Ugovor s đavlom: Pljuni i zapjevaj

Prije točno dvadeset godina, 2005., Goran Bregović je okupio preživjele članove Bijelog dugmeta i poveo ih na povratničku postjugoslavensku turneju od Sarajeva preko Zagreba do Beograda. Posljednji koncert, onaj na beogradskom Ušću, iskusni je veletrgovac lukavo uglavio 28. lipnja, na Vidovdan, koji je i u bivšoj Jugoslaviji i u trenutačnoj Srbiji bio crveni datum u kalendaru, kao dan na koji je 1389. održana mitska Kosovska bitka: na taj dan, recimo, 1914. godine atentatom u Sarajevu započeo je Prvi svjetski rat, a na isti dan 1919. Versajskim ugovorom i završio, na taj dan, najzad, 1989. godine govorom srpskog vožda Slobodana Miloševića na Gazimestanu najavljeni su balkanski ratovi, koji su Miloševićevim izručenjem Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu na isti dan 2001. i završili.

Vidovdan je očito bio dan za povijesne stvari, pa je veliki vidovdanski povratnički koncert Bijelog dugmeta odmah upisan u povijest, nadmašivši legendarne koncerte Franka Sinatre, Tine Turner i Paula McCartneyja, koji su osamdesetih na kultnom stadionu Maracanã jedan drugome otimali svjetski rekord, pa je na Ušću na koncu pao i dotadašnji apsolutni rekord nama nepoznatog japanskog banda Glay, koji su pet-šest godina ranije na sajmištu Makuhari u Chibi prvi na svijetu prodali dvjesto tisuća karata. Obnovljeno Bijelo dugme za svoj je koncert toga Vidovdana prodalo, naime, fantastičnih dvjesto dvadeset hiljada ulaznica: na koncu je, kažu, bilo više ljudi nego na Miloševićevom slavnom mitingu na Ušću 1988. godine.

Koji je, uzgred, bio besplatan.

Bilo je, eto, i većih koncerata, ali tu je bila riječ festivalima, znalo je biti čak i višemilijunske publike – Rod Stewart na Copacabani i Jean-Michel Jarre u Moskvi devedesetih su okupili po tri i pol milijuna ljudi – ali to su, baš kao i Miloševićevi mitinzi, bili besplatni nastupi: nitko nikad kao samostalni izvođač nije okupio dvjesto dvadeset tisuća ljudi s plaćenim kartama.

Punih dvanaest godina vidovdanski povratak Bregovićevog Bijelog dugmeta na beogradskom Ušću držao je tako svjetski rekord, sve dok talijanska kantautorska superzvijezda Vasco Rossi za svoj koncert u parku Enzo Ferrari u Modeni 2017. nije prodao točno dvjesto dvadeset pet hiljada i stotinu sedamdeset tri ulaznice.

A onda je prije nekoliko dana Marko Perković Thompson senzacionalno rasprodao svoj koncert na zagrebačkom Hipodromu zakazan za 5. srpnja: u svega šest sati prodano je nevjerojatnih stotinu trideset tisuća karata, a do kraja dana, za manje od dvadeset četiri sata, službeno je objavljeno da su rasprodane somnambulne dvjesto osamdeset jedna tisuća sedamsto sedamdeset četiri ulaznice. I to nije sve: jučer je pušten u prodaju novi kontingent od stotinu tisuća karata, i na koncu će na Hipodromu biti možda i više od tri stotine i pedeset hiljada ljudi, dakle više nego što ih je 2011. na zagrebačkom Hipodromu prisustvovalo open-air misi pape Benedikta XVI.

Koja je, uzgred, bila besplatna.

Svi svjetski mediji odmah su objavili kako je oboren apsolutni svjetski rekord, pa je istog dana ispravljena i Wikipedija, te ažurirana lista najvećih komercijalnih samostalnih koncerata svih vremena. I na njoj tako, među deset bendova i pjevača s najposjećenijim koncertima u cjelokupnoj povijesti svjetskog show-businessa – čak tri iz bivše Jugoslavije!

Čekaj, reći ćete, kako tri?

Eh, kako. Lijepo. Eno tamo, uz Thompsona i Bijelo dugme, dolje malo niže, odmah ispod Vasca Rossija, Glay, Pula McCartneyja, Tine Turner, Franka Sinatre, Luciana Ligabuea i Brucea Springsteena, na desetom mjestu najprodavanijih koncerata svih vremena – Ceca!

O da, Ceca Nacionale, Svetlana Ražnatović rečena Srpska Majka, koja je na početku turneje "Poziv" na istom onom Ušću okupila stotinu pedeset hiljada i pet stotina obožavatelja. Kada? Prije dvanaest godina, 2013., jasno – na Vidovdan. Ceca pritom ne samo da je uz Tinu Turner jedina žena među prvih deset, nego je s još jednim koncertom na Ušću – onim iz 2006., pred više od stotinu dvadeset hiljada ljudi – jedina uopće na cijelom svijetu, među muškim i ženskim izvođačima, koja se u prvih dvadeset pojavljuje dva puta!

Džabe, eto, bijelom svijetu Sinatra, Springsteen i McCartney, džabe mu Rolling Stonesi i U2 i Queen i Pink Floyd, i Michael Jackson i Madonna i Shakira i Robbie Williams, ne mogu oni što mogu jedan bosanskohercegovački band, jedna srpska pjevačica i jedan hrvatski pjevač: već i stotinu pedeset tisuća prodanih karata oni mogu samo sanjati, a do dvjesto osamdeset tisuća ne mogu ni to. Thompsonov rekord pritom je realno još i luđi, jer za razliku od Dugmeta i Cece, čija je fan baza mnogo šira i zahvaća cijelu bivšu Jugoslaviju, uključujući i Hrvatsku – a naročito za razliku od Springsteena, Stonesa ili U2, čija je fan baza cijeli svijet – Thompsona slušaju i na njegov koncert dolaze isključivo i samo Hrvati, čiji cijeli popis stanovništva stane na koncert Roda Stewarta na Copacabani.

Balkanologija, omiljena zapadna fenomenologija, sada ima novu temu: što je to u muzici što balkanske narode tako masovno privlači prigradskim ledinama i konjskim trkalištima, što im je to dakle zajedničko, da ih se na koncertima okuplja više nego na revolucijama i papinim misama, s tri njihova imena u prvih deset u povijesti? A zajednički im, eto, ispali Marko Perković i Ceca Ražnatović, odnosno Bijelo dugme: ako je Dugme, naime, bila najveća rock'n'roll grupa u povijesti bivše države i njene muzičke scene, a bila je, onda su Thompson i Ceca točno sve što je ostalo nakon njenog raspada.

Grupe, bivše države, muzičke scene, svejedno.

Bijelo dugme bilo je, naime, Jugoslavija, a Goran Bregović kao njen Tito nije se ni trudio dokazati drugačije, naprotiv: u posljednjoj fazi njegov je band ikonografski, ideološki i muzički izgledao i zvučao kao državni projekt. I danas postoje teorije kako je iza Dugmeta stajala Državna bezbednost, koja je SOUR Bijelo dugme osmislila kao jugoslavenski odgovor na idejna skretanja omladinske kontrakulture i pojave poput novog vala ili, daleko bilo, Laibacha. Svakako, neviđeno su zabavne takve teorije zavjere: svojedobno, recimo, bosanski je reisul-ulema Mustafa Cerić mrtav ozbiljan otkrio kako je "cijeli niz velikih bosanskohercegovačkih književnika, od Skendera Kulenovića do Maka Dizdara, morao pisati kako je to od njih tražio tadašnji politički poredak".

Ja bih, recimo, volio živjeti u državi čiji bi partijski komiteti i tajne službe imali već i pamet i talent Gorana Bregovića, a kamoli Maka Dizdara. Da je, međutim, jugoslavenska država imala te pameti i talenta, ne bi se ni raspala.

Bijelo dugme raspalo se tako zajedno s državom bez koje nije imalo smisla, a iz njegovih razvalina izrasle su dvije iznimno rijetke i okrutne, upravo dvornikovićevski precizne karakterološke mutacije: na Bregovićev folk-rock, "ko li mi te ljubio, grom ga ubio", Cvetak zanovetak iz Čavorađe, pardon Žitorađe, nastavila je sa "sećaš li se, lepi grome moj, nekada je tlo pod nama pucalo", okrunjena kao kraljica srpskog turbo-folka, nešto kao Raskopčano dugme – betonirajući potom svoj status udajom za ratnog zločinca i njegovom zakašnjelom smrću – dok je bojovnik iz Žitoglava, pardon Čavoglava, nastavio sa "Svevišnjeg bijes puče k'o grom, i nikada mira u narodu mom", okrunjen kao kralj hrvatskog turbo-volka, betonirajući svoj status slavljenjem ratnih zločinaca iz prvog i drugog Domovinskog rata. Ukratko, nešto kao Crno dugme.

"Pljuni i zapjevaj, moja Jugoslavijo", pjevalo je Bijelo dugme, i Jugoslavija onda, šta će, pljunula pa zapjevala.

Kako je pak sad već empirijski dokazano da je jugoslavenski prostor globalna kulturna i politička avangarda, dobrih dvadeset pet godina ispred Amerike i Europe, odgovor i milijunski koncert nekog zapadnog velikog banda, kakvi su recimo Rolling Stonesi, treba očekivati tek za nekih četvrt stoljeća.

Pod uvjetom, shvatili ste, da se do tada raspadnu.

Stonesi, Amerika, Europa, svejedno.

portalnovosti