Svoje pjesme štreberski definiram kao lirske definicije sebe u svijetu i svijeta u sebi. Svako to pojedinačno poetsko ostvarenje otvoreno je i iskreno priznavanje vlastitosti, zgušnjavanje spoznaja dobivenih preko vlastite kože, doživljenih neposredno, u dosluhu s osjećajima koji obuzimaju moje biće, atmosferom, događanjem, a uz pomoć jezika, govora, ritma, stilskih figura. Ponekad se poetično u tom smislu otme kontroli i preuzme susrete, doživljeno, razmišljanja i oblikovanja stavova u tekstovima koji naizgled nemaju nikakve veze sa stihotvorstvom. Ponekad ispovijedna pjesma postane življa od života. Ponekad uzmem montažne škare i sve živo postane pjesma. Je li to poezija koja ne izražava pojave, već bit pojava, pitanje je za raspravu.
***
Na gradskoj tržnici susretnem poznanicu, koja, posebno na buvljaku – odvojku za starež – znalački traži zalutale, neprepoznate anikvitetne vrijednosti. Ona ima nepogrešivi osjećaj za pronalaženje starina umjetničke i povijesne vrijednosti, baš kao što i jedan umirovljeni časnik, kolekcionar koji poput psa istreniranog za pronalaženje droge, reagira na vojne sitnice: medalje, ćuture, noževe, kape, činove...
Svaki susret s poznanicom završavao bi s mojom molbom da pozdravi svog bračnog druga, staru brodsku glazbenu i ugostiteljsku legendu s pokrićem, koji ne izlazi na "teren" poput svoje supruge. I tako godinama, kad god bi se sreli. I dosta je bilo. Osjetio sam da su se stvari previše nagnule, da nema ravnovjesja u međusobnoj uzajamnosti. Počelo mi je nekako smetati što nikada nisam dočekao klasiku u vidu kurtoaznog odgovora: „i on je tebe pozdravio“. Ili mu ona nije isporučivala pozdrave, ili jeste, ali on nije odzdravljao?! Bilo kako bilo, ritual sam prestati izvoditi. Priznajem da sam odahnuo, a možda i ona zbog moje nametljivosti. Ili ju je baš briga. Kao i njega.
***
Moj prijatelj ima izložbu svojih fotografija u lokalnom muzeju, koji (radi se o svjetskom kuriozitetu!!) desetljećima nema stalnu postavu. On je novinar, književnik, fotograf. On već desetljećima ima svoju stalnu životnu postavu u jednom od najstarijih hrvatskih samorodnih gradova na Jadranu. A rodio se, školovao i radio u Slavoniji, u Slavonskom Brodu, na dnu Panonskog mora. Jednog dana samo je otišao doli. Bez najave. Vraća se povremeno u grad koji ne može, sve i da hoće, zaboraviti. Kao što ni grad ne može zaboraviti njega.
Našli smo se u kafiću u mom naselju i prisjetili se, bez hvastanja u stilu "ma kad sam ja ono...", nekih mladenačkih trenutaka. Iz tih davnih dana, spremišta nostalgije, s predmeta koji su nas oblikovali, otpuhnuli smo debeli sloj prašine vremena. Ja sam se za obojicu obnovio sjećanja na moja biciklistička putešestvija u deset kilometara udaljeno mjesto u kojem je živio s ocem i sestrom. Donosio bih mu prazne trake namotane na magnetofonske kolutove, na koje bi on snimao prve albume rock grupa Black Sabbath i Uriah Heep. Za nekoliko dana dolazio bih ponovo, po pune kolutove muzike koja me je u to vrijeme fanovski strašno uzbuđivala. Trake pune ritma, užitka i smisla, postoje negdje i danas. Naš susret mogao je biti sniman jedino na mobitel. A i mobiteli će jednog dana na sebi nakupiti prašinu.
***
Kad nešto praktično trebam obaviti u kući, onda ideje, savjete i kontakte s majstorima potražim kod svog najboljeg prijatelja već 50 godina. On je za te stvari moj privatni google. Naime, prošao je mnoge faze sistema sam svoj majstor, gradeći svoju kuću i održavajući svoje dvorište. Što je najbolje, ne može mirno gledati suvišni materijal, otpad, drvo ni kod sebe ni kod mene. Dobar organizator, oštrouman, upućen i marljiv, svojim inicijativama često me spasi, ali maltene i postidi. Proteklih mjeseci bio je na samoinicijativnom raspolaganju sačuvavši me od nevolja.
Moj otac je bio dobar majstor električar, ali nisam od njega kupio trikove zanatske prakse. Nisam nespretan ni smišan, kužim podosta, ali sam se opustio, zanemario život, nauštrb knjiga, interneta, pisanja kojim cijedim emocije kao vodu iz suhe drenovine. Moj prijatelj igra šah sa svima i svime što mu je u interesnom dosegu. Trezveno misli tri poteza unaprijed. Trebalo je samo kibicirati i smijuljiti se njegovim potezima oko, na primjer, reciklažnog dvorišta. Hrpu drvenog otpada, porazbacanog u dvorištu, on je smjestio u dva osobna automobila. Sve je predvidio. Eh, Aljehin je on.
