Poštovana,
kako to da zamalo nitko u Slavonskom Brodu Brodu ne zna za vašu pobjedu na sudu iliti sudsku pobjedu? Pobjedu kojom se treba(lo) potvrditi sve vaše tvrdnje tužiteljice iz optužnice? Naime, nakon oko tri godine trajanja sudskih ročišta, Županijski sud u Zagrebu, praktički je potvrdio presudu Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslije parničnog postupka, da sam ja, Veljko Lukić, jedini krivac za izazivanje vaših duševnih boli i stvaranje ostalih, moralnih poljedica po vaš ugled i društveni status, kako sam isključivo ja odgovoran za svu nanešenu vam ponižavajuću štetu, objavljivanjem teksta Stribor Uzelac Schwendemann: Kerenje u brodskoj Gradskoj knjižnici, u ovom mediju. Možda zato za vašu pobjedu nitko ne zna, jer ste i sami više nego neugodno iznenađeni odlukama rečenih sudova, po kojima se kažnjavam samo ja, tzv izdavač (bez formalnih prerogativa, bez registracije i žiro računa!!!), bez moralne mrlje na ugledu, koji se nikad kao novinar, u svojim autorskim tekstovima, nije kurvao, niti unižavao dostojanstvo struke, ali ne i Stribor Uzelac Schwendemann, autor teksta u kojem vas zastrašujuće brutalno satirizira, do traume takoreći? Slikovito, po sudu, kriv je vlasnik prostorije u kojoj se dogodilo ubojstvo/napad/silovanje, a ne ubojica, silovatelj.... On je oslobođen. To je pravda i pobjeda?
Vi nemate interesa objaviti informaciju o, zapravo, novom poniženju za vas. Možda vam je sada naprosto neugodno što sam kažnjen samo ja, a ne i drugotuženik, koji je, maltene, nagrađen kao nekakav pobjednik što vas je, prema optužnici, bestijalano izvrijeđao i ponizio? Pitate se kako je to moguće? Vjerujte mi, i sam se pitam. Sumnjam da obrazloženje Općinskog suda, u tom smislu, i za vas i za mene, ima logičnih rezona o krivnji.
Nakon što sam nesmotreno objavio sporni tekst autora Uzelca, koji je na sbperiskopu tijekom postojanja objavio 189 (!) vrijednih autorskih kolumni, feljtona, članaka, tekst za koji, po inerciji dobre, kvalitetene višegodišnje suradnje, nisam posumnjao da u sebi nosi toksičnost i potencijalnu destruktivnost, ja sam odmah, na vaše traženje, objavio i službeno i javno opovrgavanje ili pobijanje, poricanje Demanti Ružice Bobovečki i Sanje Vuleta, uvjeren da tako sa sebe stvarno i formalno sapirem grijeh uredničke nebudnosti. Vama to nije bilo dovoljno, vi ste htjeli ljekoviti novac. I dobili ste ga! Čestitam! Tužili ste i pobijedili. Ali, samo mene. Od moje mirovine od 2 100 kuna, vi i odvjetnik, naplaćivat ćete, bog zna koliko dugo, sa zaštićenog računa, kaznu, troškove, zatezne kamate. Što ćete s novcem koji je meni potreban za goli život? A da se jave komentatori i daju vam prijedloge kako da moju silnu mirovinu iskoristite na najbolji mogući način? Nešto mnijem da bi mogli cijeli iznos dati gradonačelniku Duspari, a on portalu sbplus za unapređenje slobode brodskog novinarstva, što već godinama obilato čini? Ili ćete, ipak mirovinicu Veljka Lukića potrošiti na osobni užitak? Od volje vam. Uostalom, saznat će se od vaših radnih kolega i korisnika Gradske knjižnice.
Vi niste na osiono, brutalno vrijeđanje i podcijenjivanje, kao osoba koja je na čelu hrama knjige u kojem stanuju Krleža, Swift, Andrić, Camus, Turgenjev, Twain, de Balzac, Solženjicin, IBM.... smogli psihološke i intelektualne snage da na kulturan i smiren način odgovorite Uzelcu koji vas je htio bahato poniziti, i meni, koji sam neoprezno dopustio da se jedan takav tekst objavi. Vi ste zatražili pomoć države. Pomoć vam ju je pružila, zaštitila vas je; pobijedili ste na njenom sudu, i sada o tome šutite i ne veselite se?! Vi ste zatražili novčani lijek za duševne boli. I on je stigao. U nedovoljnom iznosu? Što je meni preostalo? Braniti se, inzistirati očajnički da se radi o satiri, na što se i sam Stribor čudio.
Da se ne radi o rubnoj satiri o kakvoj sam ja pričao, govorile su jedine, i to vaše, dvije svjedokinje na suđenju (ja sam, glupan, pravna neznalica, odustao od svojih svjedoka, solidarizirajući se sa Uzelcem, koji je na dan ročišta slomio rebro i nije mogao doći), Oprostite, ali njihove tvrdnje, koje su čak ugrađene u presudu Općinskog suda, potpuna je intelektualna katastrofa, podkapacitirani nastup zbog kojih, i sličnih, ovaj grad vidim kao mjesto bez šansi za progres , i izlazak iz rupe zatucanosti. Naravno da se radi samo o mom dojmu. Ali, važno je da su one kao vaše prijateljice izjavile da ste tada bili uznemireni i da ste plakali. Sve ostalo je bilo dvojno tzv. ekspertno tumačenje, ispod doktorskog nivoa. To i kao solidarnost pali kod pripadnica ženskog spola, pogotovo kad one imaju moć odlučivanja. Zar vama nije čudno da su do definitivne presude, postupak vodile sve same žene? Vi kao oštećena tužiteljica, sutkinja na Općinskom sudu, dvije vaše svjedokinje i tri članice sudskog vijeća Županijskog suda? Ima li muškaraca u hrvatskom pravosudnom sistemu? Očito da nema, jer je na Prekršajnom sudu u Brodu, postupak protiv Uzelca vodila sutkinja, a na trajućem Kaznenom sudu, postupak kontra njega vodi, pogađate, opet sutkinja. Spolna i rodna diskriminacija nezabilježena ikad. Ili se radi o pukoj slučajnost?
Znate li da se Stribor Uzelac „prijetio“ da će o vašoj tužbi , u smislu zaštite nas tuženika, obavijestiti PEN, i Društvo pisaca Hrvatske, čiji je član? Ja nikad nisam vidio njegove dopise tim uglednim institucijama. I nikad nas ni posavjetovali nisu odvjetnici kalibra Vesne Alaburić, jer je ista odmah shvatila o kakvom se brutalnom izrugivanju vaše osobe radi. Žao mi je. Ni vi ni sud niste uvažili moju ispriku i sve je vodilo ovakvoj diskriminirajućoj presudi. Sud je zapravo uvažio da je autor teksta bio u pravu, da luk nije ni jeo ni mirisao. Meni je žao vas zbog toga. To je nepravedno. Ali, našli su Pedra Veljka Lukića. Priznajte, molim vas, kako je to i koliko suludo i nepravedno. Međutim, ne tugujte, novac liječi duševne boli svih vrsta. Što bi meni bilo ljekovito? Da Uzelac pokaže samo deset posto solidarnosti kao ja za njega. Ali, čovjek šuti. Pobjednik, a nije imao ni advokata. Čovjek je sve zakuhao, a sada jelo ni da takne. Bilo bi blagotvorno za mene i da ste se obratili javnosti.
Poštovana,
kako to da skoro nitko u Slavonskom Brodu Brodu ne zna za vašu pobjedu na sudu iliti sudsku pobjedu? Zaista, kako to? A Brod je pun medija. Nije vaša pobjeda samo vaša, to je pobjeda pravde i prava, zar ne??!! Nitko ne zna, jer je presuda nelogična i čudna, o čemu vam otvoreno pišem, a ne zna i zbog toga što brodski izvjestilački mediji, totalni niškoristi ne prate ništa, pa čak ni stanje u pravosuđu i medijima. Oni to ne znaju, ne mogu, nisu obučeni, niti imaju volju. Raspon njihovih interesa, tema, odnos prema političkim i društvenim gibanjima, svjedoči o neznanju i neshvatljivom besmislu djelovanja. Oni su sterilni, ravnodušni, nabijeni klišejima. Oni su ričet, surogat informiranja. Nema tu iskoraka. Oni i satira? Dajte, molim vas! Vi ste svjesni toga, zato ih ni niste pozvali da se pohvalite o svojoj pobjedi. Uostalom, pa kako samo pišu o vašoj Gradskoj knjižnici?! Oni su isti kao i javnost zapravo? Usput, kako to da vas nitko u javnom prostoru nije stavio u zaštitu kad je napisan i objavljen inkriminirajući tekst? Ni kolege, ni kulturna birokracija, ni najobičniji ljudi? E, to je za plakanje, taj smrad indiferentnosti koji štipa oči i srca, a ne samo to što je Uzelac bezobzirno, zlonamjerno i surovo pokušao umanjiti vaše značenje. Zaista zašto? Da posredno naškodi gradonačelniku i uzme u zaštitu (u ime kojih motiva?) bivšeg ravnatelja knjižnice??!!!
Ja vam se iskreno ispričavam. Tim više, jer vas poštujem. Vi to znate, svi to znaju. Nisam ja Stribor. Nikad ne činim ljudima ono što ne želim da oni čine meni. Dogodilo se. Bio sam tvrdoglavi magarac kojeg je požderao lav hrvatskog pravosuđa. Ali, ne dajte se, što je tu je, uživajte u malim ratama moje penzije koju ste na sudu itekako zaradili. Mislim da ste i tamo malo plakali! Pridružili ste se, nesvjesni toga, svima onima koji su me kao diplomiranog politologa doveli to toga da imam tako veliku mirovinu, svima onima koji su me osujetili. A koga sam ja mogao i koga mogu tužiti što sam se za život i egzistenciju, obitelj i djecu, kao visokoobrazovan čovjek, godinama morao boriti na betonu gradske tržnice kao prodavač konfekcije? Ne brinite, preživio sam ne samo kao čovjek, već kao takav čovjek kakav sam oduvijek bio. I opet ću. Mojim sinovima nitko ne može i neće reći da im je otac šupak.
I, molim vas, ako ćete mi, eventualno, bilo što odgovarati, učinite to ljudski, osobno. Nemojte da to umjesto vas učini vaš suhoparni odvjetnik. I za njega poštovanje. Ponavljam, s mirovinicom Veljka Lukića obazrivo i s poštovanjem.
Veljko Lukić, jedini krivac za vaše duševne boli.
