[caption id="attachment_110064" align="aligncenter" width="460"] Jerko Zovak. Autor karikature je akademski slikar Marko Kern[/caption]
U kolumni Nomina sunt odiosa Stribor Uzelac Schwendemann, s pozicija žurnalističke arogantne supremacije, artikulirao je svoj podsmijeh i prezir spram lokalnih novinarskih invalida, tržišnih propagandista i žurnalističkog beščašća, proglašavajući sve te slavonskobrodske raspršivače vijesti golim govnom koje služi za promidžbu političkih svinjarija i zapisničarsko zlo u brodskoj kulturi. Kao produžetak tog grupnog portreta društvenih nakaza, ipak s nešto svjetlijim bojama našao se oslikan i Jerko Zovak. U vrhunskom satiriziranju brodske novinarsko-lutkarske scene Uzelac Zovaka nije izravno imenovao, ali su svi bolji poznavatelji lika i djela urednika portala sbplus, na prvo čitanje shvatili o kome ili čemu se radi.
Striborov kolumnistički probojni moralni neobarbarizam, zaogrnut u sofisticirani plašt ironije i razorne spisateljske vještine, u cilju obračuna s NJIMA, ustrašenima i prosječnima, postavljen je kao kontrapunkt mjesnom žurnalističkom kičastom proštenju s muzikom, pucanjem ćorcima i licitarskim srcima, neutentičnosti u kulturi, malom, jadnom, bijednom i usranom trajanju i koruptivnom držanju ljestva zajedno s establišmentom odnosno s tzv. gradskom elitom. Intelektualno razočaran i uvjeren da je Brod nasukan i zbog novinarskog neznanja, indolencije i podložništa, Stribor piše: Na primjer, lokalni tjednik. Novinarski gledano, sve bolesti od kojih boluje su smrtonosne. Danas to uopće nije novina, to je ustvari žurnalistički kirvaj: slika života u Brodu od 1995. godine na ovamo. Slika Broda kao potopa svega što bi ga činilo gospodarski razvijenom, naprednom, kulturnom i civilizacijskom sredinom. Ništa vitalnog i autentičnog. Cvate jedino korupcija o kojoj se stameno šuti. Slika prokletstva, tričave svakodnevnice koja je postala svrha života, slika malog, jadnog, bijednog i od straha usranog trajanja, s najgorim gradonačelnikom u sveukupnoj povijesti grada, ali čovjekom, kojeg, takvog kakav je, Brod i zaslužuje. Posavska Hrvatska je izražavajući brodski identitet u „slobodi i demokraciji“ pokazivala kako su Brođani ljudi koji su napustili sami sebe. Brođana više nema. Nestala ih ekonomija, politika i kultura slobodnog, suvremenog i samostalnog Broda. Taj nestanak zrcali ova površna novina i baš je briga što izlazi u poremećenom gradu, preplavljenom godinama establishmentima sastavljenim od pojedinaca koji nikada, ni u čemu nisu bili dobri, kvalitetni i pouzdani, a i moralno i mentalno su upitni.
Od „neargumentiranih sudova“ i svrstavanja među pedesetak prozvanih iz redova novinarčadi, kontranapadački se ogradio jedino Jerko Zovak u tekstu Čovjek ne prestaje pljuvati u vlastito zrcalo, uopće ne spomenuvši izvjesnu naklonost koju je Stribor iskazao prema nekim njegovim odlikama. Citirat ću Uzelca: On je (Jerko Zovak, op. a) u ovom i ovakvom Brodu No.1. Objavio je, čujem, i svoju treću knjigu (od ovih današnjih pedesetak brodskih novinara nitko nema ni jednu). Najčitaniji je, najaktualniji, najotvoreniji, najhrabriji i najbezobrazniji, a što je najvažnije uspio se približiti gradskoj kasi što je, na primjer, za jednog mene, nemoguća misija. U obrani samog sebe Jerko Zovak Stribora Uzelca proglašava „primordijalnim brodskim perom“ (je li ova nesvakidašnja sintagma kompliment, prosudit će oni koji budu preveli riječ/pojam „primordijalan“), antropologom predfašističke provinijencije (Lambrosovo učenje o rođenom zločincu i tipiziranje osoba predisponiranih za antisocijalnu usmjerenost), pljuvačem u vlastito ogledalo i piscem medijskog smeća. Sve u svemu, regiranje je to bez upotrebe teže artiljerije, mrtvoozbiljan odgovor, bez ikakvog radikaliziranja i davanja razloga protivniku za polemički odgovor. Naizgled rezignirano, ali s dovoljno posrednih naznaka, Zovak se odredio kako bi se i ostali trebali uključiti u obranu svoje novinarske časti i u njegovu obranu
Ali, Zovaka u Brodu nema ko da brani kao što ni pukovniku nema ko da piše. Iz dosta razloga!! A zbog jednog Stribor je u pravu. Naime, ne pristupajući obrani kolege Zovaka lokalni novinari dokazuju sve Uzelčeve tvrdnje. Prisjetimo se što je napisao: Onog momenta kad novinarstvo prestane biti argumentirana društvena i politička kritika – ono je odumrlo. Izgubilo svoj bitak, biće i dijalektiku. Dakle, oni to jednostvano nisu u stanju, ne umiju, ne smiju, odumrli su, samo glume svoje uloge. Da se beletrizira ono što rade, i snimi o tome film, gledalo bi se zombije. Drže se one koju je i Stribor naveo: poslušna glavica, sita guzica i zato se neće miješati, pa makar se i o njima samima radilo. Riječ je o dvoipodesetljetnom kontroliranom uzgoju sorte novinara glumatala, obješenih o konce političkih naloga. Treba li uoće spominjati da izuzetaka ipak ima?! Bio bih beznadni idiot kad to ne bih priznao.
A koga o temi zanima više može naći u tekstu U brodskoj internetskoj dragi ljuljuškaju se sklepani portalski trash tabloidi
U kolumni Nomina sunt odiosa Stribor Uzelac Schwendemann, s pozicija žurnalističke arogantne supremacije, artikulirao je svoj podsmijeh i prezir spram lokalnih novinarskih invalida, tržišnih propagandista i žurnalističkog beščašća, proglašavajući sve te slavonskobrodske raspršivače vijesti golim govnom koje služi za promidžbu političkih svinjarija i zapisničarsko zlo u brodskoj kulturi. Kao produžetak tog grupnog portreta društvenih nakaza, ipak s nešto svjetlijim bojama našao se oslikan i Jerko Zovak. U vrhunskom satiriziranju brodske novinarsko-lutkarske scene Uzelac Zovaka nije izravno imenovao, ali su svi bolji poznavatelji lika i djela urednika portala sbplus, na prvo čitanje shvatili o kome ili čemu se radi.
Striborov kolumnistički probojni moralni neobarbarizam, zaogrnut u sofisticirani plašt ironije i razorne spisateljske vještine, u cilju obračuna s NJIMA, ustrašenima i prosječnima, postavljen je kao kontrapunkt mjesnom žurnalističkom kičastom proštenju s muzikom, pucanjem ćorcima i licitarskim srcima, neutentičnosti u kulturi, malom, jadnom, bijednom i usranom trajanju i koruptivnom držanju ljestva zajedno s establišmentom odnosno s tzv. gradskom elitom. Intelektualno razočaran i uvjeren da je Brod nasukan i zbog novinarskog neznanja, indolencije i podložništa, Stribor piše: Na primjer, lokalni tjednik. Novinarski gledano, sve bolesti od kojih boluje su smrtonosne. Danas to uopće nije novina, to je ustvari žurnalistički kirvaj: slika života u Brodu od 1995. godine na ovamo. Slika Broda kao potopa svega što bi ga činilo gospodarski razvijenom, naprednom, kulturnom i civilizacijskom sredinom. Ništa vitalnog i autentičnog. Cvate jedino korupcija o kojoj se stameno šuti. Slika prokletstva, tričave svakodnevnice koja je postala svrha života, slika malog, jadnog, bijednog i od straha usranog trajanja, s najgorim gradonačelnikom u sveukupnoj povijesti grada, ali čovjekom, kojeg, takvog kakav je, Brod i zaslužuje. Posavska Hrvatska je izražavajući brodski identitet u „slobodi i demokraciji“ pokazivala kako su Brođani ljudi koji su napustili sami sebe. Brođana više nema. Nestala ih ekonomija, politika i kultura slobodnog, suvremenog i samostalnog Broda. Taj nestanak zrcali ova površna novina i baš je briga što izlazi u poremećenom gradu, preplavljenom godinama establishmentima sastavljenim od pojedinaca koji nikada, ni u čemu nisu bili dobri, kvalitetni i pouzdani, a i moralno i mentalno su upitni.
Od „neargumentiranih sudova“ i svrstavanja među pedesetak prozvanih iz redova novinarčadi, kontranapadački se ogradio jedino Jerko Zovak u tekstu Čovjek ne prestaje pljuvati u vlastito zrcalo, uopće ne spomenuvši izvjesnu naklonost koju je Stribor iskazao prema nekim njegovim odlikama. Citirat ću Uzelca: On je (Jerko Zovak, op. a) u ovom i ovakvom Brodu No.1. Objavio je, čujem, i svoju treću knjigu (od ovih današnjih pedesetak brodskih novinara nitko nema ni jednu). Najčitaniji je, najaktualniji, najotvoreniji, najhrabriji i najbezobrazniji, a što je najvažnije uspio se približiti gradskoj kasi što je, na primjer, za jednog mene, nemoguća misija. U obrani samog sebe Jerko Zovak Stribora Uzelca proglašava „primordijalnim brodskim perom“ (je li ova nesvakidašnja sintagma kompliment, prosudit će oni koji budu preveli riječ/pojam „primordijalan“), antropologom predfašističke provinijencije (Lambrosovo učenje o rođenom zločincu i tipiziranje osoba predisponiranih za antisocijalnu usmjerenost), pljuvačem u vlastito ogledalo i piscem medijskog smeća. Sve u svemu, regiranje je to bez upotrebe teže artiljerije, mrtvoozbiljan odgovor, bez ikakvog radikaliziranja i davanja razloga protivniku za polemički odgovor. Naizgled rezignirano, ali s dovoljno posrednih naznaka, Zovak se odredio kako bi se i ostali trebali uključiti u obranu svoje novinarske časti i u njegovu obranu
Ali, Zovaka u Brodu nema ko da brani kao što ni pukovniku nema ko da piše. Iz dosta razloga!! A zbog jednog Stribor je u pravu. Naime, ne pristupajući obrani kolege Zovaka lokalni novinari dokazuju sve Uzelčeve tvrdnje. Prisjetimo se što je napisao: Onog momenta kad novinarstvo prestane biti argumentirana društvena i politička kritika – ono je odumrlo. Izgubilo svoj bitak, biće i dijalektiku. Dakle, oni to jednostvano nisu u stanju, ne umiju, ne smiju, odumrli su, samo glume svoje uloge. Da se beletrizira ono što rade, i snimi o tome film, gledalo bi se zombije. Drže se one koju je i Stribor naveo: poslušna glavica, sita guzica i zato se neće miješati, pa makar se i o njima samima radilo. Riječ je o dvoipodesetljetnom kontroliranom uzgoju sorte novinara glumatala, obješenih o konce političkih naloga. Treba li uoće spominjati da izuzetaka ipak ima?! Bio bih beznadni idiot kad to ne bih priznao.
A koga o temi zanima više može naći u tekstu U brodskoj internetskoj dragi ljuljuškaju se sklepani portalski trash tabloidi
