U odnosu na devedesete godine prošlog stoljeća danas su uglavnom jenjali orkanski nacionalistički refuli jezične bure. Kao što bura, turbulentan vjetar s kopna, mehaničkim djelovanjem, sušenjem tla i stvaranjem posolice onemogućava (ujednačeni) razvoj vegetacije, tako je i isprovocirana jezična bura onemogućila razvoj riječi međunarodnica/tuđica/posuđenica, a omogućila puristički razvoj hrvatskih (novo)tvorenica. Sterilna čistoća jezika postala je važan, ako ne i najvažniji kriterij suvremenog jezičnog standarda. A kriterij čistoće hrvatskog jezika bila je razlikovnost u odnosu na srpski jezik.
Uočiti, stigmatizirati, ukloniti/izgnati i zamijeniti srbizme iz hrvatskog jezika po mjeri pedantnih jezičnih higijeničarskih čistača na braniku nacionalnog identiteta, bila je zadaća jednako važna oslobađanju okupiranih područja od snaga pobunjenih Srba u tzv. SAO Krajini. Uočavanju i stigmatiziranju nepoćudnih riječi koje su doprinosile paranoji „općeg rashrvaćivanja“, posvećivali su se svi, dragovoljno i predano. Kućanice u kuhinji, radnici u halama, trgovci, gimnazijalci i seljaci na njivama, bili su zaokupljeni kolektivnim denuncijantskim lovom na neprijateljske riječi koje su slabile borbeni moral i osjećaj zajedničke pripadnosti. Uklanjanje riječi koje nisu bile “naše”, pod dirigentskom palicom politike, na sebe su preuzeli mediji i jezikoslovci koji su i predlagali zamjene. Zamjenama su se, također, bavili svi, ali u smislu benigne zajebancije, jer bilo je to područje oslobađanja od stega i nametanja na rubu silovanja jezika. Postoji čitavo humorno područje koje se odnosi na hrvatski novogovor. No i danas funkcioniraju samozvani pozornici koji paze na one koji ometaju jezični red. Mašu oni svojim palicama, opominju i prijete.
Zarad čistoće jezika došlo je u suštini do njegovog osiromašivanja, sužavanja. Od zajedničkih riječi se odricalo. Ono, bolje se odreći neke skupne riječi koju Hrvati dijele sa Srbima, nego da možebitni uljez poremeti ono što je nedvojbeno naše. Odricanje od sumnjivih riječi nadzirali su jezični prometnici, ideološki isključivi, koji su jezik usmjeravali na uske kolosjeke posebnosti i provincijalizma, te sporedne postaje značenja i značaja. Zadrtost, krutost, nametanje, forsiranje, uski vidici, doveli su do zamućivanja, zamagljivanja, lutanja. Umjesto očekivane jasnoće jezik je dobio osobine steriliteta, neproduktivnosti. Kao da se uspostavilo antipravilo: govori takav hrvatski da te ni Hrvati ne razumiju!
Paradokse idiotske razlikovnosti nudi jezikoslovcima amaterima ozbiljni Razlikovni rječnik srpskog jezika i hrvatskog jezika koji se ukotvio na otoku Gluposti na internetskom oceanu, a koji je bio povod za ovaj ad hoc osvrt na stvaranje različitosti po svaku cijenu kao sredstvo nadzora nad biračima, glasačima, narodom koji se bavi „našim“ riječima, a ne njihovim univerzalnim smislom, pojmovnošću i opstankom humanosti. Naime, riječ je o wiki wiktionary, wikipedijskom produktu. Idioti su, poput x-file istine, svugdje oko nas. Dakle, kliknite, zatomite nevjericu, ostanite hladni.
O kakvom se rječniku radi sjajno govori jedan primjer beznadnog razlikovnog tendencioznog diletantizma. Po njemu “blatnjav” je srpska riječ, a “blatan” nasuprotna hrvatska. Pogleda li se u Hrvatski jezični portal pronaći ćemo da je i jedna i druga riječ hrvatska odnosno srpska tj. zajednička, s različitim značenjima: blatnjav, koji je zablaćen, uprskan blatom, u kome ima blata, ukaljan, a blatan, koji je od blata, koji sadrži blato. A koliko je samo takvih riječi?! Pametnom i neovisnom čovjeku dosta.
sbperiskop
