalističke, a ne radničke klase.
Ipak, i to je pozitivan pomak, ako ništa drugo mladi ljudi će se zainteresirati za jednu kvalitetnu ideju koja u svojoj teoriji ne samo da rješava problem radničke eksploatacije već i važno pitanje ekologije (zašto bi radnici trovali vlastiti okoliš u kojem moraju živjeti oni i njihova djeca?)
Neizvedivost dobrih alternativa pak smanjuje prostor za socijalističke reforme, a ljude koji znaju da su one nužne natjerat će da promišljaju dalje.
Demokracija? Da ju je predati u ruke mladih ljudi već bi socijalizam vladao cijelim Zapadnim svijetom. Iz toga jasno proizlazi kako demokracija ima i generacijskih problema.
Prije dva dana u Francuskoj je pobjedu odnio tipični predstavnik kapitalističke klase, bivši bankar Goldman Sachsa, Emmanuel Macron, ali definitivno ne zahvaljujući mladim ljudima, štoviše, on je bio na njihovom tek trećem mjestu.
U prvom krugu samo 18% mladih, između 18 i 24 godine, glasalo je za Macrona, više od njih glasalo je za Le Pen (koja je naširoko zavodila ljude pro-radničkom retorikom makar je kandidatkinja desnice), 21%, dok je najveći broj glasova mladih ljudi, čak 30% osvojio anti-kapitalistički kandidat, ljevičar Jean-Luc Melenchon.
Današnje mlade generacije, današnji milenijalci, neće se pretvoriti u sutrašnje olinjale buržuje koji će slaviti pobjedu njihovog zlatnog dečka Emmanuela - neće se pretvoriti u njih čak ni da žele, jer im sistem to neće dozvoliti. Život koji danas vode mladi milenijalci, koji nije lak i nije prema njima pošten, bivat će samo još teži i okrutniji, a to će formirati njihove političke stavove koji će postajati sve radikalniji, možda lijevo, možda desno, ali pro-kapitalistički biti sigurno neće.
Unatoč velikom zamahu desnice, koja je okupirala prostor koji je tradicionalno pripadao ljevičarima (jer su se ti isti ljevičari prodali kapitalističkim blagodatima socijal-demokracije), izgleda kako se situacija stabilizira, desnica, na valu pro-radničke retorike, nije ostvarila šokantne pobjede ni u Francuskoj ni u Nizozemskoj, a to znači samo jedno - vrijeme je da ljevica, nova socijalistička i anti-kapitalistička ljevica, zauzme natrag teritorij koji joj pripada.
advance
Ne tako davno na snazi je bio stav da ćemo od sada, pa u plus beskonačno, živjeti i umirati isključivo unutar kapitalističkog sistema, jer alternative su poražene, pokopane i polako već i zaboravljene.
Tako to i biva u periodima kada se kapitalistički status quo sviđa većini, ali u takvom periodu više definitivno nismo.
Anketa provedena prošle godine u Britaniji, koju je objavio list The Independent, otkriva kako većina britanske javnosti, vjerovali ili ne, smatra da je socijalizam bolji model od kapitalizma - konkretno njih 36% ima pozitivan stav prema socijalizmu dok njih 33% ima pozitivan stav prema kapitalizmu.
Može se reći kako ovo i nije neka velika razlika, ali ako te rezultate stavimo u kontekst vremena, u kontekst navodno post-socijalističkog svijeta onda su ti rezultati itekako intrigantni.
Kako stvari stoje po tom pitanju u "kapitalističkoj Meki", SAD-u? Postoje neke ankete koje sugeriraju kako mladi više preferiraju socijalizam od kapitalizma, no to zvuči malo neuvjerljivo - ipak govorimo o SAD-u. No, konkretne brojke također su intrigantne.
Kao studiju za razmatranje uzeti ćemo onu koju je provelo sveučilište Harvard University - riječ je o anketi koja je provedena na mladim ljudima između 18 i 29 godina. Njih čak 51% ne podupire kapitalizam dok ih 42% podupire. Što se socijalizma tiče, 33% ispitanika preferira socijalizam umjesto kapitalizma.
Dakako, jasno je kako termini "socijalizam" i "kapitalizam" ne znače za mlade ljude isto što su značili prije nekoliko desetljeća. Ne čudi stoga da su njihovi roditelji, koji su stasali u hladnoratskom vremenu, poimali kapitalizam primarno kao otpor prema SSSR-u što, dakako, nije definicija kapitalizma.
Njihova djeca, današnji milenijalci, puno bolje znaju što kapitalizam jest. Ne samo da nisu zatrovani retorikom iz doba Hladnog rata već su i taj kapitalizam, u pravom smislu te riječi, osjetili na svojim leđima daleko snažnije nego njihovi roditelji.
Kapitalizam je izašao iz krize 2008. kao što je i žrtva teške prometne nesreće izašla iz udesa - jest živ, ali teško oštećen.
Kapitalizam je preživio "rastapanje" koje mu se dogodilo na jedan jedini način koji je i mogao - da su se na njega hitno stavili veliki flasteri u vidu državne pomoći korporacijama koje su bile "prevelike da bi propale" i udaranjem nemilosrdnih mjera protiv radničke klase koja je tada diljem Zapadnog svijeta morala spašavati posrnuli model svojim znojem i svojim odricanjem.
Čak i list Forbes, jedno od ključnih neslužbenih glasila kapitalističke ideologije, 2014. objavio je rezultate studije (koju je proveo British Journal of Psychiatry) u kojoj se ističe kako je u periodu od 2008. do 2010. oko 10,000 samoubojstava direktno vezano uz kapitalističku krizu koja je tada izbila.
Mogli bismo zaključiti kako su ovo vjerojatno konzervativne procjene, imajući izvor u vidu. Izvor s drugog kraja spektra - list Liberation News, službeno online glasilo američke komunističke stranke PSL (Party for Socialism and Liberation) navodi rezultate drugih studija koje pak otkrivaju kako se svake godine čak 45,000 ljudi ubije zbog nezaposlenosti i drugih problema kapitalističke ekonomije.
Čak i ako se složimo da su realne brojke negdje između ova dva suprotna spektra, i dalje govorimo o zastrašujućim podacima.
Dakako, smrt i samoubojstvo su zadnji udarci, ovdje nismo ni spomenuli degradaciju kvalitete života koja se događa u periodima kapitalističkih kriza.
Razloga je mnogo zbog kojih mladi ljudi na Zapadu sve više i više preziru kapitalizam, a ti animoziteti mnoge od njih vode prema traganju za alternativama.
Kao i kod svake bolesti, mnogi ljudi ponuditi će mnoge alternativne lijekove - za glavobolju možda neki egzotični čaj, usmjeravanje prema pozitivnim mislima ili stoj na glavi(?), no, u traganju za što učinkovitijim rješenjem osoba s glavoboljom vjerojatno će prije ili kasnije naići na Aspirin. Slična stvar se događa i kod kritike kapitalizma - koliko god određene političke i ne-političke skupine kreativno i manje kreativno nudile rješenja, većina će na kraju ipak nabasati na neke koncepte socijalizma.
Dakako, kao što ni kapitalizam današnjoj generaciji ne znači isto što i kapitalizam onoj prethodnoj, isto vrijedi i za socijalizam.
Neke vrste socijalizma su definitivno za nama, baš kao i kapitalizma - prošli su dani, barem na Zapadu, radnika koji su strepili na pokretnoj traci što će biti s njihovim životima ako ih poslodavac otpusti, danas strepe u nekim drugim ambijentima.
Isto tako za nama su i dani kada se socijalizam vezivao uz duge monologe, kultove ličnosti, brutalnu lojalnost partiji itd. Naravno, ima onih koji smatraju da baš takav socijalizam treba ponovno izvući iz ropotarnice povijesti i dati mu drugu šansu, ali tu šansu dobiti neće - umjesto toga šansu za socijalizam mogu stvoriti nove generacije kritične prema kapitalizmu, uzimajući od prethodnih socijalističkih modela ono uspješno i dobro, odbacujući pogrešno i apsurdno.
To ne znači da ponovno živimo u eri revolucionarnog socijalizma, bar ne još - socijalistički duh, dotični bauk, kojeg pronalazimo u gore navedenim brojkama nešto je sasvim drugo, umjerenije i znatno manje radikalno. No, ako pozivi na reforme budu odbačeni, revolucionarni periodi mogli bi se vratiti natrag po čistoj inerciji.
No, koje su centralne ideje uvođenja socijalističkih aspekata u današnje surovo kapitalističko društvo? Ono o čemu se u zadnje vrijeme možda i najviše govori je koncept radničke samouprave, odnosno radničkih kooperacija. Jedan od značajnih zagovornika tih ideja je američki profesor Richard D. Wolff koji smatra da bi radničko samoupravljačka poduzeća trebala poslovati unutar aktualnog sistema.
To je zanimljiv koncept, ali teško održiv zbog činjenice da radnici ne posjeduju kapital, što znači da bi država morala radnicima osigurati inicijalni kapital - što je pak nemoguće jer država je pod kontrolom kapitalističke, a ne radničke klase.
Ipak, i to je pozitivan pomak, ako ništa drugo mladi ljudi će se zainteresirati za jednu kvalitetnu ideju koja u svojoj teoriji ne samo da rješava problem radničke eksploatacije već i važno pitanje ekologije (zašto bi radnici trovali vlastiti okoliš u kojem moraju živjeti oni i njihova djeca?)
Neizvedivost dobrih alternativa pak smanjuje prostor za socijalističke reforme, a ljude koji znaju da su one nužne natjerat će da promišljaju dalje.
Demokracija? Da ju je predati u ruke mladih ljudi već bi socijalizam vladao cijelim Zapadnim svijetom. Iz toga jasno proizlazi kako demokracija ima i generacijskih problema.
Prije dva dana u Francuskoj je pobjedu odnio tipični predstavnik kapitalističke klase, bivši bankar Goldman Sachsa, Emmanuel Macron, ali definitivno ne zahvaljujući mladim ljudima, štoviše, on je bio na njihovom tek trećem mjestu.
U prvom krugu samo 18% mladih, između 18 i 24 godine, glasalo je za Macrona, više od njih glasalo je za Le Pen (koja je naširoko zavodila ljude pro-radničkom retorikom makar je kandidatkinja desnice), 21%, dok je najveći broj glasova mladih ljudi, čak 30% osvojio anti-kapitalistički kandidat, ljevičar Jean-Luc Melenchon.
Današnje mlade generacije, današnji milenijalci, neće se pretvoriti u sutrašnje olinjale buržuje koji će slaviti pobjedu njihovog zlatnog dečka Emmanuela - neće se pretvoriti u njih čak ni da žele, jer im sistem to neće dozvoliti. Život koji danas vode mladi milenijalci, koji nije lak i nije prema njima pošten, bivat će samo još teži i okrutniji, a to će formirati njihove političke stavove koji će postajati sve radikalniji, možda lijevo, možda desno, ali pro-kapitalistički biti sigurno neće.
Unatoč velikom zamahu desnice, koja je okupirala prostor koji je tradicionalno pripadao ljevičarima (jer su se ti isti ljevičari prodali kapitalističkim blagodatima socijal-demokracije), izgleda kako se situacija stabilizira, desnica, na valu pro-radničke retorike, nije ostvarila šokantne pobjede ni u Francuskoj ni u Nizozemskoj, a to znači samo jedno - vrijeme je da ljevica, nova socijalistička i anti-kapitalistička ljevica, zauzme natrag teritorij koji joj pripada.
advance
