Jedan od osnivača ŠD Borac iz Podvinja ( osnovan 28.III 1929.- danas NK Podvinje) Pero Degmečić evocirajući uspomene na početke organiziranog bavljenja nogometom rado se prisjećao kako je išao postupak „obuvanja“ prve momčadi, odnosno kupovanja kopački, štucni i ostale potrebne opreme. „... Tada je osnovana i diletantska sekcija i priređena prva predstava za čije potrebe smo iznajmili i plaćali sobu ( Vlade Galicijana ). Priredba je bila u sali, a ulaznina nam je malo oporavila blagajnu pa smo se na tu djelatnost bacili nešto jače. Nabavili smo kulise i tamburaške instrumente te počeli sa redovnim organiziranjem priredbi i programom igranki u Podvinju i okolnim selima...“
Upravo ta kulturno-zabavna sekcija ŠD Borac postaje bitan čimbenik u razvoju i financiranju podvinjskog nogometa jer se zahvaljujući njoj dolazilo do operativnih sredstava nužnih za daljnji opstanak i funkcioniranje kluba. Kako to obično biva ( pogotovo u Podvinju ) uskoro su počele svađe i razmirice te se jedan dio kulturnih radnika odvojio i formirao „Seljačku slogu“, oko koje su se počeli okupljati seoski omladinci i omladinke koji su dali do znanja da se neće zadovoljiti samo folklornim nastupima nego se žele baviti cjelokupnim kulturno-povijesnim i zabavnim životom sela dajući napredne kazališne komade i recitacije. Za probe iznajmljuju Reljkinu sobu te potiču aktivnosti nabave potrebnih rekvizita i otvaranje seoske knjižnice. Sve to događa se 30-tih godina prošlog stoljeća što nije neuobičajeno u malim sredinama, ali je vrlo indikativno i specifično da u isto vrijeme u Podvinju djeluju još dva RKUD-a (radničko kulturno-umjetničko društvo) , a to su „Sloboda“ i „Društvo Ličana“. Na tolikom broju diletantskih sekcija Podvinjcima su mogli pozavidjeti stanovnici mnogih većih mjesta toga vremena. Jedina poveznica koja djelomično može objasniti zašto je tomu tako, odnosno odkud Podvinjcima strast prema glumi, režiji, koreografiji te scenskom izražavanju, općenito, je ta da cijelo to vrijeme u Zagrebu živi i djeluje Mato Grković- kulturni radnik, umjetnik, glumac i profesor koji je upravo tada stvarao preduvjete da postane najpoznatiji Podvinjac do dana današnjeg.
Mato Grković ( Podvinje 4. 3.1898. – Zagreb 21. 5.1973.)
Mjesto rođenja ukazuje da mu je porjeklo moglo biti samo iz zemljoradničke obitelji te također i to da je osnovnoškolsko obrazovanje „odradio“ u legendarnoj podvinjskoj školi ( 1904. -1908.), a „realku“ pohađao u Slavonskom Brodu ( 1908.-1912.). Školovanje nastavlja u Zagrebu na trgovačkoj akademiji (1912. – 1916.) kada je mobiliziran i poslan u Školu rezervnih oficira u Rijeci, a zatim na višem tečaju za rezervne oficire prebačen je u Galiciju u mjesto Ražnjatov. U austro-ugarskoj vojsci ne ostaje dugo (zarobljen je 04.08.1917.) te kao ratni zarobljenik stupa u redove naprednih ljudi i uključuje se u Prvi jugoslavenski puk „Matija Gubec“ u Samari. Za sudjelovanje u Oktobarskoj revoluciji nagrađen je sovjetskim odlikovanjem te unaprijeđen u čin potporučnika. U siječnju 1920. stupa na rad u narodnoj prosvjeti u Njižnje-Udinjsku gdje radi do svibnja 1921. Potom boravi 5 mjeseci Moskvi pri Federaciji inozemnih savjeta kada se vraća u domovinu. Povratkom iz Rusije radi kao bankovni činovnik u Slavonskom Brodu i Zagrebu do 01.03.1925. kada postaje stalni član Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tu se zadržao radeći ili bolje rečeno, živući glumu i režiju do smrti s izuzetkom sezone 1927./1928. koju provodi kao član splitskog kazališta.
U HNK Grkovića je uveo Ivo Raić Lonjski (Zagreb 1881. – 1931. ) glumac, radatalj i pedagog poznat po portretiranju psihološki kompliciranih likova te progresivnim stavovima i izričajima onoga doba.
U Grkovićevoj biografiji upečatljivo mjesto zauzimaju mnogobrojna putovanja koja je volio i na kojima se dodatno usavršavao učeći sve, a najviše jezike. Tako je često pohodio Beč, München, London, Paris, Rim i druge gradove što mu je kasnije pomoglo da prevodi sa mnogih jezika, većinom dramska djela. Ono što je također istaknuto u Grkovića i što Raić nikako nije mogao zanemariti, a vjerojatno je i presudilo za Grkovićev angažman u HNK-u je perfektno čista štokavština kao i odmjerena i dostojanstvena dikcija te zavodnički stav i ponosno držanje tijela koje se nije moglo naučiti negdje u bijelom svijetu nego je urođeno i usađeno po podvinjskim sokacima i dudinjacima ( „Nema cvijeća što su tulipani – ni momaka što su Podvinjčani ).
Upravo ta kulturno-zabavna sekcija ŠD Borac postaje bitan čimbenik u razvoju i financiranju podvinjskog nogometa jer se zahvaljujući njoj dolazilo do operativnih sredstava nužnih za daljnji opstanak i funkcioniranje kluba. Kako to obično biva ( pogotovo u Podvinju ) uskoro su počele svađe i razmirice te se jedan dio kulturnih radnika odvojio i formirao „Seljačku slogu“, oko koje su se počeli okupljati seoski omladinci i omladinke koji su dali do znanja da se neće zadovoljiti samo folklornim nastupima nego se žele baviti cjelokupnim kulturno-povijesnim i zabavnim životom sela dajući napredne kazališne komade i recitacije. Za probe iznajmljuju Reljkinu sobu te potiču aktivnosti nabave potrebnih rekvizita i otvaranje seoske knjižnice. Sve to događa se 30-tih godina prošlog stoljeća što nije neuobičajeno u malim sredinama, ali je vrlo indikativno i specifično da u isto vrijeme u Podvinju djeluju još dva RKUD-a (radničko kulturno-umjetničko društvo) , a to su „Sloboda“ i „Društvo Ličana“. Na tolikom broju diletantskih sekcija Podvinjcima su mogli pozavidjeti stanovnici mnogih većih mjesta toga vremena. Jedina poveznica koja djelomično može objasniti zašto je tomu tako, odnosno odkud Podvinjcima strast prema glumi, režiji, koreografiji te scenskom izražavanju, općenito, je ta da cijelo to vrijeme u Zagrebu živi i djeluje Mato Grković- kulturni radnik, umjetnik, glumac i profesor koji je upravo tada stvarao preduvjete da postane najpoznatiji Podvinjac do dana današnjeg.
Mato Grković ( Podvinje 4. 3.1898. – Zagreb 21. 5.1973.)
Mjesto rođenja ukazuje da mu je porjeklo moglo biti samo iz zemljoradničke obitelji te također i to da je osnovnoškolsko obrazovanje „odradio“ u legendarnoj podvinjskoj školi ( 1904. -1908.), a „realku“ pohađao u Slavonskom Brodu ( 1908.-1912.). Školovanje nastavlja u Zagrebu na trgovačkoj akademiji (1912. – 1916.) kada je mobiliziran i poslan u Školu rezervnih oficira u Rijeci, a zatim na višem tečaju za rezervne oficire prebačen je u Galiciju u mjesto Ražnjatov. U austro-ugarskoj vojsci ne ostaje dugo (zarobljen je 04.08.1917.) te kao ratni zarobljenik stupa u redove naprednih ljudi i uključuje se u Prvi jugoslavenski puk „Matija Gubec“ u Samari. Za sudjelovanje u Oktobarskoj revoluciji nagrađen je sovjetskim odlikovanjem te unaprijeđen u čin potporučnika. U siječnju 1920. stupa na rad u narodnoj prosvjeti u Njižnje-Udinjsku gdje radi do svibnja 1921. Potom boravi 5 mjeseci Moskvi pri Federaciji inozemnih savjeta kada se vraća u domovinu. Povratkom iz Rusije radi kao bankovni činovnik u Slavonskom Brodu i Zagrebu do 01.03.1925. kada postaje stalni član Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu. Tu se zadržao radeći ili bolje rečeno, živući glumu i režiju do smrti s izuzetkom sezone 1927./1928. koju provodi kao član splitskog kazališta.
U HNK Grkovića je uveo Ivo Raić Lonjski (Zagreb 1881. – 1931. ) glumac, radatalj i pedagog poznat po portretiranju psihološki kompliciranih likova te progresivnim stavovima i izričajima onoga doba.
U Grkovićevoj biografiji upečatljivo mjesto zauzimaju mnogobrojna putovanja koja je volio i na kojima se dodatno usavršavao učeći sve, a najviše jezike. Tako je često pohodio Beč, München, London, Paris, Rim i druge gradove što mu je kasnije pomoglo da prevodi sa mnogih jezika, većinom dramska djela. Ono što je također istaknuto u Grkovića i što Raić nikako nije mogao zanemariti, a vjerojatno je i presudilo za Grkovićev angažman u HNK-u je perfektno čista štokavština kao i odmjerena i dostojanstvena dikcija te zavodnički stav i ponosno držanje tijela koje se nije moglo naučiti negdje u bijelom svijetu nego je urođeno i usađeno po podvinjskim sokacima i dudinjacima ( „Nema cvijeća što su tulipani – ni momaka što su Podvinjčani ).
