U svibnju 1968. godine revolucionarni studentski pokret doživio je u Parizu svoj klimaks. Bila je to nezaustavljiva erupcija pobune koja se usudila narasti do mladenačkog ustanka.
Pruživši otpor tadašnjem modelu „društva izobilja“, buntovna generacija mladih do planetarnih razmjera razotkrila je njegove stravične proturječnosti i nakaznosti, internacionalizirala svoje poličke zahtjeve, iskazavši tako nužnu potrebu za akcijom „mijenjanja svijeta“. A uspješna tehnika stvaranja nemira bila je samo adekvatni izraz akumuliranog nezadovoljstava najodanijih predstavnika mladenačke kulture protiv tutorstva, licemjerja, klasne i blokovske podjele svijeta, eksploatacije, ratova, rasizma i poniženja, a za toleranciju, mir i nove društvene odnose.
U direktnim, nasilnim i sinkroniziranim akcijama koje je predvodio studentski vođa Daniel Con Bendit, osvojena je stara Sorbonna i sve sveučilišne zgrade na koje su izvješene crne i crvene zastave. Na ulicama su postavljene barikade. Protuberance Sunca pobune zahvatile su cijelu Francusku. Opći štraj u kome je sudjelovalo 10 milijuna ljudi, paralizirao je gospodarstvo. Dio te topline i svjetla došao je i do Jugoslavije gdje su mladi izrazili nezadovoljstvo svojim statusom, naraslim socijalnim razlikama („Dolje kneževi socijalizma!“), lažnim samoupravljanjem i teškoćama pri zapošljavanju.
Studentka pobuna bila je pod utjcajem Nove ljevice koja se pojavila šezdesetih godina, izvanpartijski organizirane ljevice i kao pokušaj stupanja u akciju u duhu neomarksističkih koncepata o budućnosti društva.Njezini teoretičari su bili Herbert Marcuse, Erich Fromm, a bila je pod utjecajem anarhista, maoista, trockista, kulta Che Guevare i gradske gerile (Black Power).
Na buntovnu '68. godinu ostala su samo sjećanja. Studentski pokret i drugi kontrakulturni društveni pokreti su sterilizirani, a zaborav i nemoć jači su od novih poušaja radikaliziranja nužnosti promjena. Ostao je ponos šezdesetosmaške generacije na iskazano vizionarstvo. Rasprišila se do nekonzistentnosti strategija studentskog vođe Rudija Dutschkea o „dugom maršu kroz institucije“, jer je kapitalizam svojom obrambenom snagom, koristeći metodu suicidalne prognoze, uspio se konsolidirati, sačuvati i povećati svoju vitalnost koja se temelji na nesmiljenosti i pokoravanju. Dokazi toj tvrdnji izborna je pobjeda desnice u Francuskoj te iste 1968. godine i „uklapanje“ pojedinih vođa i sljedbenika studentskog pokreta u institucije koje su nemilosrdno napadali. Ipak, eksplozivni bunt mladih otvorio je niz procesa koji su revidirali dotadašnje stavove i ponašanje dominantne službene kulture. Načeti su ušančeni, konzervativni vidovi građanskog susutava vrijednosti. Počelo se drukčije razmišljati o načinu komuniciranja, životnim vrijednostima, o karijeri, uspjehu, novcu... Studenti su dokazali istinsku povezanost njihovih i radničkih interesa. Utjecali su na reformu sveučilišta i na demokratizaciju obrazovnog susutava.1
Za mene je 1968. godina luč otpora u mraku opresije, dominacije kapitala i militarizacije društva. Možda će zvučati pretjerano romatično ako kažem da upravo ta godina za mene ima obredno značenje, kada sam doživio inicijaciju psihološkog prelaska u svijet nove osjetljivosti u kome dominira spoznaja da su sloboda i mašta pokretačke snage.
1. Edgar Moren: Duh vremena
Pruživši otpor tadašnjem modelu „društva izobilja“, buntovna generacija mladih do planetarnih razmjera razotkrila je njegove stravične proturječnosti i nakaznosti, internacionalizirala svoje poličke zahtjeve, iskazavši tako nužnu potrebu za akcijom „mijenjanja svijeta“. A uspješna tehnika stvaranja nemira bila je samo adekvatni izraz akumuliranog nezadovoljstava najodanijih predstavnika mladenačke kulture protiv tutorstva, licemjerja, klasne i blokovske podjele svijeta, eksploatacije, ratova, rasizma i poniženja, a za toleranciju, mir i nove društvene odnose.
U direktnim, nasilnim i sinkroniziranim akcijama koje je predvodio studentski vođa Daniel Con Bendit, osvojena je stara Sorbonna i sve sveučilišne zgrade na koje su izvješene crne i crvene zastave. Na ulicama su postavljene barikade. Protuberance Sunca pobune zahvatile su cijelu Francusku. Opći štraj u kome je sudjelovalo 10 milijuna ljudi, paralizirao je gospodarstvo. Dio te topline i svjetla došao je i do Jugoslavije gdje su mladi izrazili nezadovoljstvo svojim statusom, naraslim socijalnim razlikama („Dolje kneževi socijalizma!“), lažnim samoupravljanjem i teškoćama pri zapošljavanju.
Studentka pobuna bila je pod utjcajem Nove ljevice koja se pojavila šezdesetih godina, izvanpartijski organizirane ljevice i kao pokušaj stupanja u akciju u duhu neomarksističkih koncepata o budućnosti društva.Njezini teoretičari su bili Herbert Marcuse, Erich Fromm, a bila je pod utjecajem anarhista, maoista, trockista, kulta Che Guevare i gradske gerile (Black Power).
Na buntovnu '68. godinu ostala su samo sjećanja. Studentski pokret i drugi kontrakulturni društveni pokreti su sterilizirani, a zaborav i nemoć jači su od novih poušaja radikaliziranja nužnosti promjena. Ostao je ponos šezdesetosmaške generacije na iskazano vizionarstvo. Rasprišila se do nekonzistentnosti strategija studentskog vođe Rudija Dutschkea o „dugom maršu kroz institucije“, jer je kapitalizam svojom obrambenom snagom, koristeći metodu suicidalne prognoze, uspio se konsolidirati, sačuvati i povećati svoju vitalnost koja se temelji na nesmiljenosti i pokoravanju. Dokazi toj tvrdnji izborna je pobjeda desnice u Francuskoj te iste 1968. godine i „uklapanje“ pojedinih vođa i sljedbenika studentskog pokreta u institucije koje su nemilosrdno napadali. Ipak, eksplozivni bunt mladih otvorio je niz procesa koji su revidirali dotadašnje stavove i ponašanje dominantne službene kulture. Načeti su ušančeni, konzervativni vidovi građanskog susutava vrijednosti. Počelo se drukčije razmišljati o načinu komuniciranja, životnim vrijednostima, o karijeri, uspjehu, novcu... Studenti su dokazali istinsku povezanost njihovih i radničkih interesa. Utjecali su na reformu sveučilišta i na demokratizaciju obrazovnog susutava.1
Za mene je 1968. godina luč otpora u mraku opresije, dominacije kapitala i militarizacije društva. Možda će zvučati pretjerano romatično ako kažem da upravo ta godina za mene ima obredno značenje, kada sam doživio inicijaciju psihološkog prelaska u svijet nove osjetljivosti u kome dominira spoznaja da su sloboda i mašta pokretačke snage.
1. Edgar Moren: Duh vremena
SLOGANI I GRAFITI
Svaka vlast kvari. Apsolutna vlast kvari apsolutno.
Želimo strukture koje služe ljudima, a ne ljude koji služe strukturama.
Oni koji nemaju mašte ne mogu zamisliti ono što nedostaje.
Policajac spava u svakome od nas. Moramo ga ubiti. Maknite policajca iz svoje glave.
Mi ne želimo biti čuvari i službenici kapitalizma.
"Uzrok svih ratova, pobuna i nepravde je postojanje imovine." (Pripisuje se uSv. Augustine )
Budućnost će biti samo ono što smo stavili sada u nju.
Više konzumiranja, manje ćete živjeti. Roba je opijum naroda.
Dosada je kontrarevolucionarna.
Budimo realni, tražimo nemoguće.
Šef vas treba, vi njega ne trebate.
U društvu koje je ukinulo svaku vrstu avanture samo je ostala avantura da se ukine društvo.
Oni koji bi se okrenuli na pola puta, sami sebi kopaju grobove.
Trči, druže, stari svijet je iza tebe!
Živjeti bez izgubljenog vremena i uživati bez ograničenja.
Barikadama se zatvara ulica, ali otvara put.
