[caption id="attachment_35878" align="alignleft" width="450"] Foto: sbonline[/caption]
Činilo se, kada je kao poklon postavljen u blizini kolodvora, da će predimenziorani, vjerni uzorak rode (radno nazvan Klepetan) biti tu jedno vrijeme, na radost ljubitelja neobičnog i nesvakidašnjeg, poklonika predstava u cirkuskim šatrama s ljudima od gume i brkatim ženama, a onda odletjeti i začuđivati neku drugu gostoljubivu sredinu. Ali, kako stvari stoje, monster roda će prezimjeti u Brodu.
Ostat će instalirana Guliver roda kao okidač „dopadljivih dojmova“ koje će izazvati svojom veličinom i vjernim izgledom (vidi, mama, izgleda kao prava, samo je puuuuno veća) jurišat će na sentimentalnost (brodskih) malograđana. Postat će statusni simbol (najveći Brod na svijetu ima najveću rodu na svijetu), zastupnik kiča, trivijalizacija estetskog, izraz demografskog optimizma, bit će brodski adut u regionalnom natjecanju, igrač u duštvu spektakla i svakodnevnog karnevalizma, lijek za palanačku depresiju, banalna kulturna presvlaka neiskazivo udaljena od stvarnih kulturnih potreba stanovnika Broda preko kose umočenih u more urbanih briga i problema.
Kao i uvijek treba poslušati što kažu nemilosrdni kritičari onih koji su odlučili osvježiti vizualni identitet brodske palanke, kritičari i tzv. lokalnih profesionalaca za fenomene identiteta, amatere komunikacija, marketinga i brandinga, političare koji su rodi velikodušno izdali boravišnu vizu. Sentiment je bitna odlika kič-čovjeka. On je zamjena za emociju, bolećiv, ganutljiv osjećaj u kojemu se osoba osjeća toplo i ugodno. U sentimentu osoba nije potresena nekim uzbuđenjem i pravim doživljajem, već ima sve prednosti emocija i svu ugodu ne-emocija. Uz to je ganuta samom sobom i svojom toplinom. Tako Nana Šojlev, autorica serijala „Kič“ definira jednu od bitnih odlika kiča. Kič se, nastavlja Šojleva, tradicionalno definira kao neautentična popularna kultura koja samo oponaša učinak umjetnosti. Dugo vremena se pokušavalo definirati kič u odnosu na umjetnost. Međutim uvođenjem pojma kič-čovjek cijela stvar se proširila, jer kič-čovjek svojim odnosom ‘okičuje’ ono što po sebi i nije kič. A Krleža u Amsterdamskim varijacijama piše: Kič, ta smiješna zamjenica stvarnosti, taj trgovački arrangement života, koji tragedije pretvara u rasvijetljene velegradske izloge s lutkama, koje se miču i govore glupe viceve, kič, koji smrtonosne otrove prodaje u staniolu, a iz uvjerenja stvara smiješne mannequine…” Na tragu Brochovog odrečenja "kič-čovjeka" Gillo Drrfles piše: Riječ je pojedincima koji vjeruju da u umjetnosti valja tražiti samo ugodne, dopadljive, slatkaste dojmove, ili da umjetnost, zapravo, služi kao «začin», «zvučna kulisa», ukras, statusni simbol, ili barem kao sredstvo kojim se ostavlja dojam u društvu, a nikako ne kao nešto ozbiljno, kao naporna vježba, angažirana i kritična djelatnost…
Ako je već trebalo napraviti spomenik živim roda-legendama Malenoj i Klepetanu (hranitelja i čuvara roda u svim godišnjim periodima, Vokića, ne zanima taj oblik slave i vječnosti, nego isključivo neka redovna, pristojna lovica za izdržavanje roda koje, u vrijeme parenja i dolaska na svijet mladih, jedu kao lude), trebalo se ugledati na spomenik vjernom legendarnom psu Hachiku, na Stanici Shibuya u Tokiju.
Usput spomenimo da profesionalci u kulturi i predstavnici struke do dana današnjeg nisu javno objavili svoj stav u vezi najnovije brendomanske realizacije i o sprezi megalomanije i kiča.
[caption id="attachment_35882" align="alignleft" width="450"]
Hachiko[/caption]
Činilo se, kada je kao poklon postavljen u blizini kolodvora, da će predimenziorani, vjerni uzorak rode (radno nazvan Klepetan) biti tu jedno vrijeme, na radost ljubitelja neobičnog i nesvakidašnjeg, poklonika predstava u cirkuskim šatrama s ljudima od gume i brkatim ženama, a onda odletjeti i začuđivati neku drugu gostoljubivu sredinu. Ali, kako stvari stoje, monster roda će prezimjeti u Brodu.
Ostat će instalirana Guliver roda kao okidač „dopadljivih dojmova“ koje će izazvati svojom veličinom i vjernim izgledom (vidi, mama, izgleda kao prava, samo je puuuuno veća) jurišat će na sentimentalnost (brodskih) malograđana. Postat će statusni simbol (najveći Brod na svijetu ima najveću rodu na svijetu), zastupnik kiča, trivijalizacija estetskog, izraz demografskog optimizma, bit će brodski adut u regionalnom natjecanju, igrač u duštvu spektakla i svakodnevnog karnevalizma, lijek za palanačku depresiju, banalna kulturna presvlaka neiskazivo udaljena od stvarnih kulturnih potreba stanovnika Broda preko kose umočenih u more urbanih briga i problema.
Kao i uvijek treba poslušati što kažu nemilosrdni kritičari onih koji su odlučili osvježiti vizualni identitet brodske palanke, kritičari i tzv. lokalnih profesionalaca za fenomene identiteta, amatere komunikacija, marketinga i brandinga, političare koji su rodi velikodušno izdali boravišnu vizu. Sentiment je bitna odlika kič-čovjeka. On je zamjena za emociju, bolećiv, ganutljiv osjećaj u kojemu se osoba osjeća toplo i ugodno. U sentimentu osoba nije potresena nekim uzbuđenjem i pravim doživljajem, već ima sve prednosti emocija i svu ugodu ne-emocija. Uz to je ganuta samom sobom i svojom toplinom. Tako Nana Šojlev, autorica serijala „Kič“ definira jednu od bitnih odlika kiča. Kič se, nastavlja Šojleva, tradicionalno definira kao neautentična popularna kultura koja samo oponaša učinak umjetnosti. Dugo vremena se pokušavalo definirati kič u odnosu na umjetnost. Međutim uvođenjem pojma kič-čovjek cijela stvar se proširila, jer kič-čovjek svojim odnosom ‘okičuje’ ono što po sebi i nije kič. A Krleža u Amsterdamskim varijacijama piše: Kič, ta smiješna zamjenica stvarnosti, taj trgovački arrangement života, koji tragedije pretvara u rasvijetljene velegradske izloge s lutkama, koje se miču i govore glupe viceve, kič, koji smrtonosne otrove prodaje u staniolu, a iz uvjerenja stvara smiješne mannequine…” Na tragu Brochovog odrečenja "kič-čovjeka" Gillo Drrfles piše: Riječ je pojedincima koji vjeruju da u umjetnosti valja tražiti samo ugodne, dopadljive, slatkaste dojmove, ili da umjetnost, zapravo, služi kao «začin», «zvučna kulisa», ukras, statusni simbol, ili barem kao sredstvo kojim se ostavlja dojam u društvu, a nikako ne kao nešto ozbiljno, kao naporna vježba, angažirana i kritična djelatnost…
Ako je već trebalo napraviti spomenik živim roda-legendama Malenoj i Klepetanu (hranitelja i čuvara roda u svim godišnjim periodima, Vokića, ne zanima taj oblik slave i vječnosti, nego isključivo neka redovna, pristojna lovica za izdržavanje roda koje, u vrijeme parenja i dolaska na svijet mladih, jedu kao lude), trebalo se ugledati na spomenik vjernom legendarnom psu Hachiku, na Stanici Shibuya u Tokiju.
Usput spomenimo da profesionalci u kulturi i predstavnici struke do dana današnjeg nisu javno objavili svoj stav u vezi najnovije brendomanske realizacije i o sprezi megalomanije i kiča.
[caption id="attachment_35882" align="alignleft" width="450"]
Hachiko[/caption]
